Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • INES FANČOVIĆ (o 100. obljetnici rođenja)

    INES FANČOVIĆ (o 100. obljetnici rođenja)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Minula je 100. obljetnica rođenja hrvatske kazališne, televizijske i filmske glumice Ines Fančović (rođ. Nikolić; Šibenik, 5. listopada 1925. – Sarajevo, 21. kolovoza 2011.). Šira publika danas je se sjeća još samo kao Mare Mulice iz nizanke Velo misto Miljenka Smoje (inače prvoga supruga), a starija sarajevska publika njezinih teatarskih ostvarenja na sceni Kamernoga teatra ’55. Za nas, pak, ostat će upamćena po svojim osječkim kazališnim kreacijama. Ta snažna dramska prvakinja pridonijela je kontinuitetu osječke pozornice, onom koji jedno glumište čini relevantnim.

    Ines Fančović čak je deset godina (1950. – 1960.) provela u angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Taj kvantum i osobnoga i teatarskoga vremena nikako nije zanemariv: četvrtina je čovjekova radnoga vijeka, a u teatarskom smislu, vrijeme ne samo sazrijevanja, već i dovršenja umjetničke fizionomije. Lako je bilo Sarajevu (Kamerni teatar ’55) dobiti gotovu, formiranu, zrelu glumicu – od Osijeka!

    Ovamo je došla kao 25-godišnjakinja, s tek nešto starijim suprugom, glumcem i redateljem (i kasnijim intendantom HNK-a) Brankom Mešegom. Taj životni i umjetnički (poslije nekoliko godina samo umjetnički) tandem unio je na osječku pozornicu sredinom prošloga stoljeća, intelekt i emociju, uz obostranu silnu vjeru u Teatar.

    Mešeg režira domaće autore (Teške sjene Mirjane Matić-Halle, Begovićeva Bez trećega, Osuđenike, Ervina Šinka, Krležinu Ledu, praizvedbu Matkovićeva Na kraju puta, Marinkovićevu Gloriju; potom Kuću Narančića Grga Gamulina i/ili Vojnovićev Ekvinocij). A Ines – igra u režijama Mešega, ali i Hinka Tomašića, Emila Karaseka, Ivana Martona, Vlade Vukmirovića, Aleksandra Gavrilovića, Momira Lukšića…

    Teatrografski napor daje rezultat: 48 uloga u desetogodišnjem angažmanu, s tim da je dvaput bila “Misili-Bisili“ u Tijardovićevoj Maloj Floramye. Počela je s manjim i tzv. “srednjim“ ulogama: Vasva u Teškim sjenama, Drugi glumac (Kraljica u glumi) u Hamletu, Lela u Patentu Stjepana Mihalića, Vivive u Zanatu gđe Warren G. B. Shawa, Robinjica Vlahinja u Ogrizevićevoj Hasanaginici, Žena na smrt osuđenog kmeta u Velikoj buni Bratka Krefta, Anđa u Budakovoj Mećavi.

    Vrlo brzo, međutim, ušla je u prvi protagonistički red: Klara Grubarova u Zlatarovu zlatu, Giga Barićeva u Bez trećega, Gospođa Linde u Ibsenovu Domu lutaka (Nori) – jedna od rijetkih predstava u kojima je glumila s Brankom Mešegom; tumačio je Dr. Ranka. A onda slijedi „teška artiljerija“: Laura Lenbachova (Krleža, U agoniji), Klara u Ledi, Jacinta u Sablazni sv. Florijana, Sestra Magdalena/Glorija u istoimenu Marinkovićevu miraklu, Titanija, u Snu ljetne noći, Ponzija u Lorcinu Domu Bernarde Albe, naslovna rola u Lucy Crown (po romanu Irvina Shawa). To je samo (subjektivni) odabir ovoga autora.

    Ines Fančović bila je lijepa žena, snažna scenskog temperamenta i neizravne glumačke eksplikacije. Stoga su njezine kreacije bile ne samo dojmljive, nego i višeznačne. Kao dramska prvakinja na osječkoj je pozornici naslijedila Milu Ercegović (Domančić) i otvorila put novoj prvakinji – Ružici Lorković…

  • GLUMAČKA GENERACIJA

    GLUMAČKA GENERACIJA

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Odlaskom u mirovanje glumice Anite Schmidt polako nestaje s osječke pozornice talentirana generacija prvih školovanih glumaca s osječkoga područnoga odsjeka zagrebačke Akademije za kazalište film i TV (danas Akademija dramske umjetnosti).

    U angažmanu HNK-a ostali su još Ljiljana Krička (Mitrović), Jasna (Kovačević) Odorčić i Davor Panić. Svi su oni stupili u radni odnos još kao studenti Glume, godine 1982., a prva im je predstava bila Shakespeareov Macbeth, čim su završili prvu godinu studija, 1980.

    Bio sam ravnatelj Drame (od 1978.), a najzaslužniji za utemeljenje studija Glume u Osijeku 1979. bio je nominalni umjetnički voditelj, prof. Dejan Rebić. I dakako, s druge strane, dekan AKFITA-a, dr. Vladan Švacov. Pridružio se Pedagoški fakultet u Osijeku (s dekanom, prof. Dušanom Plećašem), dakako i Hrvatsko narodno kazalište (na čijem je čelu bio redatelj Branko Mešeg).

    U prvu godinu studija (prijamnom ispitu pristupilo je 39 kandidata) upisani su: Ivan Brkić, Velimir Čokljat, Damir Lončar, Davor Panić, Jasna Kovačević (Odorčić), Vlasta Ramljak, Antonija Šmit i Željko Vuknić.

    Sljedeće akademske godine pridružili su se novi studenti: Dubravka Crnojević (Carić), Slobodan Filipović, Mira Perić (Katić), Ljiljana Krička i Darko Milas. Glumac Đorđe Bosanac s apsolvirane dvije godine Glume u Zagrebu, pridružio se prvoj osječkoj generaciji u ak. godini 1981./’82.

    Pored nabrojanih u Osijeku, još su aktivni (u Zagrebu): Damir Lončar, Vlasta Ramljak (ujedno profesorica u trajnom zvanju na osječkom AUKOS-u), Dubravka Crnojević Carić (uz glumu i redateljica, teatrologinja i pedagoginja na ADU), Velimir Čokljat (poslije iznimnoga staža u Satiričkom kazalištu Kerempuh, umirovljen). Darko Milas u Zagrebu se široko afirmirao kao kazališni, filmski i televizijski glumac, a ostao je čvrsto povezan sa Slavonijom (Osijek, Đakovo, Vinkovci i rodni Vukovar). Glumac Slobodan Filipović umirovljen je poslije uspješnoga glumačkoga staža u Narodnom pozorištu Užice (Srbija). Svojedobna prvakinja osječke drame Mira Perić (koja je još uvijek aktivna i kao glumica), uspješna je redovita profesorica u trajnom zvanju na osječkom Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti.

    Nažalost, među živima više nisu Željko Vuknić (tragično izgubio život već na prvoj godini studija, nesretnim slučajem), Đorđe Bosanac (+2006.) i Ivan Brkić (+2013.).

  • OSJEČKA TEATROLOGINJA

    OSJEČKA TEATROLOGINJA

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    O Antoniji Bogner-Šaban koja nikada nije zaboravila Osijek. A Osijek nju?
    Kao moto svoje velebne monografije o Ivi Raiću, hrvatskom i europsku glumcu i redatelju (1881. – 1931.) – možda životnoga djela prof. dr. sc. Antonije Bogner-Šaban (Osijek, 1. lipnja 1952.) – citirani su austrijsko-njemački kazališni redatelj Max Reinhardt (1873. – 1943.) i hrvatski književnik Miroslav Krleža (1893. – 1981.).
     
    Evo prvo Reinhardta:
     
    „Vjerujem u besmrtnost teatra. To je najbolje utočište za sve one koji su potajno sačuvali svoju mladost i krijući se od svih, odijelili se od ljudi da bi se s njom igrali sve do svoje smrti.”
     
    Potom Krleža:
     
    „Ivo Raić u životu našeg teatra nesumnjivo je historijski datum, magla ga je pojela, njegova je mansarda u Mihanovićevoj ulici svijetlila čitav jedan decenij kao svjetionik, i tko ima danas pojma o Raiću da je uopće bio tu s nama kao neka vrsta pionira, desetak, pa i više godina.“
     
    U Reinhardtovu citatu, u prvoj njegovoj rečenici prepoznajem životni i profesionalni kredo osječke teatrologinje Bogner-Šaban. A u završetku Krležina citata, tužnu spoznaju da, moguće, nismo dovoljno pravedni prema našim sugrađanima, zaslužnim itekako.
     
    Jedna je od njih umirovljena znanstvena savjetnica u stalnom zvanju (u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) i redovita sveučilišna profesorica na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
     
    Osječka teatrologinja!
     
    U ogromnom njezinom znanstvenom opusu – blizu 30-ak naslova – nabrojimo samo neke prinose rodnom Osijeku: već je doktorirala tezom o Marku Fotezu (1915. – 1976.) koji je – ne zaboravimo – bio redatelj i ravnatelj Drame u Osijeku 1941./’42.; a i režirao je u osječkom HNK-u sve do 1969.; autorica je knjiga Iza nekog vremena (Osijek, 1971.), Kazališni Osijek (Zagreb, 1997.), Kazalište u povijesti i pamćenju (Osijek, 2011.), a nadasve zaslužna urednica i (jedna od) autorica Susreti lutkara i lutkarskih kazališta (Osijek, 2005.), Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907. – 2007. (Osijek, 2007.) te Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, 1958. – 2008. (Osijek, 2008.).
     
    Antonija Bogner Šaban predavala je na područnom Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u Osijeku (1994. – 1996.) te na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (2007. – 2012.).
     
    Poslije Dragana Mucića, jedina je dosad sustavna istraživačica osječke kazališne povijesti.
     
    Jesmo li joj se dovoljno odužili?
  • PREDSTAVA ZA POVIJEST

    PREDSTAVA ZA POVIJEST

    (O „Nikoli Šubiću Zrinjskom“ na osječkoj pozornici, godine 1990.)

    Piše: Milica Maravić

    Sinoćnja obnova opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana Zajca prema režiji Koste Spaića, a pod vodstvom Željka Milera, na sceni Osječke opere, uspjeh je koji zaslužuje hod po domovini i izvan nje. Obnovljeni osječki „Zrinjski“ podsjetio me na onu moćnu, mračnu i oštru sjenku Ivana Groznog iz istoimenog povijesnog filma Ejzenštejna.

    U operi, u pozadini, reproducirani zidovi tvrđave. Na sceni sitan ranjiv čovjek kojeg usprkos svim hrabrostima, jača sila mrvi do temelja. Da je Nikola Šubić Zrinjski sačekao ne samo da Sultan umre nego i da istrune, možda bi pobijedio. Pravde nema već zakon jačeg! Povijest se ponavlja.

    Režija Koste Spaića i scenografija Berislava Deželića, kostimi Marije Žarak, a u ovom slučaju ono strastveno disanje sa Zajčevom muzikom, Željka Milera, povijesni je događaj. Pozornica je najljepša kad je bez rekvizite s tek pokojim geometrijskim usponom ili padom, a reproducirana uopćena fotografija lociranje je radnje. Jednom je to pustinja, dakle tursko okruženje, drugi put zidovi tvrđave, može biti Siget ili bilo koje borbeno utvrđenje prošlih stoljeća.

    Oni raskošni kostimi, geometrijskih ornamenata i crvenih tonaliteta Marije Žarak divno izranjaju iz sive pozadine scene, dajući likovima dostojanstvo i snagu, bez obzira dolaze li od strane prijateljske ili neprijateljske. Svi su samo ljudi, tek nabijene na kolce glave, upozoravaju na krvoločnost jačeg.

    Taj pravi pronalazak rješavanja najpopularnije Zajčeve opere i jedine domaće uopće koja se izvodi, već je viđen, a u Osijeku je dobio i usklađen ritam kretanja likova i scena i zanosnih budnica kompozitora.

    Prema režiji Koste Spaića s mnogo osjećaja za bilo muzike, operu je obnovio Petar Šarčević.

    Operni solisti ujednačeni. Mnogo mladih – nova snaga kuće, poput emotivne Jelene snažnog glasa Katalin Brunjai, i čiste fonacije prodornosti i ležernosti Vesne Baljak kao Eve. Velimir Zgrablić, kreativan, svjež, u svojoj vjerojatno najboljoj opernoj ulozi, turskoga cara Sulejmana Velikog; Ferdinand Zovko u naslovnoj ulozi mnogo ležerniji i uvjerljiviji. Slijedi niz uspjelih vokalno-scenskih ostvarenja Dragoslava Ilića, Luciana Manzina, Slobodana Cvetičanina, Damira Bakovića i drugih.

    Neki žar, revolucionarnost koja ne vene ili nije uvenula, nego obratno ražarila se, zahvaljujući Željku Mileru, koji nikome nije dao da ni trenutka predahne, sustane, dosežući vrhunac interpretacije „Zrinjskog“ kao što je to nekad davno činio Milan Sachsa. Milerov „Nikola Šubić Zrinjski“ zaslužuje da uđe u povijest, zaslužuje snimanje.

    Još jedna slika pulsira: koreografsko rješenje Sonje Kastl i Tatjane Stanojević-Pezelj, Jeleninog sna, sa rotirajućom pozornicom i plesačima zboristima koji dolaze i odlaze iz ničeg.

    Visoki umjetnički kriteriji koje je zacrtala Osječka opera nastavljaju se!

    (Radio Zagreb, Dnevne novosti, 16.2.1990.)

    Odabrao: Ljubomir Stanojević

  • NAŠ NAJUGLEDNIJI ZRINJSKI

    NAŠ NAJUGLEDNIJI ZRINJSKI

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Milan Pichler (Osijek, 22. ožujka 1897. – Rijeka, 24. kolovoza 1981.) veliko je ime hrvatske operne scene i jedan od naših najuglednijih tumača lika Nikole Šubića Zrinjskog u istoimenoj Zajčevoj operi. Prvi put pjevao je u Osijeku 16. prosinca 1926., pod ravnanjem Lava Mirskog. Tumačio je lik legendarnog hrvatskog bana i zapovjednika Sigeta u Beogradu i Zagrebu, gdje je bio angažiran, potom u Rijeci gdje je i završio umjetničku karijeru sa Zrinjskim na oproštajnoj predstavi 31. ožujka 1962. Ugledna kritičarka i glazbena publicistica Marija Barbieri drži da je uloga sigetskoga junaka Pichlerova „amblematska uloga“!

    Donosimo zapis Milana Pichlera „Osječko kazalište u mojim uspomenama“, objavljen u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici HNK u Osijeku, 1957.

    „Jedne noći krajem mjeseca prosinca 1918. pod jednim prozorom u Pejačevićevoj ulici pjevao sam serenadu uz pratnju gitare. Skupio se svijet i slušao; kada sam završio, pristupio mi je naš poznati glumac Josip Maričić riječima: ‘Slušajte, prijatelju, ne biste li vi došli sutra oko 14 sati u kazalište?’. Moj odgovor je glasio: ‘Bih’.

    Tada sam potpisao ugovor kao bariton opere i tako 1. I. 1919. započeo svoju pjevačku karijeru. Prvi puta sam nastupio 28. veljače 1919. u operi ‘La Bohème’ kao slikar Marcello. Kao gost pjevao je Rudolfa Ernest vitez Camarotta, član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Poslije toga nizale su se partije za partijom, koje sam spremao s vrsnim dirigentima Mirkom Polićem i Lavom Mirskim.

    Već sljedeće sezone imao sam prilike slušati odlične pjevače iz Zagreba, koji su prešli u Osječku operu. Od njih sam mnogo naučio. Direktor Polić napustio je Osijek 1923. godine, i ja sam nastavio rad s novim direktorom Lavom Mirskim, koji je bio neumoran radnik i koji je sve svoje znanje uložio u podizanje muzičkog života Osijeka na što viši stupanj, u čemu je i uspijevao. Uslijed smanjenja budžeta 1926. godine ukinuta je u Kazalištu muzička grana i tako sam 1927. u proljeće, kada smo proslavljali 20-godišnjicu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, sudjelovao na koncertu, a poslije toga na banketu u Grand-hotelu otpjevao sam prolog iz opere ‘Bajazzo’.

    Iza toga prišao mi je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu Milan Predić i zapitao me, bi li došao u Beogradsku operu. Pristao sam. Zahvaljujući Lavu Mirskom bio sam toliko spreman, da sam mogao uspjeti i u novoj sredini. Naravno, da sam kasnije vrlo rado dolazio u Osijek na gostovanje, jer su mi uvijek taj Teatar i njegova publika bili dragi, te sam rado nastupao na daskama, gdje sam i započeo svoju pjevačku karijeru.“

    (Spomen-knjiga o 50. godišnjici HNK-a 1907.-1957., Osijek 1957.)