Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Možda se nekomu može učiniti i odveć velikim dramatiziranjem pitanja – nevoljkosti kandidatâ, kvalificiranih i sposobnih, kulturnih djelatnika, poglavito ove sredine, s teatarskim smislom i htijenjima – da se jave na natječaj za direktora HNK-a. No, kad spomenemo podatak da je to danas u Hrvatskoj gotovo simptomatična pojava, onda taj podatak zabrinjava i u širim razmjerima. Gradsko dramsko kazalište Gavella u Zagrebu nema direktora, varaždinsko ga je Kazalište tek nedavno, na jedvite jade (gotovo “političkom prinudom”) našlo, direktor Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu napustio je svoju funkciju da bi se prihvatio – ravnateljstva Drame, osječko je Kazalište u nezavidnu položaju…

Od direktorovanja u teatru svi – bježe. Jer, danas više nego ikad, u kompleksu nedovoljno razriješenih odnosa, prvenstveno onih materijalnih, na relaciji društvena zajednica – teatar (u kojima prva daje velika sredstva, koja su pak drugoj strani – nedovoljna!) nije više dostatna ni sama ideja teatra, repertoarno usmjerenje, estetski programi, zalaganje i entuzijazam… Kazališta se u nas moraju izboriti za novi status, novu afirmaciju i – potrebitost.

Dolazak na kormilo ustanove, koja u novim društvenim odnosima nužno mora imati velike pretenzije – i velike obveze – nimalo nije, dakako, lako. Pa ipak, nismo sigurni da upravo takav rizik, rizik ljudi od pameti, volje i znanja – ne može biti magnetom što će hrabre privući. A njih i u ovoj našoj sredini, zasigurno ima!

(Revija za scensko-glazbenu kulturu Kazalište, god. VIII., br. 3-4, Osijek, svibanj-kolovoz 1972.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku 8. je lipnja zaključen natječaj za (odlaskom Luke Aparca u mirovinu) upražnjeno radno mjesto direktora ove kulturne institucije. Natječajna komisija ustanovila je da se u natječajnom roku javio samo jedan kandidat – književnik Pero Budak, svojedobni direktor Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella), koji se trenutno nalazi na čelu Nakladnog zavoda Matice hrvatske u Zagrebu.

Kako Pero Budak uz svoju molbu nije priložio i odgovarajuće priloge – od kojih posebnu važnost ima program estetskog usmjerenja te organizacijskog profila HNK-a u Osijeku – to su članovi Natječajne komisije (Mira Brlek-Kurić, Isidor Munjin, Almas Tudaković, Lovel Janson i Ljubomir Stanojević) zaključili da pozovu kandidata na razgovor, nakon kojega bi bila donesena odluka o prihvaćanju kandidature, koji je još, potom, trebao usvojiti Kazališni savjet HNK-a.

Međutim, na (za 15. lipnja) zakazanu zajedničku sjednicu Natječajne komisije za izbor direktora Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i jedinog kandidata koji se javio na natječaj – književnika Pere Budaka – stigli su samo članovi spomenute Komisije. Direktor HNK-a u Osijeku Luka Aparac upoznao je nazočne članove sa sadržajem dan ranije primljenoga brzojava kojim Pero Budak povlači svoju kandidaturu za funkciju direktora HNK-a. Na ovaj korak kandidat se, kako se to iz škrtog sadržaja brzojava moglo razabrati, odlučio iz „obiteljskih razloga“, dok je opširnije pismo Natječajnoj komisiji najavio. (Ono, međutim, do konca kazališne sezone – nije stiglo; op. ur.).

Natječajna komisija za izbor direktora Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku na svojoj drugoj sjednici vrlo brzo je završila radom – ustvrdivši kako raspisani natječaj nije uspio jer se, nakon što se Pero Budak povukao, nijedan kandidat nije javio. Sretna okolnost što će Luka Aparac, sadašnji direktor, obavljati tu funkciju još do konca mjeseca kolovoza, daje tek manevarski prostor za – ponavljanje natječaja. Koliko tu može biti optimizma, pokazat će kasniji rezultati (ako ih bude!).

(nastavlja se)

(Revija za scensko-glazbenu kulturu Kazalište, god. VIII., br. 3-4, Osijek, svibanj-kolovoz 1972.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

“U povodu 300. obljetnice pogibije hrvatskih knezova Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, osječki ogranak Matice hrvatske upriličio je 28. travnja 1971. svečanu predstavu Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinjski. Tumač naslovne uloge u operi bio je poznati bariton, prvak Zagrebačke opere, Vladimir Ruždjak, kao gost.

Za ovu prigodu, koja je doista bila svečana, s ispunjenim i posljednjim mjestom u kazališnoj dvorani, uvodnu riječ, o značenju Zrinsko-frankapanske urote, o hrvatskim knezovima Zrinskom i Frankopanu, koji su branili ‘svoje mjesto, svoj zavičaj, svoju državu i svoju samostalnost’ – i o paraleli s današnjim vremenom ‘nasrtaja jedne bezdušne dinamike’, u kojemu nas podjednako tišti ekonomska emigracija našega naroda, blokovska struktura svijeta i bezbroj postavljenih raketnih rampi – govorio je akademik, prof. dr. Ivan Supek (1915. – 2007.), rektor Hrvatskog sveučilišta.

Dr. Supek istakao je kako i pored krajnje zabrinjavajuće svjetske situacije postoje mogućnosti za koje se valja angažirati; tradicija koju imamo ujedno je baza za novi razvitak.
‘Principi nacionalne ravnopravnosti u interesu su razvoja cijele Jugoslavije’ – istakao je dr. Supek, naglasivši kako ‘hrvatska državnost ne znači zatvaranje u sebe, već put u internacionalizam’ u vrijeme kada svjetska situacija nameće jedinstvenost.
‘Naša državnost mora dati jedan novi impuls – da se do kraja ostvare humane slobode svih ljudi’ – rekao je na kraju svoga govora dr. Supek.

U predstavi, često prekidanoj burnim aplauzima, nastupili su osječki operni solisti Branka Galić, Božena Čubra, Adam Levang, Marijan Bručić, Ivica Ladić, Veljko Zgrablić, Ivan Cezner, Zlatko Balog i Petar Kloc. Orkestrom osječke Opere ravnao je maestro Željko Miler.“

Lj. St.

Kazalište ’71 – Osijek, siječanj-travanj, god. VII., br. 1-2

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Listanje starih brojeva Kazališta ne samo da podsjeća na povijest (uzbudljivih) događanja “druge hrvatske pozornice”, već i na duboku uronjenost Teatra u burna društvena zbivanja.

Tako u broju 1-2 iz 1971. – “revije za scensko-muzičku kulturu” Kazališta – neumorni osječki kazališni povjesnik, ujedno marni društveni aktivist dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.), zagovara osnutak Kazališnoga društva u Osijeku.

“HNK u Osijeku” – kaže Mucić – “bilo je u proteklih šest desetljeća najznačajniji kulturni medij u ovom gradu, ono je stvaralo najbogatije poglavlje osječke kulturne povijesti. Ali istodobno valja naglasiti kako kazalište nije samo u ‘kazalištu’ već i izvan njega; uprava Kazališta i glumački ansambl nisu sami sebi dovoljni, oni moraju imati, a i pokazivati, više povjerenja u prijatelje osječkog Kazališta koji su im uvijek, danas više nego ikada, bili potrebni. Njima i gradu Kazalište se mora do kraja otvoriti, i ne samo za vrijeme predstava (jer su kupili ulaznicu), već jednako i prije i poslije njih; ulazak u HNK i svaki dolazak među glumce trebao bi uvijek biti doživljaj – sve ovo moraju najozbiljnije shvatiti i glumci i kazališna uprava. Oni nisu u ovom gradu zbog sebe, već zbog svih nas – grada i ljudi.“

Jedan drugi teatrolog – dr. Darko Gašparović (1944. – 2017.) – u Kazalištu objavljuje tekst uz osnivanje Hrvatske kazališne zajednice.

Evo toga uvodnika:
„U dane 26. i 27. veljače 1971. održan je u Dubrovniku, na inicijativu Kazališta Marina Držića skup direktora hrvatskih kazališta, uz sudjelovanje kazališnih kritičara, teatrologa i književnika, koji je raspravljao o položaju hrvatskoga glumišta danas i o mogućnostima njegova zbiljskog nacionalnog i umjetničkog konstituiranja.
Suočen s činjenicom da su do sada veze među hrvatskim kazalištima, ako su uopće postojale, bile svedene na puko tehnicistički i prakticistički nivo, skup se pozabavio istraživanjem mogućnosti – organizacionih i umjetničkih – što bi odlučno i korjenito smjerale ostvarivanju prije svoga duhovnoga zajedništva unutar cjelokupna hrvatskog glumišta.
Ima li se na umu podatak da je ovo poslije rata prvi takav skup hrvatskih kazališnih direktora, razumljivo da je bilo i sukobljavanja i pojedinih otpora takvu gledanju, što je samo dokazalo koliko je provincijalni i činovnički mentalitet čvrsto zasjeo u naša kazališta i ne treba se zavaravati iluzijom da će odatle lako i jednostavno biti istjeran.
Mehaničko suprotsavljanje, naime, organizacionih i umjetničkih pitanja (pri čemu su često ova druga tek nužno zlo, tegobni privjesak našim činovničkim glavama u kazališnim upravama), i prebacivanje vlastite intelektualne odgovornosti spram svoga vremena i prostora na politiku, društvo, neke apstraktne strukture – došlo je prilično snažno do izražaja i na ovom skupu.
Utješno je, međutim, da takva shvaćanja ipak nisu odnijela prevagu, pa stoga i možemo prihvatiti Zaključke skupa kao mogući početak rada na zbiljskijem upućivanju hrvatskoga kazališta kao cjeline k mjestu izricanja povijesne sudbine i nacionalne opstojnosti naroda kojemu pripada.“

Sjećanje na osječku Reviju MH, iz 1961.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Odlazak novinara Zorana Timarca u kolovozu 2025., učinio me posljednjim živućim autorom i urednikom časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Revija, u izdanju Pododbora Matice hrvatske u Osijeku, 1961.

Glavni urednik tog prvog broja (i jedinog kojeg je uredio) bio je pjesnik Milivoj Polić (1931. – 1993.). Odgovorni urednik bio je profesor Branko Božić (1926. – 1979.) koji je to ostao i za urednikovanja povjesničara Ive Mažurana (1928. – 2016.). U uređivačkom odboru bili su: Ivo Bogner, Vojislav Pelajić, Slobodan Kovačević, Nada Pivac, Ive Mažuran, Nada Murat, Dragutin Savin, Stjepan Brlošić, Stanka Pavuna, Pavle Blažek, Ljubomir Stanojević, Franjo Hegeduš i Geza Stantić.

U pažljivo uređenom prvom broju (nosi oznaku ožujak-travanj 1961.) svoje radove objavilo je 19 autora – iz Osijeka, Vinkovaca, Županje i Beograda. Na 92 stranice (s koricama) maloga formata bilo je obilje probranih tekstova: poezije, proze, eseja, kritika, članaka.

Pjesmama su se predstavili Miroslav Slavko Mađer (1929. – 2015.), Dejan Rebić (1937. – 2011.), Milivoj Polić, Franjo Hegeduš (1939. – 1979.) i Ferdo Bačić (1915. – 1980.). Zoran Timarac (1937. – 2025.) objavio je lirsko-kozerske Igre i dijaloge, a Ljubiša Jocić (1910. – 1978.) svoje nadrealističke Tekstove.

Prozni autor (Nakon kraće stanke) bio je novinar, književnik i scenarist Fedor Vidas (1924. – 2018.).

Najvrjednije štivo ovoga broja Revije bile su književne studije Ive Bognera (1916. – 2002.) – o Ivanu Kozarcu; Dubravka Jelčića (1930. – 2020.) – o pjesmama Slavka Mihalića i Dionizija Švagelja (1923. – 1985.) – ogled o piscima vojno-krajiških „zapovidi“. Švagelj je pisao i nekrološki tekst uz smrt hrvatskog dramatičara, novelista i romanopisca Josipa Kosora (1879. – 1961.), a županjski profesor i ravnatelj Gimnazije Martin Robotić (1904. – 1969.) – najstariji suradnik ovog broja Revije – objavio je prisjet-esej posvećen uspomeni na književnog kritičara i povjesničara Josipa Bognera (1906. – 1936.).

Člancima su se javili muzikolog i skladatelj Julije Njikoš (1924. – 2010.) – O stvaranju novih pjesama i plesova u narodnom duhu; povjesničar Bekir Krupić (1924. – 2012.) – Memento velikoj revoluciji; sociolog Zdenko Jurašek (1919. – 1992.) – Intervju i anketa – sredstva suvremenog istraživanja društvenih pojava i mladi (tada student Prava) Geza Stantić (1941. – 2008.) – Post scriptum razgovorima o omladini.

Kritičari Pavle Blažek (1930. – 1988.) i Ljubomir Stanojević (r. 1943.) svoje su tekstove posvetili kazalištu: Blažek “problemima kazališne kritike”, dok Stanojević piše „o četiri osječke premije“ HNK-a (Nušićeva Vlast, T. Williams Silazak Orfeja, P. Budak Na trnu i kamenu i P. Ustinov Romanov i Julija).

Iako nigdje nije naznačeno, jednostavni, a atraktivni likovni izgled prvoga broja Revije uradak je Milivoja Polića (već od drugoga broja, a osobito kasnije, taj je izgled mijenjan!). Odabrani likovni prilozi reprodukcije su vinkovačkog akademskog slikara Joze Matakovića (1922. – 2008.): Suton, Močvara, Ljeto gori, Velike lenije (žalibože crno-bijele!) – o čijem slikarstvu nadahnutu zabilježbu prinosi D(ionizije) Š(vagelj).

I što reći na kraju. S nježnim sjećanjima na suradnike prvoga broja Revije, na zanos kojim je broj (u)rađen, na zamah netom utemeljenog Pododbora Matice hrvatske u Osijeku (prvi predsjednik Ivo Bogner i motor utemeljenja Dragan Mucić) – ostaje samo memento davnim ljudima i događajima.