OSJEČKA TEATROLOGINJA

Piše: Ljubomir Stanojević©
O Antoniji Bogner-Šaban koja nikada nije zaboravila Osijek. A Osijek nju?
Kao moto svoje velebne monografije o Ivi Raiću, hrvatskom i europsku glumcu i redatelju (1881. – 1931.) – možda životnoga djela prof. dr. sc. Antonije Bogner-Šaban (Osijek, 1. lipnja 1952.) – citirani su austrijsko-njemački kazališni redatelj Max Reinhardt (1873. – 1943.) i hrvatski književnik Miroslav Krleža (1893. – 1981.).
 
Evo prvo Reinhardta:
 
„Vjerujem u besmrtnost teatra. To je najbolje utočište za sve one koji su potajno sačuvali svoju mladost i krijući se od svih, odijelili se od ljudi da bi se s njom igrali sve do svoje smrti.”
 
Potom Krleža:
 
„Ivo Raić u životu našeg teatra nesumnjivo je historijski datum, magla ga je pojela, njegova je mansarda u Mihanovićevoj ulici svijetlila čitav jedan decenij kao svjetionik, i tko ima danas pojma o Raiću da je uopće bio tu s nama kao neka vrsta pionira, desetak, pa i više godina.“
 
U Reinhardtovu citatu, u prvoj njegovoj rečenici prepoznajem životni i profesionalni kredo osječke teatrologinje Bogner-Šaban. A u završetku Krležina citata, tužnu spoznaju da, moguće, nismo dovoljno pravedni prema našim sugrađanima, zaslužnim itekako.
 
Jedna je od njih umirovljena znanstvena savjetnica u stalnom zvanju (u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU) i redovita sveučilišna profesorica na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
 
Osječka teatrologinja!
 
U ogromnom njezinom znanstvenom opusu – blizu 30-ak naslova – nabrojimo samo neke prinose rodnom Osijeku: već je doktorirala tezom o Marku Fotezu (1915. – 1976.) koji je – ne zaboravimo – bio redatelj i ravnatelj Drame u Osijeku 1941./’42.; a i režirao je u osječkom HNK-u sve do 1969.; autorica je knjiga Iza nekog vremena (Osijek, 1971.), Kazališni Osijek (Zagreb, 1997.), Kazalište u povijesti i pamćenju (Osijek, 2011.), a nadasve zaslužna urednica i (jedna od) autorica Susreti lutkara i lutkarskih kazališta (Osijek, 2005.), Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 1907. – 2007. (Osijek, 2007.) te Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, 1958. – 2008. (Osijek, 2008.).
 
Antonija Bogner Šaban predavala je na područnom Odsjeku glume zagrebačke Akademije dramske umjetnosti u Osijeku (1994. – 1996.) te na Umjetničkoj akademiji u Osijeku (2007. – 2012.).
 
Poslije Dragana Mucića, jedina je dosad sustavna istraživačica osječke kazališne povijesti.
 
Jesmo li joj se dovoljno odužili?