Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević©

Dugo, dugo u Teatru… Godine 1965. – bijaše prije 60 godina! – tadašnji intendant Ivan Zrinušić (1922. – 1973.) naumio je poboljšati informiranje brojne kazališne publike, učvrstiti svezu Teatra i njegovih „konzumenata“ i… Pozvao me na razgovor i složili smo se o pokretanju lista Kazalište. Postao sam vanjskim suradnikom, glavnim urednikom lista, a od 1967. ušao sam u stalni radni odnos u HNK!

Zrinušić, bio je intendantom tek do kraja 1967., organiziravši velebnu proslavu 60. godišnjice HNK-a. List Kazalište – prerastao u “reviju za glazbeno-scensko kulturu“ – “poživio” je do 1981., a kazališnim urednikom – mijenjajući i druge razne funkcije (voditelj Informativnog centra HNK-a; ravnatelj Drame; pomoćnik intendanta i predsjednik Umjetničkog vijeća HNK-a) – o(p)stao sam do 2010.

Posljednjih 15 godina ponovno sam volonter-entuzijast, kao što sam to bio i od 1959. S tom razlikom, što sam prije šest i pol desetljeća zatvarao kazališna vrata (?!), a sada – nadam se – otvaram davne poglede na dragocjene (zaboravljene) kazališne umjetnike, zgode (i nezgode) ljudi osječke Thalije.

Citiram zapis nedavne kolumnistice u jednom tjedniku:

“Negdje kod Thomasa Wolfea ima pouka, da je izgubljeno samo ono što nije ni postojalo, što je bila iluzija, mladalačka ili odrasla zabluda.“

Bilježeći intimnu rekapitulaciju kazališnih dana, ljudi i događaja, imam iluziju da ništa nije i ne će biti izgubljeno… Bar na tren!

Piše: Ljubomir Stanojević©

Vrućega kolovoza sjedim u rashlađenom svom “radnom prostoru“ u HNK-u (hvala tandemu Vladimir Ham i Dina Begović, intendantu i poslovnoj ravnateljici koji su mi omogućili!) i prisjećam se redatelja Marina Carića (1947. – 2000.) koji mi je znao pisati: “Nema ništa ljepše nego (na moru) sjediti u hladu i pisati – prijateljima!”.

Moji su se prijatelji – ponešto zahvaljujući (mojim) godinama! – prorijedili, tek je pokoji ostao; pa im više govorim, manje pišem “u mislima“: kazališna kritičarka Anđela Vidović na svojem je Braču; umirovljena urednica Glasa Slavonije Ivanka Giener Tešija ne odvaja se, mjesecima, od Vrboske i svojega mora; sin Mislav, glumac, konobari na Krku, a od tamo se javio i dragi suradnik, arhivar Ante Kolobarić. Glumica zagrebačkoga HNK-a Vlasta Ramljak “uči“ za novu premijeru… Zove teatrologinja Antonija Bogner Šaban, a onoj drugoj, Sanji Nikčević, čestitam rođendan s poluokruglom znamenkom… I tako… dani teku…!

I evo i rujna, još jedne nove sezone: 119. put HNK u Osijeku (jedini teatar utemeljen s nacionalnim predznakom, još 1907.) otvara vrata. Na novom je početku. Kako je to uvijek uzbudljivo! Neuništivo Kazalište, kako je govorila i pisala redateljica Nada Murat (1927. – 2009.). „Moja“ i naša Nada, moje i naše Kazalište!

U sezonu ulazimo sa zanimljivim repertoarom, novim očekivanjima… Uz „staru“, vjerujem i u dolazak nove publike – za što brinu marne zaposlenice kazališne Službe prodaje, propagande i marketinga i njihova ambiciozna voditeljica Jadranka Petrović. Njima nikada nije lako, ali nema te radosti koju ne dijele, od generalnih pokusa do posljednje izvedbe neke predstave, ako je ona postigla očekivan uspjeh.

Hoće li ga biti u 119. sezoni? Nada(j)m(o) se najboljemu. Uvijek valja imati dobru vjeru!

Piše: Ljubomir Stanojević©Već je postava Prokofjevljeva „Vjenčanja u samostanu“ (1965.) najavila Nadu Murat kao odličnoga, modernoga redatelja, što ju je kasnije afirmiralo sjajnim uprizorenjima ondašnjih jugoslavenskih praizvedbi: „Pogled s mosta“ R. Rossellinija (1968.), „Napoleon dolazi“ R. R. Benetta (1969.), „Penelopa“ R. Libermanna (1972.), „Arlecchino“ F. Busonija (1973.), Verdijeve „Djevice Orleanske“ (1973.) te osobito „Revizora“ Wernera Egka (1980., obnova 1984.) kao krune toga estetskoga promišljanja – predstava za koju je Nada Murat dobila prestižnu nagradu za režiju Annala ’80 i proglašena najboljim opernim redateljem bivše Jugoslavije na Opernom biennalu u Ljubljani (1984.).

Tomu nizu, uz spomenutoga Prokofjeva, svakako treba dodati i uprizorenje Bizetovih „Lovaca bisera“ (1972.)

U ovoj skici za portret Nade Murat valja navesti i da je umjetnica od 1964. do odlaska u mirovinu 1979. bila i pomoćnica intendanta HNK-a u Osijeku, a jednu sezonu (1967./’68.) i o. d. intendanta. Aktivno je surađivala u osmišljavanju i osobito organizaciji Annala komorne opere i baleta u Osijeku (od 1970. sljedećih deset godina), a kao kruna plodonosne suradnje s kompozitorom i direktorom Opere Dragutinom Savinom (1915. – 1996.) autorica je libreta za njegovu operu „Tena“ (1967.)

Nada Murat dobitnica je, u dva navrata, Nagrade 7. prosinca HNK-a u Osijeku, Nagrade grada Osijeka i – pored već spomenutih nagrada na Annalu i ljubljanskom Biennalu – nositeljica je Ordena reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998.).

(Kraj Prisjetâ u kazališnoj sezoni 2024./2025.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Od tog prvog Verdija, Nada Murat izrežirala je još mnoge postave (ukupno 13, čini mi se): „Traviate“, „Rigoletta“, “Giovanne D’Arco“, „Krabuljnog plesa“… „Krabuljni ples“ bila joj je ujedno posljednja režija (20. 12. 1987.). U ostavštini je pronađen jedan broj osječkog časopisa Revija s negativnim, mladalačkim agresivnim osvrtom (inače kvalitetnog, ali ne i muzičkog) kritičara… I Nadina opaska (poruka!?): „Razlog mog odustajanja!“

Uz Verdija, režirala je i ogroman opus opernih standarda: Puccinija, Čajkovskog, Leoncavalla, Smetane, Masseneta, Mozarta, Donizettija, Bellinija, Bizeta, Mascagnija, a od domaćih – Lisinskog, Gotovca, Bjelinskog, Lhotku-Kalinskog…

Njezine postavke operetnih skladatelja Kálmána, Nedbala, Zellera, Offenbacha, Lehára, Benatzkog, a od domaćih Albinija i Tijardovića (praizvedba njegove operete „Min“, 1958.) bile su u svoje vrijeme hitovi koji su punili osječko gledalište i – kazališnu blagajnu!

Pa ipak, na jedno pitanje o vlastitim redateljskim preferencijama (časopis Zvuk, Sarajevo, 1983.) Nada Murat odgovara da najradije režira „suvremeni operni repertoar… zato što je manje opera a više muzički teatar“, iznoseći istodobno i značajnu osobnu, praksom potvrđenu tezu: „Ako mi djela ranijih epoha pružaju takve mogućnosti, za mene su suvremena.“

I doista, gotovo da je to krȇdo 84 ostvarene režije Nade Murat na pozornici HNK-a u Osijeku, osječkoga Dječjeg kazališta i HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka (gdje je u dva navrata redateljski gostovala).

(nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

PROLEGOMENA

Od godine 1959. pratim ovo Kazalište, predstave i ljude, dane… U ovim Prisjetima nastojim se, ma kako skromno, odužiti onima koji su mi značili i svojom neponovljivom, božanskom iskrom talenta utirali put ljepote; gradeći mene (i ne samo mene!) bićem s nezatomljivom potrebom za Teatrom, onim dobrim osjećanjem u mraku gledališta…

Jedna od tih dragih, dragocjenih osoba redateljica je Nada Murat (Čaglin kraj Požege, 16. srpnja 1927. – Osijek, 29. rujna 2009.).

***

U trenutku pisanja ovog teksta već je prošlo 15 godina od smrti Nade Murat, a pomisao na nju – i kada sjećanja nisu namjerna – jednako izaziva tugu. Osobno, poznavao sam je, prijateljevao s njom, volio je i s njom surađivao blizu pola stoljeća. A moglo je i više…

Režiju je diplomirala kod Gavelle i zadugo je u Osijeku bila jedina s diplomom zagrebačke Akademije. Žena-redatelj godinama je bila kuriozum ili bar iznimka, ne samo u hrvatskom glumištu. A kao operna redateljica – bila je posve usamljena pojava. Zadugo.

Diplomska joj predstava na osječkoj pozornici bijaše Verdijeva “Moć sudbine“ (22. 11. 1956.). Nazočili su njezini profesori Branko Gavella i Vlado Habunek, a u pokojničinoj ostavštini pronađeno je i dirljivo pismo njezina kolege s klase Boška Violića. (Pismo je pomno čuvano – do smrti!)

„Utopi se u radu, ako možeš“ – piše joj Violić. – „To vraća čovjeku snagu (iako mršavi!), daje mu samopouzdanje. A ljudima kao što smo mi, to je najpotrebnije. Jer ne zna se što je klimavije, mi ili svijet oko nas… Radi se samo o tome da čovjek napravi bolje od sebe. Ali gdje su ti koji to mogu? I smiju? I mogu smjeti?“ – piše (kako je potpisan) Viola, 14. 11. 1956.

Nada je i mogla, i smjela, i – mogla smjeti

(nastavlja se)