Piše: Ljubomir Stanojević©
Možda se nekomu može učiniti i odveć velikim dramatiziranjem pitanja – nevoljkosti kandidatâ, kvalificiranih i sposobnih, kulturnih djelatnika, poglavito ove sredine, s teatarskim smislom i htijenjima – da se jave na natječaj za direktora HNK-a. No, kad spomenemo podatak da je to danas u Hrvatskoj gotovo simptomatična pojava, onda taj podatak zabrinjava i u širim razmjerima. Gradsko dramsko kazalište Gavella u Zagrebu nema direktora, varaždinsko ga je Kazalište tek nedavno, na jedvite jade (gotovo “političkom prinudom”) našlo, direktor Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu napustio je svoju funkciju da bi se prihvatio – ravnateljstva Drame, osječko je Kazalište u nezavidnu položaju…
Od direktorovanja u teatru svi – bježe. Jer, danas više nego ikad, u kompleksu nedovoljno razriješenih odnosa, prvenstveno onih materijalnih, na relaciji društvena zajednica – teatar (u kojima prva daje velika sredstva, koja su pak drugoj strani – nedovoljna!) nije više dostatna ni sama ideja teatra, repertoarno usmjerenje, estetski programi, zalaganje i entuzijazam… Kazališta se u nas moraju izboriti za novi status, novu afirmaciju i – potrebitost.
Dolazak na kormilo ustanove, koja u novim društvenim odnosima nužno mora imati velike pretenzije – i velike obveze – nimalo nije, dakako, lako. Pa ipak, nismo sigurni da upravo takav rizik, rizik ljudi od pameti, volje i znanja – ne može biti magnetom što će hrabre privući. A njih i u ovoj našoj sredini, zasigurno ima!
(Revija za scensko-glazbenu kulturu Kazalište, god. VIII., br. 3-4, Osijek, svibanj-kolovoz 1972.)