Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • PRVI DANI ŠEZDESETE (2)

    PRVI DANI ŠEZDESETE (2)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Predstava Posjet stare gospođe (Der Besuch der alten Dame) Švicarca Friedricha Dürrenmatta (1921. – 1990.), „tragična komedija u tri čina“ jedan je od zlatnih repertoarnih poteza redatelja Ivana Martona (1919. – 1996.), ujedno njegov vrstan redateljski uradak. Bila je to 1959. nadasve suvremena predstava (u scenskom smislu); a recimo, sasvim usput, imala bi i danas, itekako ovodobnih konotacija pa bi (možda?) valjalo razmisliti…?!
    Dama… je imala damu – nezaboravnu dramsku umjetnicu Anu Kramarić (1914. – 1989.) u ulozi Claire Zachanassian. I inače, to je „paradna“ uloga za dramske prvakinje; a Ana Kramarić, u tadašnjoj konstelaciji ansambla, to nije bila (iako je već odigrala Mary Tyrone u O’Neillovu Dugom putovanju u noć 1958.; a poslije ove, i još nekih uloga, uslijedit će 1966. Martha u Albeejevoj Tko se boji Virginije Woolf). Velika je glumica svoju „zločestu“ naslovnu ulogu odigrala maestralno!
    Dakako, zahvaliti može i doličnom partneru, dramskom prvaku Franu Krtiću (1920. – 2000.) u ulozi Illa. Taj umjetnik, inače robusnoga prosedea, ovdje je empatično ostvario lik gubitnika, usamljenog u bučnoj gomili koja ga se odrekla. Da nije drugih – ovo bi dvoje umjetnikâ opravdalo postavu predstave.
    Veliki su ansambl činili: Mirko Bulović, Miodrag Gavrilović, Ružica Lorković, Mima Vuković, Ratko Petković, Luka Aparac, Ico Tomljenović, Aco Gavrilović, Slobodan Aćimović, Isidor Munjin, Ivan Radonić, Duško Vujnović, Davor Herceg, Ines Fančović, Eliza Benčina, Nikola Stanković i Nenad Šegvić. U manjim su ulogama nastupili Ratko Žura, Franjo Binder, Adam Levang, Franjo Kusik, Ljubo Ojdanić, Pavle Beljanski, Petar Seligman, Adam Jožef i Ivica Ladić.
    ***
    U siječnju 1960. izvođene su u HNK-u predstave: Doživljaji Nikoletine Bursaća (B. Ćopić/Minja Dedić), red. Branko Mešeg; Kod bijelog konja (Ralph Benatzky), dir. Vlado Kobler, red. Slavko Midžor; Manon (Jules Massenet), dir. Vlado Kobler, red. Nada Murat; Cirkuska princeza (Emmerich Kálmán), dir. Vlado Kobler, red. Slavko Midžor; Ispovijed siromaha (A. Cesarec/Slavko Andres), red. Branko Mešeg; Protekcija (B. Nušić), red Aco Gavrilović; Šišmiš (J. Strauss), dir. Lav Mirski, red. Ivan Marton; Otello (G. Verdi), dir. Lav Mirski, red. Dragutin Savin; Mister Dolar (B. Nušić), red. Aco Gavrilović; Tosca (G. Puccini), dir. Lav Mirski, red. Dragutin Savin; Lijepa Niverneza (A. Daudet), red. Aleksandar Gavrilović (gostovanje Dječjeg kazališta Radost); Posadi jabuke, sine (V. Subotić), red. Ivan Marton / gostovanje HNK-a u Dardi; Da li je ovuda prošao mladi čovjek? (P. Hanuš), red. Branko Mešeg.
    I – pretposljednjeg dana tog mjeseca, 30. siječnja 1960. – premijera Allamistakeo (Giullio Viozzi, 1912. – 1984.) i Cavalleria rusticana (Pietro Mascagni) – obje jednočinke pod dirigentskim vodstvom i u režiji (i inscenaciji!) Dragutina Savina.
    Dovoljno?
  • PRVI DANI ŠEZDESETE (1)

    PRVI DANI ŠEZDESETE (1)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Prva je predstava u novoj godini bila u petak, 1. siječnja 1960., u 15 sati. “Gostovalo” je Dječje kazalište Radost – čiju će povjesnicu (1954. – 1960.) objaviti pomni istraživač Zvonimir Ivković (1944. – 2010.), u iscrpnoj monografiji osječkoga Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, autorice Antonije Bogner Šaban.

    Veselu igru u tri čina, s pjevanjem i plesom, Veseli lutak Harlekin Mladena Širole, s glazbom Zlatka Špoljara, režirao je Aleksandar Gavrilović (1910. – 1986.), scenograf bio je Ivan Škoro, koreografkinja Tilda Tudaković, dok je predstavu glazbeno vodila/korepetirala Vjekoslava Lovrić. Svi su oni bili stalno angažirani članovi HNK-a u Osijeku.

    Tko su bili izvođači? Poznati i nepoznati amateri… djeca i tek pokoji odrasli: Vera Lazić, Krunoslav Slabinac (poznati Kićo, 1944. – 2000.), Dunja Ilakovac (1947. – 2014.; kasnije glumica Dječjeg kazališta u Osijeku, riječkoga HNK-a Ivana pl. Zajca i osječkoga HNK-a), Zlatan Pokšiva, Mira Jovičin, Damir Jovičin, Marko Kapetanović (1942. – 2015., “zvijezda” toga Kazališta!), Mira Bošnjak, Želimir Brunčić, Mihajlo Benedek, Branko Uremović, Zvonko Janković, Petar Sekelez i Drago Butina.

    ***

    Dvjema je predstavama HNK-a startalo 2. siječnja (Nova godina tada se obilježavala s dva neradna dana, op. a.): u 14,30 sati na rasporedu je bila Mala Floramye Ive Tijardovića, a u 19,30 sati Posjet stare gospođe, tragična komedija u tri čina Friedricha Dürrenmatta. Bila je to druga repriza netom izvedene premijere (27. prosinca 1959.).

    Floramye je režiraoBranko Mešeg (1919. – 2012.), scenograf bio je Eduard Griner (1917. – 1998.), dirigirao je Vlado Kobler (1926. – 2009.) dok je koreograf bio Stjepan Suhi (1915. – 2001.).

    Tko su bili protagonisti? Zorica Barač i Gita Šerman smjenjivale su se u glavnoj i naslovnoj ulozi (ona koja nije te večeri bila Floramye – Suzette, igrala je Maricu); Bogdan Jovičin bio je Mirko-Petar Petrović, poručnik; Almas Tudaković bio je Šjor Bepo Begula – general Kekorađopulos, a Ines Fančović – Miss Eveline Beautyflower. Šjoru Petrunilu tumačila je nezaboravna Slafica Pfaff.

    Družinu su činili još Branka Huljev-Đuraković (Tonkica), Ivica Ladić i Drago Novaković (Zvone i Marinko), Adam Levang i Franjo Binder (Šjor Dane, Šjor File), Petar Seligman (Redarstveni organ) i Mirko Bulović (Filicio). Nikola Stanković bio je pukovnik Armand Monfort de Quimperville, a u predstavi su, u manjim ulogama, sudjelovali (zboristi) Zlata Jakob, Ljubo Ojdanić, Ivan Cezner, Franjo Kusik, Fina Kobler, Marija Babić i Adam Jožef. Pantomimsku ulogu Testaltidesa odigrao je baletan Mića Živanović.

    (nastavlja se)

  • DRAGUTIN SAVIN (3) (uz 30. obljetnicu smrti)

    DRAGUTIN SAVIN (3) (uz 30. obljetnicu smrti)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
     
    Stvorivši homogen ansambl, Savin se upustio u postupno mijenjanje repertoara, zaokret k djelima suvremenija suzvučja ili, pak, glazbenu i scensku revalorizaciju onih manje poznatih, a znanih skladatelja. Bila su to djela karakteristična po svojoj formi, stilu, libretu, sadržaju pa i trajanju. Evo nekih, nasumce odabranih, karakterističnih naslova s osječkoga kazališnog izbornika u desetljeću Savinova ravnateljstva osječkom Operom:
     
    Zatočenik (L. Dallapicola); Udovica iz Efeza (H. Reutter); Konzul (G. C. Menotti); Ljubovnici, Šentflorijanci i Scherzo (D. Savin); Mahagony (B. Brecht – K. Weill); Serafina (H. Suttermeister); Diktator (E. Křenek); Rita (G. Donizetti); Maria Golovin (G. C. Menotti); Bračna mjenica (G. Rossini); Sat Španije (M. Ravel); Pogled s mosta (R. Rossellini); Usidjelica i lopov (G. C. Menotti); Lucrezia (O. Respighi); Prosidba (L. Chailly); Napoleon dolazi (R. R. Bennett); Telefon (G. C. Menotti); Kapelnik (D. Cimarosa); Tripče (D. Savin); Mirandolina (B. Martinu).
     
    Zacijelo taj repertoar nije samo odražavao snažnu Savinovu autorsku misao, već je i postupno mijenjao navike, pa i gledateljski/slušateljski senzibilitet, a time i samu – publiku. Stoga je, kao rezultanta desetogodišnjih ostvarenja u Savinovu komornom opernom teatru, proizišla još jedna inicijalna zamisao: osnutak Annala komorne opere i baleta, svojedobno cijenjena ne samo u razmjerima bivše zemlje. S međunarodnim sudionicima i ugledom, ta je smotra, kao sjajna zamisao osječke kazališne prakse, bila vidljivo logički integrirana u korpus osječke i hrvatske kulture, afirmirajući prije svega svakodnevnu umjetničku praksu teatra/inicijatora.
     
    Uz Savina, za Annale su bili zaslužni pojedinci poput već spomenute redateljice Nade Murat, dugogodišnjeg tajnika smotre; tadašnji direktor osječkog Kazališta Luka Aparac, ugledni privrednik Ivan Božić, ili kulturi odan društveni djelatnik Zdenko Jurašek. Od institucija valja spomenuti izniman sluh kemijske industrije Saponia, trajnog pokrovitelja Annala, i njezina tadašnjeg generalnog direktora Ivu Martinca.
     
    Pišući u Hrvatskom slovu o 80. obljetnici života maestra Dragutina Savina, zabilježio sam da ga Osječani nisu zaboravili. I da je istaknuti umjetnik zaslužio to zapamćenje. Nježno me se dotaknuo njegov telefonski poziv jedne nedjelje u studenom, da mi zahvali na sjećanju. Tada sam doista povjerovao da to nije naš posljednji razgovor, da ćemo se još vidjeti, ovdje, u njegovu i mom Osijeku, i u našem HNK-u.
     
    Podsjetilo me to istodobno na naše posljednje viđenje 1985., kada je obnovljeni osječki Teatar otvoren upravo Savinovom simfonijskom pjesmom u četiri stavka Poema, izvedbi kojoj je nazočio vidljivo tronut, tada 70-godišnji skladatelj. Nažalost, bilo je to, ipak, naše posljednje viđenje.
     
    Sada je ožujak i, čudno, pada snijeg.
    „Stari nas je Savin napustio“… Pa ipak, još je među nama!
     
    (Cantus, br. 86, Zagreb, travanj 1996.)
  • DRAGUTIN SAVIN (2) (uz 30. obljetnicu smrti)

    DRAGUTIN SAVIN (2) (uz 30. obljetnicu smrti)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Nije svaka osoba, ni u ljudskom, a posebice ne u umjetničkom smislu, osobnost. Dragutin Savin to je bio. Kadikad preemotivan u istupu, prividno ne uvijek i tolerantan, imao je urođen smisao procjenjivanja, odvajanja bitnoga od nebitnoga, uočavanja pravih vrijednosti, njihova znalačkoga eksponiranja. To se osobito može reći za vrijeme njegova direktorovanja osječkom Operom, kada se jedan manji glazbeno-scenski ansambl, točnom i promišljenom umjetničkom politikom, znao vinuti u kazališno sazviježđe prepoznatljivosti u širokim razmjerima ondašnjih deset Opera bivšega jugoslavenskoga zajedničkoga prostora.
    Što je učinio Savin? Prije svega je naslijedio solidne zasade prethodnika Lava Mirskoga (1883. – 1968.) i Vladimira Koblera (1926. – 2009.), pedigriranih glazbenika i velikih pedanata iz vremena velikih osječkih opernih ansambla i još veće produkcije. U nasljeđe je, međutim, baštinio samo tradiciju i duh, a novi je ansambl – morao sâm stvarati. Jer, kako to (ne samo) u teatru biva, generacije počnu kopnjeti, odlaziti, nestajati – a pojedinačni ulasci u kazalište suviše su nezamjetljivi i samim tim i nedjelotvorni. Stoga je Savin pristupio radikalnom pomlađivanju solističkog kadra i, na neki način, ponovno započeo od starta.
    Sredinom i potkraj 60-ih tako su u Osijek došli mladi kazališno-operni entuzijasti, željni rada i puni mladalačkih ambicija. Da im je teatar bio opsesija, najbolje govori podatak da je među njima bilo pojedinaca solidno afirmiranih u drugim strukama, poput klasičnog filologa Marijana Bručića (1927. – 2006.), profesora i nakon osječke pjevačke karijere dugogodišnjega cijenjenog ravnatelja Klasične gimnazije u Zagrebu; ili profesora književnosti Zlatka Foglara, baritona koji je nakon Osijeka prešao u zagrebačku Operu.
    Tih je godina u Osijek došao bračni par Štefica (1933. – 2023.) i Antun (1935. – 2022.) Petrušić, ona godinama – uz primadone Boženu Čubra (1926. – 2025.) i Branku Galić (1928. – 2010.) – stožerna sopranistica, on, pak, dirigent efikasna čitanja i interpretacije, prevoditelj libreta pa i operni redatelj (nakon Osijeka dirigent i zborovođa u HNK-u u Zagrebu, a potom profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji).
    Savin je u Osijek doveo agilnoga i sjajnog basa Velimira Zgrablića (1928. – 2021.), umjetnika koji je i nakon više od tridesetpetogodišnje karijere još jednako zračio i osvajao publiku, ne samo svojim glasovnim, već i izražajnim glumačkim kvalitetama. Potom mladu, lepršavu, šarmantnu i lijepu Gertrudu Munitić, miljenicu osječke publike… Ili Željka Milera (1934. – 1990.), dirigenta i kasnije, sve do prerane smrti, svoga kvalitetnoga nasljednika na ravnateljskom mjestu.
    (nastavlja se)
  • DRAGUTIN SAVIN (1) (uz 30. obljetnicu smrti)

    DRAGUTIN SAVIN (1) (uz 30. obljetnicu smrti)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
     
    Maestro Dragutin Savin rođen je u Splitu, 29. rujna 1915. Prve kontakte s glazbom ostvario je u Dubrovniku gdje je odrastao, da bi nastavio učiti u Splitu, kod Josipa Hatzea. Muzičku akademiju završio je u Zagrebu kao student Franje Dugana, Frana Lhotke i Krste Odaka.
     
    Umjetničku karijeru započeo je kao korepetitor u splitskoj Operi. U taj će se HNK vratiti 1971. kao umjetnički ravnatelj Opere, dirigent i redatelj, a jedno vrijeme i kazališni intendant.
     
    U vrijeme Drugoga svjetskog rata Savin je bio interniran, a potom odlazi u Italiju na usavršavanje kod Pietra Mascagnija. Po povratku u domovinu 1947. došao je na dirigentsko mjesto u Osijek, gradu kojemu je ostao vjeran gotovo četvrt stoljeća. Jedini prekid djelovanja bio je od 1955. do ’57., kada je bio dirigent zagrebačke Opere.
     
    Umro je u 81. godini, 3. siječnja 1996., a kremacija je obavljena 8. siječnja na zagrebačkom Mirogoju.
     
    ***
     
    Iz Osijeka je otišao prije više od pola stoljeća, po završetku kazališne sezone 1970./’71. Možda i nije bio zov rodnoga Mediterana jači, možda su se i ovdje dogodile neke manje lijepe stvari, ali to za „opću“ kazališnu povijest prestaje biti važno. A onu osobnu i intimnu i tako nosimo sa sobom.
     
    Riječ je o Dragutinu Savinu, hrvatskomu skladatelju i dirigentu, redatelju i scenografu, prevoditelju libreta i kazališnom organizatoru, ravnatelju osječke Opere iz razdoblja (1961. – 1971.) koje zacijelo nosi trag upečatljiva autorskoga identiteta.
     
    Napustio je Savin Osijek te 1971., tvrdo zapretanih emocija i tvrdoglavo, skrivajući očito svoju ranjivost i uronjenost u osječki građanski milje, svoju sraslost sa Slavonijom koja je i rezultirala operom Tena (1967.) na libreto bliske suradnice i uopće bliske osobe, redateljice Nade Murat.
     
    Otišao je u Split, za ravnatelja tamošnje Opere. Tamo je postao i intendantom, što u Osijeku – šteta za Osijek! – nije ostvario. U Splitu je 1975. svečano obilježio 60. rođendan i 35. obljetnicu umjetničkoga rada, a potom, neku godinu kasnije, preselio u Zagreb, u jednu od onih prekosavskih spavaonica umjetniku nimalo poticajnih. S vremenom se o maestru Savinu – i ne samo zbog godina (bio je iznimno vitalan i muževan, aktivan i energičan, bar u onom odjeljku života u kojem ga je poznavao ovaj autor) – sve manje čulo, a početkom siječnja 1996. stiglo je od skladatelja Igora Savina (1946. – 2024.), njegova sina, kratko pisamce: „Stari nas je Savin napustio noćas…“.
     
    (nastavlja se)