Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević©

Isidor Munjin (1928. – 2010.) bio je prvak Drame HNK-a u Osijeku. Usuđujem se reći, da smo bili prijatelji. Prošlo je 15 godina (19. travnja 2010.) od njegove smrti. Dragi Iso…

Bio je četiri godine (1950. – 1954.) angažiran u mostarskom Kazalištu, potom jednu sezonu (1954./’55.) u Zeničkom. U Osijek je došao 1. rujna 1955. i ostao pun radni vijek (do 30. travnja 1987.)

Ovaj stari razgovor objavljen je u mojoj kolumni Kazališna očuđenja (Glas Slavonije, 20. kolovoza 1994.) uoči Munjinova definitivnog napuštanja Osijeka i odlaska u Zagreb.

***

Oslonjen na štap, sa slamnatim šeširom… Prodorne oči koje su toliko godina zračile sa scene. Glumac – Isidor Munjin. Pozvao me na kavu. Da mu “učinim čast“. Kod Ise Munjina sve je ozbiljno, pa i ta kurtoazna (istina, sve rjeđa – nažalost!) poštapalica dobrog odgoja i finoga ponašanja. Trideset dvije godine na osječkoj pozornici, od ukupno četrdesetak godina glumačkoga staža. Život u Osijeku od 1955… „Odlazim u Zagreb, za desetak dana… Ne svojom voljom, iz nužde… Odlazim, odlazim…. Zauvijek.“.

Tako Iso Munjin govori čvrsto, suspreže emocije. Pomalo mu je neugodno da tako otvoreno govori o svojoj intimi, a Osijek – ponajveća je njegova intima. „Zagreb mi je prevelik, Vinkovci su premali… Osijek, Osijek je za mene (oduvijek) bio grad s pravom mjerom“. Šutim.

O Isidoru Munjinu može se toliko toga pisati. Učinit ću to u neko (emocionalno) smirenije doba. Postoje vrsni i izvrsni glumci, „na gostovanju“ u jednom teatru – makar i cijeli život. Rade svoj posao, postižu rezultate… Potom nestanu u svoju intimu, skriju se u mnoštvo. Kazalište i oni u profesionalnoj su obvezi – i ne više od toga. Isidor Munjin volio je (i voli!) osječko Kazalište. U toj ljubavi sveobuhvatnost je smisla svog njegova življenja. Kazalište u Osijeku, gradu po Munjinovoj mjeri… Davao se Iso na ovoj pozornici, bio je stvarnim njezinim prvakom tolike godine i inkorporirao se u ukus i svijest generacija publike. I danas, kada šeće svojim Osijekom, susreće tolike znance… Nakloni se, skida šešir, a ljepšem spolu ne zaboravi, šarmantno i udvarački (bez primjese laži, molim!) izreći obvezni kompliment. Glumac, eto!

Davnih godina sretao sam Munjina, za smiraja dana, na Dravi, kako peca. Dobivao bih od njega male šarane. Munjin je u to vrijeme igrao Lenbacha u Kazalištu, jednu od svojih „životnih uloga“. Nismo tada o tom razgovarali ni o Osijeku ni o rijeci… Sve je bilo tako uzbudljivo očito: golema ljudska emocija, glumačka energija i opuštanje nekim malim, svakodnevnim životom. Kada je posve dovoljna – tišina.

Drži se, Iso… u Zagrebu

Piše: Ljubomir Stanojević©

Miller je osnovni sukob gradio na obračunu braće koja su godinama nisu vidjela, da bi se srela na rasprodaji pokućstva iz starog roditeljskog doma. S druge, pak, strane – na psihološki opravdanoj nemoći lica da barem pokušajem nadrastanja uhodane životne promašenosti nadvladavaju svjesnu nužnost poraza. Antikvar židovsko-ruskog podrijetla (Solomon/Krtić) otkupljuje to groblje stvari, uz realističke komentare policajčeve žene (Esther/Ružica Lorković) ogrezle u alkoholu.

Zašto mi se ta uloga osječkoga dramskog prvaka Krtića čini jednom od najboljih njegovih ostvaraja? Stoga što je umjetnik svojim Gregoryjem Solomonom bio životno uvjerljiv, scenskim dokazom da sve – ima svoju cijenu! I ljubav, i ljudske sudbine, i stvari, pokućstvo (kao simbol nepovratnih, minulih vremena). I ruševine života, i iluzije, i neostvarljivost. Ljudi su takvi kakvi jesu i kakvi mogu biti, ti koji stvaraju i prihvaćaju cijenu. I plaćaju ju. Trajanje Krtićeve kreacije još je obilježeno njegovom nadmoći nad situacijom: neprestane stajati uspravno, dizati se nakon pada, ponovno padati i ponovno ustajati. Taj je lik u djelu (a i u osječkoj predstavi) kontraprodukt realnosti koja je u Millerovu viđenju oslikana zagasito tamnim tonovima.

Cinično-humornom fakturom Krtić nije samo podcrtavao nemoć ostalih likova (također majstorski odglumljenih), nego je pozornicom sazastirao aromu, tada samo američkog, životnog paradoksa: „Nekad davno“, kaže Miller, „kada bi netko bio nesretan i ne bi znao što će sa sobom, otišao bi u crkvu, ili digao bunu, ili tako nešto. A danas, kada ste nesretni, znate što radite? Znate kako se spašavate. Idete kupovati…!“

Iznimnom transformacijom – Krtić je u predstavi bio 90-godišnjak „koji je potkraj prošlog stoljeća prošao iz Rusije na svoj pohod svijetom, borio se sa životom u šest raznih zemalja i sada još uvijek ahasferski luta svijetom, životno neuništiv“ – umjetnik je svojega Gregoryja Solomona fiksirao kao mnogodimenzionalnu ljudsku neuništivost. Nešto od te uloge, vjerujem, prepoznajem i u privatnoj osobnosti poštovanoga glumca, kojemu je i ovaj tekst u znak duboke odanosti.

(*Objavljeno u zborniku „Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

O dramskom umjetniku Frani Krtiću (1920. – 2000.), prvaku Drame HNK-a već smo pisali. Uz 25. godišnjicu njegove smrti (15. siječnja 2000.), a u povodu skorašnje premijere drame „Vještice iz Salema“ Arthura Millera (1915. – 2005.), donosimo tekst o dojmljivom Krtićevom ostvarenju u Millerovoj drami „Cijena“.

Moje intimno kazališno sjećanje – bez posebnog pregledavanja kazališne pismohrane, čak i vlastitih objavljenih tekstova – ipak mi pozornost svraća na jednu predstavu od prije gotovo tri desetljeća*. Ona nije posvjedočila samo o Krtićevu najboljem glumačkom izdanju, nego i o doista visokoj izvedbenoj razini Drame HNK-a toga trenutka. Riječ je o predstavi „Cijena“ Arthura Millera, premijerno izvedenoj na osječkoj pozornici 9. ožujka 1969., koju je režirao dr. Marko Fotez, sjajan scenograf i kostimograf bio je Eduard Griner, dok su u glumačkom kvartetu nastupili dramski umjetnici Ico Tomljenović, Ružica Lorković, Frano Krtić i Isidor Munjin. Ako se ne varam, pokojni Ico Tomljenović poslije mi je pričao da je predstava u stvaralačkoj atmosferi punoj koncentracije napravljena za samo četiri tjedna.

Bila je upamtljiva demonstracija vrhunske glume potpomognuta iznimnim redateljskim osjećanjem dr. Foteza i opremljena (E. Griner) sentimentom minulih dana. „Cijena“ (tada!) nije bila konvencionalno teatarsko djelo, jer – kako je pisao jedan kritičar – Millera je kazalište privlačio kao vrsta svjedočenja. I njegove osobe nisu tu da bi „sagorjele“ ili da bi publiku uzbudile na neki pomodan način, nego da bi svjedočile o svom životu. Njihovi osvrti na vlastiti život u tom su komadu čudesno napisani, puni očaja, ali i komičnih efekata.

Miller je u „Cijeni“ suprotstavio ljude čije se životne bilance potpuno razlikuju. Dok su braća Frantz (I. Tomljenović i I. Munjin) sinovi propalog tvorničara, ispunjeni gađenjem i prijezirom prema jadnim plodovima svojeg neveselog života, stari preprodavač pokućstva Solomon (F. Krtić) zračio je čudesnom životnom snagom koja ga je izdizala iznad tegova i nevolja svakidašnjice.

* Objavljeno u zborniku “Portret umjetnika u drami“, biblioteka Hrvatski radio, knjiga 17. Urednik Borben Vladović, Zagreb, 1998.

(nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Opet će moja prijateljica Snješka reći: koga to zanima? – A možda, nekoga, ipak, i zanima (kazališna) prošlost, ako ni zbog čega – radi uvida u to kako je to “nekad bilo”.

Pa, eto…

Kazališne sezone 1956./’57. HNK je izveo ukupno 21 premijeru: devet dramskih, devet glazbenih i tri baletne! Izvođen je Shakespeare, Victor Hugo, Gogolj i Bernard Shaw, a i – prvi put Arthur Miller. U Operi Donizetti, Verdi i Puccini; u Opereti Lehár, Nedbal, Tijardović. Baleti su bili koreografirani na glazbu Musorgskog, Saint-Saënsa, Dvořáka.

Bilo je i praizvedbi: u Drami “Kuća Narančića“ Grge Gamulina, a u Operi praizvedba glazbeno scenskog djela „Jasna“ (tada) Osječanina Dubravka Stahuljaka.

Već smo naveli da je te sezone izvedbom Verdijeve opere „Moć sudbine“ diplomirala režiju tada 29-godišnja Nada Murat, koja će u idućih 31 godinu kao stalna redateljica “kuće” postaviti ukupno 84 premijera.

No, danas pozornost posvećujemo Amerikancu Arthuru Milleru (1915. – 2005.), uoči skore premijere njegovih „Vještice iz Salema“ u osječkom HNK-u.

Te 1956./’57. sezone (premijera 15. prosinca 1956.) izveden je prvi Miller na osječkoj pozornici, njegovi „stanoviti privatni razgovori u dva čina i rekvijem“ SMRT TRGOVAČKOG PUTNIKA (redatelj i scenograf: Ivan Marton). Taj će naslov biti ponovljen u „sezoni remakea“ (osmislio ovaj autor!) 1989./’90. kada je redatelj (premijera: 15. listopada 1989.) bio Zlatko Sviben. Bit će to prva u nizu uspješnih Svibenovih režija na osječkoj pozornici.

U sezoni 1967./’68. (premijera 11. veljače 1968.) HNK izvodi „jugoslavensku praizvedbu“ glazbeno-scenskog djela „Pogled s mosta“ (prema Milleru), talijanskog skladatelja Renza Rossellinija. Režiju potpisuje Nada Murat, a dirigent je Željko Miler.

Samo godinu dana kasnije – u sezoni 1968./’69. (premijera 9. ožujka 1969.) – Drama postavlja Millerovu „Cijenu“ u režiji gosta, dr. Marka Foteza.

O toj predstavi bit će više riječi u sljedeća dva Prisjeta.

Piše: Ljubomir Stanojević©

U Beogradu je 14. travnja, u 85. godini umro književnik, dramaturg i scenarist Filip David, jedan od najboljih srbijanskih pisaca (uz Borislava Pekića, Danila Kiša i “zajedničkog”/hrvatskog i srpskog/Mirka Kovača). Židovskoga podrijetla i europskoga svjetonazora, Filip David bio je protivnikom režima i Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića.

U velikom intervjuu Vladi Vurušiću (u Jutarnjem listu), izjavio je: „Naše se kulture zahvaljujući sličnosti jezikâ te privatnim i povijesnim vezama duboko prožimaju. Razum i interesi upućuju nas na suradnju i dobrosusjedske odnose.“

***

Osječki HNK vjerojatno je jedini teatar koji je još 1965. igrao dramu talentiranog mladoga pisca, tada još studenta dramaturgije – Filipa Davida (1940. – 2025.). Dramu BALADA O DOBRIM LJUDIMA (nagrađenu na „jugoslavenskom“ natječaju „Telegrama“) “otkrio” je redatelj i tadašnji direktor Drame Ivan Marton (1919. – 1996.), koji ju je i režirao (premijera za Dan Kazališta, 7. prosinca 1965.).

A ovaj urednik (list/revija KAZALIŠTE; 1965. – 1981.) u prvom je broju (prosinac 1965.) objavio autoreferencijalni tekst Filipa Davida “Pismo”:

„Doveden sam u prilično nezgodnu situaciju: da napišem nešto o sebi… Svoje najranije djetinstvo, svih četiri godine rata, a prve četiri godine svoga života, proveo sam u fruškogorskim šumama, gdje su se moji roditelji morali skloniti jer su bili Jevreji. U fruškogorskim šumama rodio se i moj mlađi brat, jedne zvjezdane noći, dok su srne prelijetale iznad naših postelja.

Moje drame i moje pripovijetke – to su dva potpuno različita svijeta. U pripovijetkama pokušavam da otkrijem i prikažem jedan fantastičan svijet, na granici mašte i ludila: svijet ljepote i groze. U drami ja sam do krajnosti ‘angažiran’, konflikti nisu samo više u čovjeku, već su prije svega u odnosu čovjek – društvo“.

BALDA O DOBRIM LJUDIMA ocjenom pouzdanog i utemeljenog kritičara (također dramaturga) Slobodana Novakovića (1939. – 2007.) nije najbolje „prošla“; o čemu je KAZALIŠTE na dvije stranice objavilo Novakovićevu argumentiranu kritičku analizu (taj stav, kritičkog suočavanja, a ne ispraznih promidžbenih panegirika, ovaj će urednik dosljedno provoditi do posljednjeg broja HNK-ove publikacije!).

Svejedno, važno je zabilježiti repertoarnu živost tadašnjeg kazališnog vremena, praćenja aktualnosti i poticanje najmlađih pisaca na suradnju. Što je – i onda i danas – zadatak i (s)misao svake promišljene kazališne politike!