Kategorija: Prisjeti

Druga je predstavka, nešto opširnija, upućena Kazališnom savjetu HNK-a sa “zahtjevom za zaštitu prava protiv odluke o određivanju akontacije osobnog dohotka“.

Petrušić navodi:

„Smatram da sam krajnje oštećen svrstavanjem u istu grupu sa opernim solistima I., dramskim glumcima I. i još nekim radnicima HNK.

1. Operni dirigent mora imati neka drugačija, kompletnija, sveobuhvatnija svojstva, koja mu unaprijed omogućuju da se uopće pokuša baviti tim poslom. To se u prvom redu odnosi na mogućnost najšire uspješne komunikacije sa svim drugim radnicima u Operi u cilju zajedničkog stvaranja predstave. Zatim, mora biti najsvestranije obrazovan u pogledu opće kulture, mora stalno raditi na izgrađivanju i unapređivanju tih svojih svojstava. To se mora ogledati u pozitivnoj razlici bodova pod točkom 1. obrazloženja.
2. Čini mi se da o složenosti poslova dirigenta u odnosu na soliste, dramske glumce itd. uopće ne treba razgovarati. Izgleda da ipak treba, kad su bodovi i pod tom točkom jednaki!
3. Umjetnička kreativnost dirigenta obuhvaća pogled na čitavo djelo u svojoj kompleksnosti glazbeno-scenskih zahtjeva. Kako bi bilo kad bi se dirigent usredotočio samo na jedan segment djela?
4. Operni dirigent ima i te kakvu materijalnu odgovornost! U danom momentu on odgovara za čitav projekt, koji nije samo umjetnički, jer su u njega uložena znatna društvena sredstva. Koliko će se, i u kojem obliku dio tih sredstava vratiti eksploatacijom predstave i te kako ovisi i o dirigentu.
5. Ja kao operni dirigent radim sa solistima, a ne rade solisti sa mnom. Da budem precizniji: oni uče od mene, dirigent je taj, koji mora sve znati, a ostalima je dovoljno da osim svoje dionice ono drugo tek poznaju. Dirigent mora biti osposobljen za rad sa svima: solistima, zborom i orkestrom i tu je bitna razlika, koja se mora ogledati pod točkom 5.
6. Radni napor dirigenta je vjerojatno ipak nešto veći od napora pjevača ili glumaca.

O svemu tome kod nas se govori već godinama, ali se posao dirigenata ipak stalno podcjenjuje. Bilo je konkretnih dogovora na nivoima Umjetničkih savjeta i raznih komisija, da se pri novom rasporedu bodova neće ponoviti greška s dirigentima, ali to se ipak dogodilo! Kako to protumačiti i gdje potražiti pravi odgovor?“

***

Ako ovi stavovi (i) iz današnje perspektive nude mogućnost polemiziranja, ostaje nejasno da m˚ Petrušić ni na ovu predstavku odgovor – nije dobio. Ni „bodove“, dakako.

Strast profesionalnim bavljenjem kazalištem uvijek ima i onu „drugu stranu“… Kao i sve u životu, uostalom!

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Hrvatski dirigent i glazbeni pedagog, maestro Antun Petrušić (1935. – 2022.), 27 godina proveo je u Osijeku i bio (jedan od) stup(ova) nositelja Osječke opere. Pored umjetničkog angažmana bio je i nadasve društveno aktivan: utemeljuje i deset godina vodi organizaciju Muzičke omladine (danas Glazbena mladež) u Osijeku i Slavoniji; bio je tajnik i dugogodišnji predsjednik kao i član Upravnog odbora (17 godina) pododbora Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih glazbenih umjetnika) u Osijeku. Isticao se aktivnim društvenim radom kao i član Matice hrvatske te brojnih stručnih odbora, vijeća, komisija i savjeta. Ostala je zapažena i njegova sindikalna djelatnost, koju je nastavio i u Zagrebu sve do umirovljenja.

U Maestrovu osobnom dosjeu naišli smo na dvije „predstavke“ iz 1981., koje su – svaka na svoj način – zanimljive.

Prva je upućena intendantu, a zanimljiva je jer oslikava rigidni sustav upravljanja Kazalištem. Citiramo ju u cijelosti:

„Ovu predstavku Vam pišem na temelju našeg razgovora, a u vezi dva slučaja, za koje ste tražili od mene pismene izjave. S obzirom da smatram da u oba slučaja nisam pogriješio, to mislim da treba neke okolnosti bolje objasniti.

1. Godišnja skupština Sindikalne podružnice bila je zakazana za 10 sati prije podne, a da se prethodno nije nitko dogovorio s umjetničkim rukovodiocem Opere, maestrom Milerom. Naše probe bile su planirane čitavih tjedan dana unaprijed, pa se sve moglo uskladiti. Dan prije Skupštine pitao sam maestra Milera, da li on znade za to, a on mi je doslovno odgovorio da nitko nije došao k njemu na dogovor, pa da mogu i moram održati planiranu probu. Prema tome, ja sam svoj radni zadatak obavio, a poslije probe su članovi orkestra išli na Skupštinu. Pitam, zašto se nije potreban dogovor obavio, pa neka dade izjavu i onaj tko je planirao Skupštinu a nije uskladio termine proba.

2. Nikada do sada u 20 godina otkako sam u Kazalištu nije Zbor radnika bo sazivan prije podne na dan premijere, još k tomu i na dan otvorenja Annala. Pogotovo što se znalo pod kakvim uvjetima je ‘Odisej’ spreman, te da je još dva dana prije premijere bilo pitanje, da li će premijera uopće moći biti. Smatram tendenciozim i namjernim potezom da se Zbor radnika saziva na takav dan, umjesto da se ljudima date slobodno da se odmore. Zašto se nije taj Zbor radnika sazvao na primjer na dan premijere ‘Ožalošćene porodice’? Zbog toga je u datim okolnostima došlo do reagiranja i do mog križanja Zbora radnika (na oglasnoj ploči rasporeda radnih zadataka, op.), za što sam se već i usmeno ispričao. Iako se ne smatram krivim, jer boljim međusobnim dogovaranjem mogu se sigurno izbjeći sve ovakve situacije. Ujedno smatram da i ova, s moje strane postavljena pitanja, također zaslužuju odgovor“.

Odgovor dobio – nije!

(nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Karikatura… iskočila iz sjećanja, pa iz mobitela nekad usnimljene stranice Kazališta. KAZALIŠTE ’71, preciznije, “revija za scensko-muzičku kulturu“ Osijek, siječanj-travanj, god. VII., broj 1-2. Danas s nježnim sjećanjima (a bit će – kada čovjek dođe u neke godine – sva su sjećanja nježna, osobito ona od / više od / prije pola stoljeća!).

Karikatura je objavljena na 40., zadnjoj stranici KAZALIŠTA, uz “Trenutak u prolazu“ s baletanom i koreografom Nedžadom Kurićem (autor Drago Kerže) i vjestice: “Antun Petrušić dirigira u Mađarskoj“, “Dragutin Savin – umjetnički direktor Annala ’71“, „Štefica Petrušić – u ‘špici’“, „Ponovo uspostavljena suradnja“ (odnosi se na Đakovo i Beli Manastir, o. p.), „’Mala Floramye’ u Belom Manastiru“…

Prikaz cijeloga broja daleko bi nas odveo. Spomenimo tek da su surađivali dr. Dragan Mucić, slikari Vladimir Polić i Vladimir Džanko, Ljubomir Stanojević, Luka Aparac, Marija Grgičević, Darko Gašparović, Borislav T. Anđelić, Branimir Žganjer, Pero Čimbur, Đorđe Šaula, Željko Miler, Ivo Slaviček, Giga Gračan, Stevan Štukelja, Dionizije Švagelj, Gordana Gojković, Milivoj Polić, dr. Marko Fotez, Miodrag Milosavljević, Drago Hedl, Tomislav Tanhofer, Željko Hodonj, Bohdan Slavik, Ivan Balog, Ivan Šterpin, Ivan Zrinušić, Vojko Mirković… I sve to – na 40 stranica!

Evo nas, napokon i na objavljenoj karikaturi. S lijeva na desno: prvi je, sa zataknutim perom na uhu, tada 27-godišnji urednik KAZALIŠTA Ljubomir Stanojević; pored njega, za kormilom i u mornarskoj uniformi je Luka Aparac, tadašnji direktor/intendant; jedina je dama na crtežu Nada Murat, redateljica, prethodna intendantica i Aparčeva operativna pomoćnica.

„Dvoglavi orao“, „kralj glazbe“ je maestro Dragutin Savin (ravnatelj Osječke opere i umjetnički direktor Annala ’71). Pored njega je direktor, redatelj Drame, Ivan Marton, a desno, s čašicom u ruci tehnički direktor, scenograf i arhitekt Andreja Ekl. Sasvim dolje, „ispiljen iz jajeta“, dosad je najpoznatiji šef Propagande HNK-a, Franjo Horvat.

Recimo koju i o autoru karikature, potpisanog s PEKLO. Riječ je o opernom solistu Petru Klocu (Peter Klotz, Stari Trg pri Ložu, Černomelj, Slovenija – 1929. – ? Maribor, ?). Kao baletni plesač, član opernog zbora i operni solist bio je angažiran u Beogradu, Rijeci, Novom Sadu, Zagrebu, Sarajevu i Mariboru. U nekoliko osječkih sezona ostvario je bogat baritonski repertoar, ističući se osobito u buffo ulogama. Jedno vrijeme bio je i suprug operne primadone Branke Galić.

Piše: Ljubomir Stanojević©

U životu (namjerno ne kažem: profesionalnom, jer nikada nisam odvajao; ako sam i imao “privatan” život?!) u više od šest desetljeća napisao sam stotine i stotine teatralija. Uvijek sa strašću i uzbudljivim unutrašnjim nagnućem, njegujući ljubav prema kazalištu, tom fenomenu “više i manje od života“. I bilo mi je lijepo!

Danas, s tugom u srcu moram napisati nekrolog svojoj (jedinoj) sestri, umirovljenoj balerini HNK-a u Zagrebu – Tatjani Pezelj.

Počela je, naime, u rodnom Osijeku…

Prve dodire s (osječkim) kazališnim daskama imala je još 1956. kao učenica Baletnog odsjeka Niže muzičke škole (produkcija: 24. lipnja 1956.) u predstavi “Prodavaonica lutaka” J. Bayera, u koreografiji Sonje Cvjetičanin i Stjepana Suhya. Talentirana 15-godišnja balerina nastupit će i na proslavi 25. g. umjetničkog rada baletnog plesača, pedagoga i koreografa, šefa osječkog Baleta Suhya (1915. – 2001.) – 6. lipnja 1959. u baletima „Ljubav čarobnica“ (El amor brujo) Manuela de Falle i „Francesca da Rimini“ na glazbu simfonijske poeme P. I. Čajkovskog.

Te godine Tatjana Stanojević (kasnije Pezelj) upisat će srednju Baletnu školu u Zagrebu, po čijem završetku postaje članicom baletnog ansambla Kazališta Komedija, a od 1965. do umirovljenja članica je Baleta zagrebačkog HNK-a.

„Plesala sam u velikom broju klasičnih i modernih baleta, iako sam osobno ljubitelj klasike. Sa zagrebačkim Baletom gostovala sam po cijelom svijetu, mnogo toga vidjela, upoznala i naučila“ – reći će Tanja u intervjuu listu Kazalište, prigodom sudjelovanja Baleta HNK u Zagrebu na Annalu ’80 s predstavom “Kentaur XII“ Alfija Kabilja u kojoj je i Tanja nastupala.

Bavila se i pedagoškim radom (na istoj Baletnoj školi gdje je diplomirala), kao i koreografijom (nagrada na Jugoslavenskom baletnom takmičenju u Novom Sadu, 1988. za „Hommage á Bach“ Borisa Papandopula – uz nazočnost kompozitora).

Bila je dugogodišnja poslovodna tajnica Hrvatskoga društva profesionalnih baletnih umjetnika (zaslužna za objavu prve usustavljene monografije „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“ autoricâ Jagode Martinčević i Sonje Kastl, Zagreb 2002.) a potom Hrvatskog odbora europskog udruženja “Medicina u umjetnosti“ (gdje je bila poslovodna tajnica i predsjednica za umjetnost).

S HNK-om u Osijeku Tatjana (Stanojević) Pezelj surađivala je u najpropulzivnijem njegovu razdoblju poslije dugoočekivane obnove (1985. – 1990.) koreografirajući, sama ili kao asistentica ugledne koreografkinje Sonje Kastl, balete i/ili scenski pokret u predstavama „Rigoletto“ (1985.), „Nikola Šubić Zrinjski“ (1986., obnova 1990.), „Aida“ (1988.) i „Nabucco“ (1989.).

Ostat će u trajnom sjećanju – i u Osijeku!

(o 35. godišnjici smrti)

Piše: Ljubomir Stanojević©

„U petak kasno u noći, 13. srpnja 1990., nenadano je preminuo maestro Željko Miler, dirigent i organizator Glazbenog programa Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.“ Tako je, u uvodu nekrologa, zabilježila Kronika HNK (br. 1. kaz. sezone 1990./’91).

Cijeli život posvetio je (osječkom) Kazalištu i u njemu je bio najsretniji. S prijateljima, kolegama, umjetnicima… Takvoga ga je i obitelj prihvaćala, poznavala i podržavala. Bio je dirigent velikog srca, zato jer je i kao čovjek bio takav.

Rođen je (1932.) u Zagrebu, gdje je i otpočeo s glazbenom naobrazbom, slijedeći put svoje majke, istaknute operne pjevačice i glazbene pedagoginje Božice Sitarić-Miler (1906. – 1992.) Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gradu u kojem je (kao vrsni pijanist) šest godina radio kao korepetitor u Operi. Od 1960. sve do smrti 1990. u osječkom je angažmanu, prolazeći sve uobičajene faze mladoga dirigenta: od asistenture, preko samostalnog dirigiranja, do vođenja Opere i (preuzimanja) umjetničkog vođenja u ono vrijeme internacionalnog Annala komorne opere i baleta (1970. – 1983.).

Bio je nadasve senzibilan, neumoran radnik, perfekcionist: svoje je predstave sâm pripremao, korepetirajući solistima, radeći sa zborom, objedinjujući sve silnom strašću i uvjerenjem, neovisno radilo se o “Slavonskoj rapsodiji” ili – “Aidi“! To posvemašnje predavanje kazalištu, taj rad do iscrpljenja i opredjeljenje za muku koja donosi one sretne trenutke kazališne i osobne radosti – pored supruge Antonije (umrla 1994.) i prilježne majke prof. Sitarić-Miler, često i pijanistice u orkestru kojim (je) ravna(o) njezin sin – znala je, svojim sličnim osobinama, prepoznati redateljica Nada Murat! Njihova suradnja na umjetničko-interpretativnom planu podarila je bezbroj nezaboravnih predstava glazbenog repertoara osječkog HNK-a, čiji se broj penje na nekoliko desetaka, što je stavka vrijedna svake pozornosti.

Vrijeme (takvog) zajedništva, sadržajnog i isprepletenog, prožetog sličnom osjećajnošću i ambicijama, iskrenog i otvorenog, bez ostatka – poslije Nade Murat i Željka Milera u Osječkoj operi – treba ponovo doći…