Piše: Ljubomir Stanojević©
Stvorivši homogen ansambl, Savin se upustio u postupno mijenjanje repertoara, zaokret k djelima suvremenija suzvučja ili, pak, glazbenu i scensku revalorizaciju onih manje poznatih, a znanih skladatelja. Bila su to djela karakteristična po svojoj formi, stilu, libretu, sadržaju pa i trajanju. Evo nekih, nasumce odabranih, karakterističnih naslova s osječkoga kazališnog izbornika u desetljeću Savinova ravnateljstva osječkom Operom:
Zatočenik (L. Dallapicola); Udovica iz Efeza (H. Reutter); Konzul (G. C. Menotti); Ljubovnici, Šentflorijanci i Scherzo (D. Savin); Mahagony (B. Brecht – K. Weill); Serafina (H. Suttermeister); Diktator (E. Křenek); Rita (G. Donizetti); Maria Golovin (G. C. Menotti); Bračna mjenica (G. Rossini); Sat Španije (M. Ravel); Pogled s mosta (R. Rossellini); Usidjelica i lopov (G. C. Menotti); Lucrezia (O. Respighi); Prosidba (L. Chailly); Napoleon dolazi (R. R. Bennett); Telefon (G. C. Menotti); Kapelnik (D. Cimarosa); Tripče (D. Savin); Mirandolina (B. Martinu).
Zacijelo taj repertoar nije samo odražavao snažnu Savinovu autorsku misao, već je i postupno mijenjao navike, pa i gledateljski/slušateljski senzibilitet, a time i samu – publiku. Stoga je, kao rezultanta desetogodišnjih ostvarenja u Savinovu komornom opernom teatru, proizišla još jedna inicijalna zamisao: osnutak Annala komorne opere i baleta, svojedobno cijenjena ne samo u razmjerima bivše zemlje. S međunarodnim sudionicima i ugledom, ta je smotra, kao sjajna zamisao osječke kazališne prakse, bila vidljivo logički integrirana u korpus osječke i hrvatske kulture, afirmirajući prije svega svakodnevnu umjetničku praksu teatra/inicijatora.
Uz Savina, za Annale su bili zaslužni pojedinci poput već spomenute redateljice Nade Murat, dugogodišnjeg tajnika smotre; tadašnji direktor osječkog Kazališta Luka Aparac, ugledni privrednik Ivan Božić, ili kulturi odan društveni djelatnik Zdenko Jurašek. Od institucija valja spomenuti izniman sluh kemijske industrije Saponia, trajnog pokrovitelja Annala, i njezina tadašnjeg generalnog direktora Ivu Martinca.
Pišući u Hrvatskom slovu o 80. obljetnici života maestra Dragutina Savina, zabilježio sam da ga Osječani nisu zaboravili. I da je istaknuti umjetnik zaslužio to zapamćenje. Nježno me se dotaknuo njegov telefonski poziv jedne nedjelje u studenom, da mi zahvali na sjećanju. Tada sam doista povjerovao da to nije naš posljednji razgovor, da ćemo se još vidjeti, ovdje, u njegovu i mom Osijeku, i u našem HNK-u.
Podsjetilo me to istodobno na naše posljednje viđenje 1985., kada je obnovljeni osječki Teatar otvoren upravo Savinovom simfonijskom pjesmom u četiri stavka Poema, izvedbi kojoj je nazočio vidljivo tronut, tada 70-godišnji skladatelj. Nažalost, bilo je to, ipak, naše posljednje viđenje.
Sada je ožujak i, čudno, pada snijeg.
„Stari nas je Savin napustio“… Pa ipak, još je među nama!
„Stari nas je Savin napustio“… Pa ipak, još je među nama!
(Cantus, br. 86, Zagreb, travanj 1996.)