Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • “MARICA” 1997.

    “MARICA” 1997.

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Osječani su u srijedu došli na svoje: rijetko je koja premijera na pozornici HNK-a, kao ova operete Grofica Marica Emmericha Kálmána, toliko iščekivana i s tolikim odobravanjem prihvaćena. Dugotrajni pljesak razdragane publike, cvijeće kojim je pozornica doslovce bila zatrpana, radostan ansambl što je uspio – sve je to bila zaključna slika toga vrijednoga kazališnog čina.

    Osijek ima tradiciju u igranju opereta. Tako je i Grofica Marica na osječkoj pozornici prvi put izvedena još 1925., a Osječani su uprizorili i Kálmánove Jesenske manevre, kao i njegovu Bajaderu. Nakon četvrt stoljeća vladanja mjuzikla, obnovljeno zanimanje za operetu počinje 1991. Kneginjom čardaša, predstavom koja je lipanjskom premijerom te godine gotovo kontrapunktirala ratne strahote, a godinu dana nakon toga Zagrebu donijela duh neuništivosti hrvatskoga grada ratnog stradalnika.

    Današnja Marica, s građanskim ugođajem i u gledalištu, a ne samo na pozornici, kao da želi svjedočiti među inim i o osvojenoj osječkoj slobodi u kojoj i opuštanje ima svoje mjesto.

    Najnovija premijera zavodljiva je predstava u svim svojim elementima. Vlado Štefančić ponovno je napravio velik posao, ali ne samo u očekivano dobroj režiji kojom taj režiser donosi priču suvereno organizirajući scenski prostor. Štefančić u Osijeku redovito ide težim putem, nastoji u ansamblu i iz ansambla predstaviti nadarene pojedince u glavnim ulogama.

    Ovaj put riječ je o Sanji Uroić-Ljutić, osječkoj mezzosopranistici, već viđenoj Sylvi, koja je svoju groficu Maricu donijela neopisivom scenskom elegancijom i šarmom. Druga Marica, viđena dan uoči premijere na javnome generalnom pokusu, Ljiljana Čokljat, temperamentna iskaza, novo je Štefančićevo i osječko otkriće. Nemali trud redatelj je uložio i oko Miljenka Đurana, nositelja glavne muške uloge Tassila, koji je bio uvjerljiv i plemenita zapjeva.

    Vesna Baljak simpatično je donijela subretsku rolu Lize, a u drugoj postavi u alternaciji prvi put, uspješno, nastupa Snježana Lakotić. U predstavi sudjeluju Dario Vid Balog (u alternaciji Davor Radić) i Josip Fišer iz zagrebačke Komedije, čije su kreacije također zapažene. I opet jedno novo osječko ime, u drugoj postavi: Nenad Tudaković kao Dragomir, nadaren mladi karakterni pjevač, komičar koji je na pretpremijeri osvojio gledalište.

    Među epizodistima ne treba zaboraviti ni Katalin Brunjai-Hihlik kao Ciganku Manju, zatim neopisiv komički prinos dramskih sudionika Ane Stanojević i Velimira Čokljata te korektan nastup Augustina Halasa u ulozi staroga sluge Čeka.

    Scenskom viđenju Vlade Štefančića u velikoj mjeri su pomogli koreografi Sonja Kastl i Lili Čaki, vješto dinamizirajući predstavu. Pri tome valja naglasiti njihov uspjeli rad sa solistima, ali i Plesnom skupinom HNK-a sastavljenom od entuzijasta bez klasične naobrazbe, što se u predstavi nije primjećivalo. Scenografkinja Latica Ivanišević dobro je organizirala scenski prostor omogućivši brze i lake promjene, a kostimi Željka Nosića pokatkad su autorski preslobodni i donekle u stilskom nesuglasju.

    Recimo na kraju da je izvedbom ravnao stalno angažiran mladi dirigent Mladen Tutavac, koji je glazbene konce uspješno držao u rukama postižući zakovitlan tempo radosne operetne predstave. U prizoru u prvom činu nastupili su Osječki zumbići, ansambl djece predškolske i rane školske dobi, glazbeno i scenski dobro pripremljen, u čemu je pomogla Antoaneta Radočaj.

    (Zavodljiva predstava, kritika Ljubomira Stanojevića, VJESNIK, Zagreb, 7. ožujka 1997.)

  • “MARICA” 1978.

    “MARICA” 1978.

    Piše: Ivo Slaviček (1924.-1995.)

    Grofica Marica Emmericha Kálmána opereta je koja je oduvijek bila popularna, u Osijeku pogotovu, pa je i sada stavljena na repertoar pošto su posjetioci u javnim raspravama o repertoaru HNK-a izrazili želju za tim djelom.

    Za samu izvedbu mora se priznati da je vrlo dobra, mjestimice čak odlična, da je dobro nastudirana i izvedena s poletom i lakoćom jedne prave operete. To se podjednako odnosi na njenu muzičku kao i na igraču komponentu.

    Orkestar bio je poletan, da je to pratila i posvemašnja preciznost bilo bi još bolje, no čini se da je bilo i shvaćanja da je „operetu lako svirati“, što nipošto nije točno, što je svojedobno naglasio i sam veliki Matačić. Ipak, sklad muziciranja i pjevanja protagonista dao je izvedbi čar jedne dobre operetne predstave. Dirigent Željko Miler shvatio je zadatak (kao i uvijek) vrlo ozbiljno i rezultat nije izostao.

    Ozbiljno u radnom smislu, ali pomalo neozbiljno u odnosu prema sadržaju (a tako se danas jedino i može odnositi prema takvu tekstu i sadržaju!) primila se zadatka i redateljica Nada Murat, pa je postigla zaista najviše što se u danim okvirima može. Vrlo dobru suradnicu imala je u sceno – i kostimografkinji Ingrid Begović. Njezina kreativna mašta bila je ovaj puta potaknuta kombinacijama crvenoga, bijeloga i zelenoga (mađarske nacionalne boje), koje je miješala sa smislom za efekte, ali i popriličnom dozom ironije.

    Neveliki, ponešto ojačani balet, dao je uspjela ostvarenja u koreografiji gosta Zvonimira Reljića.

    Vrlo dobra izvedba ne može se, dakako, zamisliti bez para dobrih protagonista. Ovaj puta bili su, štoviše, izvanredni. To se od Gite Šerman-Kopljar, poznajući njenu ležernu igru, pjevačke kvalitete i šarm, i očekivalo, pa ipak kao da je nadmašila samu sebe! Gost iz Novoga Sada Vojislav Kuculović bio je u pravom smislu najugodnije iznenađenje večeri. Izvanredno postirana glasa i pjevačke kulture, s posebnim smislom za operetno pjevanje, glumački punokrvno uvjerljiv, temperamentan u igri i plesu – ukratko, grof Tassilo kakav se samo može poželjeti!

    Već prve izvedbe Grofice Marice bile su dobro primljene, onako kako je to vrsnost izvedbe i zaslužila.

    (Ulomak iz kritike)

    Odabrao: Ljubomir Stanojević

    Kazalište, god. XIV. br. 138-143

    Osijek, travanj-lipanj 1978.

     

  • “MARICI” U SUSRET (3)

    “MARICI” U SUSRET (3)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Četvrta postava Grofice Marice bila je u sezoni 1952./’53. Premijera je izvedena 13. studenoga 1952., a sezona je završila predstavom Grofica Marica na otvorenoj ljetnoj pozornici u dvorištu današnje županijske zgrade (15. srpnja 1953.), kada je u naslovnoj ulozi gostovala Paula Smojver – Udović, a Lizu je prvi put pjevala Zorica Barać.
    Inače, ta je postava imala dvije Marice: Katarinu Đulić-Sudarević i Elizu Dobrić-Benčina. Imala je i dva Zsupána: Zvonka Đukesa i Ivicu Ladića. Tassilo je bio Bogdan Jovičin, Liza – Slavica Dopša, dok je Populescu ostao Eugen Petrović.

    Prvi put su na cedulji naznačeni i plesači: Elza Sarka i Joža Komljenović, u koreografiji Stjepana Suhog. Dirigent te postave bio je Vladimir Kobler (uspješno će ga “naslijediti” Karlo Radinger, koji vodi predstavu sljedeće tri sezone), redatelj je Ivan Marton, a scenograf Eduard Griner. Od sezone 1953./’54. ulogu Lize posve preuzima Zorica Barać, a od 15. siječnja 1954. nova je Marica – Regina Čanić. U rujnu 1954. kao gost, u ulozi Tassila, nastupa prvak zagrebačke Komedije, Đani Šegina.

    Petu, pretposljednju postavu Grofice Marice na osječkoj kazališnoj pozornici ostvaruje sjajan tandem: dirigent Željko Miler i redateljica Nada Murat, te scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović. Koreograf je Zvonimir Reljić.

    Predstava je bila na kazališnom rasporedu tri sezone, izvedena je 44 puta, a gostovala je u Slavonskom Brodu, Varaždinu, Valpovu, Županji… Predstava je bila potvrda zaslužene afirmacije velike osječke operetne dive Gite Šerman-Kopljar u naslovnoj ulozi, njezina partnera Vojislava Kuculovića (Tassilo), te mladih početnika – solista Snežane Bujan (kasnije Lubina) i Marije Raljević (Liza) i dramskog glumca Đorđa Bosanca (Zsupán), koji se izmjenjivao s Mirkom Čagljevićem. Od 22. listopada 1978. ulogu Lize preuzela je novoprimljena solistica osječke Opere, mlada Olga Vulić (danas Šober), kasnija prvakinja osječke, a danas nacionalna operna prvakinja riječke Opere. Populescua je u toj postavi tumačio buffo-tenor Almas Tudaković, a Ciganku Manju – Ljiljana Tudaković.

  • “MARICI” U SUSRET (2)

    “MARICI” U SUSRET (2)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Svakako je zanimljivo promotriti povijest Grofice Marice na osječkoj pozornici.

    Prvi dirigent Marice bio je Lav Mirski, a prvi redatelj (ujedno i koreograf) bio je Dragutin Vuković, koji je igrao u predstavi (Penižeka, tj. u današnjoj obradi Wurzingera). Dekoracije je te 1925. izradio Ivan Roch, dok su kostimi bili izrađeni “u salonu Užarević”. Evo i prve podjele: Marica – Zlata Trbuhović; Tassilo – Đuro Trbuhović; Liza – Ivka Berković; Zsupán – Vladimir Majhenić; Populescu – Josip Plemenčić itd. Predstava je u samo mjesec i pol do kraja osječke sezone odigrana 12 puta, a njome je počela i predsezona 1925./’26. Krajem te sezone gostovala je u dvije predstave Štefka Polić u naslovnoj ulozi, a na samom kraju sezone (29. lipnja 1926.) održana je Groficom Maricom “oprostna večer gđe Zlate i Đuke Trbuhovića”, koji su napustili Osijek.

    U sljedećoj sezoni, 1926./’27., ulogu Marice preuzela je Evka Mikulić, a kao Tassili smjenjuju se gosti: Ivo Horák, Milan Šepec, V. Derwies, Stjepan Pisek – sve do novoga osječkoga Tassila – Franje Klokočkog. Zlata i Đuka Trbuhović povremeno gostuju. Da su „na vrijeme“ napustili Osijek, govore i skorašnje “oprostne predstave osječke Operete” – Grofica Marica, Terezina, Ples u sreću (27. – 29. travnja 1927.) – prije ukidanja te grane osječkog Kazališta.

    Nova postava Grofice Marice slijedi u tzv. Narodnom pozorištu novosadsko-osječkom, u sezoni 1928./’29. Posljednjega dana listopada 1928. premijera je u Gradskom kazalištu u Somboru. Dirigira Josip Rajhenić-Raha, redatelj je Dragomir Krančević, a baletni majstor Klement Klemenčić-Pekelman. Naslovnu ulogu tumači Matilda Kralj, Tassilo je “g. Gorskij” (zapravo Ivo Horák!), Liza je Osječanka Milka Mihlova, dok je Zsupán “g. Kokotović” (Petar), za kojeg istraživanjem ustanovljujemo da je naš – Mario Radovan! Redatelj Krančević u predstavi igra Populescua. Predstava je, prema dostupnim podatcima, izvedena samo dvaput: u Somboru i u Novom Sadu.

    Treća postava Grofice Marice uslijedila je u sezoni 1937./’38. S obzirom na to da kazališna Arhiva HNK-a nema u posjedu uveze svih kompleta kazališnih cedulja, uskraćeni smo za podatke o interpretima. Prema sačuvanim fotografijama (bez opisa!), vjerujemo da su uloge u toj Marici interpretirali Paula Udović (Marica), Đuka Trbuhović (Tassilo), Mario Radovan (Zsupán), Eugen Petrović (Populescu). Dirigent je bio Lav Mirski, a redatelj Đuka Trbuhović.

    (nastavlja se)
  • “MARICI” U SUSRET (1)

    “MARICI” U SUSRET (1)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
     
    Osječka kazališna javnost s iznimnim (vjerujem, opravdanim) očekivanjima raduje se skorašnjoj premijeri Grofice Marice, jedne od najpoznatijih opereta Emmericha Kálmána (1882. – 1953.). Značit će to susret s nadarenom mladom generacijom osječkih umjetnika, koja će se okušati/potvrditi u izvođački teškom glazbenom žanru. Potvrdu takve (pr)ocjene operete izrekao je svojedobno veliki kazališni i glazbeni umjetnik, maestro Lovro pl. Matačić (1899. – 1985.), koji je karijeru počeo (1919./’20.) u Osijeku, upravo dirigirajući – operete!
     
    Grofica Marica zasigurno je jedan od datuma u osječkoj kazališnoj povijesti. Nije, naime, bilo prošlo ni petnaest mjeseci od bečke praizvedbe (1924.) te operete, a već ju je (16. svibnja 1925.) vidjela osječka publika, i to prva na ovim prostorima (mislimo na tadašnje južnoslavenske zemlje, op.).
     
    Da je Osijekom vladao europski „štih“, potvrđuju i podatci o smišljenoj kazališnoj politici: prije Grofice Marice, takve premijere/praizvedbe u našem gradu već su bili prošli Kálmánovi Jesenski manevri (1910.) i Bajadera (1922.). Štoviše, Groficu Maricu su upravo Osječani donijeli Zagrebu, gostujući, nadasve uspješno, u srpnju te godine u hrvatskoj metropoli. (Zagrebačka je premijera u kazalištu u Tuškancu uslijedila tek 28. listopada 1926.).
     
    Skladatelj Emmerich Kálmán, uz Lea Falla (1873. – 1925.), tipičan je predstavnik i jedan od stvaratelja bečko-peštanskog tipa operete, koji je sa svim svojim dobrim i lošim svojstvima dominirao operetnim pozornicama u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća. Skladajući glazbu za svoje operete na libreta koja su pisali brojni bečki i peštanski libretist koji se u većini slučajeva nisu odveć trudili u svoje tekstove unijeti neku osobitu inventivnost i originalnost, Kálmán je stvorio čitav niz melodija kojima se – kako kritičari kažu – ne mogu poreći poseban draž i svježina. One su, upravo zbog toga, nadživjele svoga tvorca.
     
    (nastavlja se)