Piše: Ljubomir Stanojević©
Hrvatski dirigent i glazbeni pedagog, maestro Antun Petrušić (1935. – 2022.), 27 godina proveo je u Osijeku i bio (jedan od) stup(ova) nositelja Osječke opere. Pored umjetničkog angažmana bio je i nadasve društveno aktivan: utemeljuje i deset godina vodi organizaciju Muzičke omladine (danas Glazbena mladež) u Osijeku i Slavoniji; bio je tajnik i dugogodišnji predsjednik kao i član Upravnog odbora (17 godina) pododbora Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih glazbenih umjetnika) u Osijeku. Isticao se aktivnim društvenim radom kao i član Matice hrvatske te brojnih stručnih odbora, vijeća, komisija i savjeta. Ostala je zapažena i njegova sindikalna djelatnost, koju je nastavio i u Zagrebu sve do umirovljenja.
U Maestrovu osobnom dosjeu naišli smo na dvije „predstavke“ iz 1981., koje su – svaka na svoj način – zanimljive.
Prva je upućena intendantu, a zanimljiva je jer oslikava rigidni sustav upravljanja Kazalištem. Citiramo ju u cijelosti:
„Ovu predstavku Vam pišem na temelju našeg razgovora, a u vezi dva slučaja, za koje ste tražili od mene pismene izjave. S obzirom da smatram da u oba slučaja nisam pogriješio, to mislim da treba neke okolnosti bolje objasniti.
1. Godišnja skupština Sindikalne podružnice bila je zakazana za 10 sati prije podne, a da se prethodno nije nitko dogovorio s umjetničkim rukovodiocem Opere, maestrom Milerom. Naše probe bile su planirane čitavih tjedan dana unaprijed, pa se sve moglo uskladiti. Dan prije Skupštine pitao sam maestra Milera, da li on znade za to, a on mi je doslovno odgovorio da nitko nije došao k njemu na dogovor, pa da mogu i moram održati planiranu probu. Prema tome, ja sam svoj radni zadatak obavio, a poslije probe su članovi orkestra išli na Skupštinu. Pitam, zašto se nije potreban dogovor obavio, pa neka dade izjavu i onaj tko je planirao Skupštinu a nije uskladio termine proba.
2. Nikada do sada u 20 godina otkako sam u Kazalištu nije Zbor radnika bo sazivan prije podne na dan premijere, još k tomu i na dan otvorenja Annala. Pogotovo što se znalo pod kakvim uvjetima je ‘Odisej’ spreman, te da je još dva dana prije premijere bilo pitanje, da li će premijera uopće moći biti. Smatram tendenciozim i namjernim potezom da se Zbor radnika saziva na takav dan, umjesto da se ljudima date slobodno da se odmore. Zašto se nije taj Zbor radnika sazvao na primjer na dan premijere ‘Ožalošćene porodice’? Zbog toga je u datim okolnostima došlo do reagiranja i do mog križanja Zbora radnika (na oglasnoj ploči rasporeda radnih zadataka, op.), za što sam se već i usmeno ispričao. Iako se ne smatram krivim, jer boljim međusobnim dogovaranjem mogu se sigurno izbjeći sve ovakve situacije. Ujedno smatram da i ova, s moje strane postavljena pitanja, također zaslužuju odgovor“.
Odgovor dobio – nije!
(nastavlja se)