Piše: Ljubomir Stanojević©
Nije svaka osoba, ni u ljudskom, a posebice ne u umjetničkom smislu, osobnost. Dragutin Savin to je bio. Kadikad preemotivan u istupu, prividno ne uvijek i tolerantan, imao je urođen smisao procjenjivanja, odvajanja bitnoga od nebitnoga, uočavanja pravih vrijednosti, njihova znalačkoga eksponiranja. To se osobito može reći za vrijeme njegova direktorovanja osječkom Operom, kada se jedan manji glazbeno-scenski ansambl, točnom i promišljenom umjetničkom politikom, znao vinuti u kazališno sazviježđe prepoznatljivosti u širokim razmjerima ondašnjih deset Opera bivšega jugoslavenskoga zajedničkoga prostora.
Što je učinio Savin? Prije svega je naslijedio solidne zasade prethodnika Lava Mirskoga (1883. – 1968.) i Vladimira Koblera (1926. – 2009.), pedigriranih glazbenika i velikih pedanata iz vremena velikih osječkih opernih ansambla i još veće produkcije. U nasljeđe je, međutim, baštinio samo tradiciju i duh, a novi je ansambl – morao sâm stvarati. Jer, kako to (ne samo) u teatru biva, generacije počnu kopnjeti, odlaziti, nestajati – a pojedinačni ulasci u kazalište suviše su nezamjetljivi i samim tim i nedjelotvorni. Stoga je Savin pristupio radikalnom pomlađivanju solističkog kadra i, na neki način, ponovno započeo od starta.
Sredinom i potkraj 60-ih tako su u Osijek došli mladi kazališno-operni entuzijasti, željni rada i puni mladalačkih ambicija. Da im je teatar bio opsesija, najbolje govori podatak da je među njima bilo pojedinaca solidno afirmiranih u drugim strukama, poput klasičnog filologa Marijana Bručića (1927. – 2006.), profesora i nakon osječke pjevačke karijere dugogodišnjega cijenjenog ravnatelja Klasične gimnazije u Zagrebu; ili profesora književnosti Zlatka Foglara, baritona koji je nakon Osijeka prešao u zagrebačku Operu.
Tih je godina u Osijek došao bračni par Štefica (1933. – 2023.) i Antun (1935. – 2022.) Petrušić, ona godinama – uz primadone Boženu Čubra (1926. – 2025.) i Branku Galić (1928. – 2010.) – stožerna sopranistica, on, pak, dirigent efikasna čitanja i interpretacije, prevoditelj libreta pa i operni redatelj (nakon Osijeka dirigent i zborovođa u HNK-u u Zagrebu, a potom profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji).
Savin je u Osijek doveo agilnoga i sjajnog basa Velimira Zgrablića (1928. – 2021.), umjetnika koji je i nakon više od tridesetpetogodišnje karijere još jednako zračio i osvajao publiku, ne samo svojim glasovnim, već i izražajnim glumačkim kvalitetama. Potom mladu, lepršavu, šarmantnu i lijepu Gertrudu Munitić, miljenicu osječke publike… Ili Željka Milera (1934. – 1990.), dirigenta i kasnije, sve do prerane smrti, svoga kvalitetnoga nasljednika na ravnateljskom mjestu.
(nastavlja se)