Piše: Ljubomir Stanojević©
Osječani su u srijedu došli na svoje: rijetko je koja premijera na pozornici HNK-a, kao ova operete Grofica Marica Emmericha Kálmána, toliko iščekivana i s tolikim odobravanjem prihvaćena. Dugotrajni pljesak razdragane publike, cvijeće kojim je pozornica doslovce bila zatrpana, radostan ansambl što je uspio – sve je to bila zaključna slika toga vrijednoga kazališnog čina.
Osijek ima tradiciju u igranju opereta. Tako je i Grofica Marica na osječkoj pozornici prvi put izvedena još 1925., a Osječani su uprizorili i Kálmánove Jesenske manevre, kao i njegovu Bajaderu. Nakon četvrt stoljeća vladanja mjuzikla, obnovljeno zanimanje za operetu počinje 1991. Kneginjom čardaša, predstavom koja je lipanjskom premijerom te godine gotovo kontrapunktirala ratne strahote, a godinu dana nakon toga Zagrebu donijela duh neuništivosti hrvatskoga grada ratnog stradalnika.
Današnja Marica, s građanskim ugođajem i u gledalištu, a ne samo na pozornici, kao da želi svjedočiti među inim i o osvojenoj osječkoj slobodi u kojoj i opuštanje ima svoje mjesto.
Najnovija premijera zavodljiva je predstava u svim svojim elementima. Vlado Štefančić ponovno je napravio velik posao, ali ne samo u očekivano dobroj režiji kojom taj režiser donosi priču suvereno organizirajući scenski prostor. Štefančić u Osijeku redovito ide težim putem, nastoji u ansamblu i iz ansambla predstaviti nadarene pojedince u glavnim ulogama.
Ovaj put riječ je o Sanji Uroić-Ljutić, osječkoj mezzosopranistici, već viđenoj Sylvi, koja je svoju groficu Maricu donijela neopisivom scenskom elegancijom i šarmom. Druga Marica, viđena dan uoči premijere na javnome generalnom pokusu, Ljiljana Čokljat, temperamentna iskaza, novo je Štefančićevo i osječko otkriće. Nemali trud redatelj je uložio i oko Miljenka Đurana, nositelja glavne muške uloge Tassila, koji je bio uvjerljiv i plemenita zapjeva.
Vesna Baljak simpatično je donijela subretsku rolu Lize, a u drugoj postavi u alternaciji prvi put, uspješno, nastupa Snježana Lakotić. U predstavi sudjeluju Dario Vid Balog (u alternaciji Davor Radić) i Josip Fišer iz zagrebačke Komedije, čije su kreacije također zapažene. I opet jedno novo osječko ime, u drugoj postavi: Nenad Tudaković kao Dragomir, nadaren mladi karakterni pjevač, komičar koji je na pretpremijeri osvojio gledalište.
Među epizodistima ne treba zaboraviti ni Katalin Brunjai-Hihlik kao Ciganku Manju, zatim neopisiv komički prinos dramskih sudionika Ane Stanojević i Velimira Čokljata te korektan nastup Augustina Halasa u ulozi staroga sluge Čeka.
Scenskom viđenju Vlade Štefančića u velikoj mjeri su pomogli koreografi Sonja Kastl i Lili Čaki, vješto dinamizirajući predstavu. Pri tome valja naglasiti njihov uspjeli rad sa solistima, ali i Plesnom skupinom HNK-a sastavljenom od entuzijasta bez klasične naobrazbe, što se u predstavi nije primjećivalo. Scenografkinja Latica Ivanišević dobro je organizirala scenski prostor omogućivši brze i lake promjene, a kostimi Željka Nosića pokatkad su autorski preslobodni i donekle u stilskom nesuglasju.
Recimo na kraju da je izvedbom ravnao stalno angažiran mladi dirigent Mladen Tutavac, koji je glazbene konce uspješno držao u rukama postižući zakovitlan tempo radosne operetne predstave. U prizoru u prvom činu nastupili su Osječki zumbići, ansambl djece predškolske i rane školske dobi, glazbeno i scenski dobro pripremljen, u čemu je pomogla Antoaneta Radočaj.
(Zavodljiva predstava, kritika Ljubomira Stanojevića, VJESNIK, Zagreb, 7. ožujka 1997.)