Piše: Ljubomir Stanojević©
Minula je 100. obljetnica rođenja hrvatske kazališne, televizijske i filmske glumice Ines Fančović (rođ. Nikolić; Šibenik, 5. listopada 1925. – Sarajevo, 21. kolovoza 2011.). Šira publika danas je se sjeća još samo kao Mare Mulice iz nizanke Velo misto Miljenka Smoje (inače prvoga supruga), a starija sarajevska publika njezinih teatarskih ostvarenja na sceni Kamernoga teatra ’55. Za nas, pak, ostat će upamćena po svojim osječkim kazališnim kreacijama. Ta snažna dramska prvakinja pridonijela je kontinuitetu osječke pozornice, onom koji jedno glumište čini relevantnim.
Ines Fančović čak je deset godina (1950. – 1960.) provela u angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Taj kvantum i osobnoga i teatarskoga vremena nikako nije zanemariv: četvrtina je čovjekova radnoga vijeka, a u teatarskom smislu, vrijeme ne samo sazrijevanja, već i dovršenja umjetničke fizionomije. Lako je bilo Sarajevu (Kamerni teatar ’55) dobiti gotovu, formiranu, zrelu glumicu – od Osijeka!
Ovamo je došla kao 25-godišnjakinja, s tek nešto starijim suprugom, glumcem i redateljem (i kasnijim intendantom HNK-a) Brankom Mešegom. Taj životni i umjetnički (poslije nekoliko godina samo umjetnički) tandem unio je na osječku pozornicu sredinom prošloga stoljeća, intelekt i emociju, uz obostranu silnu vjeru u Teatar.
Mešeg režira domaće autore (Teške sjene Mirjane Matić-Halle, Begovićeva Bez trećega, Osuđenike, Ervina Šinka, Krležinu Ledu, praizvedbu Matkovićeva Na kraju puta, Marinkovićevu Gloriju; potom Kuću Narančića Grga Gamulina i/ili Vojnovićev Ekvinocij). A Ines – igra u režijama Mešega, ali i Hinka Tomašića, Emila Karaseka, Ivana Martona, Vlade Vukmirovića, Aleksandra Gavrilovića, Momira Lukšića…
Teatrografski napor daje rezultat: 48 uloga u desetogodišnjem angažmanu, s tim da je dvaput bila “Misili-Bisili“ u Tijardovićevoj Maloj Floramye. Počela je s manjim i tzv. “srednjim“ ulogama: Vasva u Teškim sjenama, Drugi glumac (Kraljica u glumi) u Hamletu, Lela u Patentu Stjepana Mihalića, Vivive u Zanatu gđe Warren G. B. Shawa, Robinjica Vlahinja u Ogrizevićevoj Hasanaginici, Žena na smrt osuđenog kmeta u Velikoj buni Bratka Krefta, Anđa u Budakovoj Mećavi.
Vrlo brzo, međutim, ušla je u prvi protagonistički red: Klara Grubarova u Zlatarovu zlatu, Giga Barićeva u Bez trećega, Gospođa Linde u Ibsenovu Domu lutaka (Nori) – jedna od rijetkih predstava u kojima je glumila s Brankom Mešegom; tumačio je Dr. Ranka. A onda slijedi „teška artiljerija“: Laura Lenbachova (Krleža, U agoniji), Klara u Ledi, Jacinta u Sablazni sv. Florijana, Sestra Magdalena/Glorija u istoimenu Marinkovićevu miraklu, Titanija, u Snu ljetne noći, Ponzija u Lorcinu Domu Bernarde Albe, naslovna rola u Lucy Crown (po romanu Irvina Shawa). To je samo (subjektivni) odabir ovoga autora.
Ines Fančović bila je lijepa žena, snažna scenskog temperamenta i neizravne glumačke eksplikacije. Stoga su njezine kreacije bile ne samo dojmljive, nego i višeznačne. Kao dramska prvakinja na osječkoj je pozornici naslijedila Milu Ercegović (Domančić) i otvorila put novoj prvakinji – Ružici Lorković…