Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • ČEKAJUĆI GODOTA

    ČEKAJUĆI GODOTA

    Rano jutro puno sunca – posljednji je dan veljače – odvodi me u kazalište, moje jedino pribježište.

     

    U kazalištu čekam, neodređeno, kako to „dođe“…

     

    Zapravo, kazalište je možda jedino mjesto na kojem vrijedi čekati, nekoga ili nešto; i biti uvjeren kako to ima smisla, kako je sve moguće, kako će se veljača ćaskom prometnuti u ožujak, a to već znači više sunca i onih dragih malih radovanja koja dođu tako u naletu, i traju tu među starim kulisama i zavjesama punim rupa (publika to ne vidi) iza kojih se skrivaju Hamleti naših dana, s jednakim problemima koje je imao i Alliger, posljednji tumač lika nesretnoga danskog kraljevića na osječkoj sceni – pedesetih.

     

    Nigdje se, ustvari, tako uporno, i s tolikim skrivenim nadama ne čeka kao u kazalištu. Kazališni su ljudi najveći čekači na svijetu; čekaju se uloge, mladi čekaju svoju šansu, stari – odsjaje vremena u kojima su bogato bili, punih razapetih jedara sebe.

     

    Svi čekaju.

     

    U kazalištu se čekaju ljubavi. One koje nastaju i nestaju, koje traju i ostaju, koje jesu ili ih srce malo izmišlja. One prave ljubavi kada se negdje u blizini pozornice ostane sm poslije predstave u pogašena svjetla, kada se ne može pobjeći od sebe glumca spram sebe gledatelja, a ono Hamletovo „Ostalo je šutnja“ visi u zraku kao pitanje na koje se odgovor dobiva tek poslije mnogih odgonetki.

     

    Eh, te ljubavi, ljubavi…

     

    Kroz čekanja prolaze godine, životi. Stari će glumci ispričati koje uloge nisu odigrali i nikada ih više ne će odigrati; više ne će imati vremena, prošlo je…Mladi će pak tugovati za neodigranim Romeima – baš se u to vrijeme, „njihovo vrijeme“, baš se tih godina popravljala kazališna zgrada, nije bilo gledališta, „repertoarne politike“, ansambl je bio krnj…

     

    A godine prolaze.

     

    U kazalištu se vječito čeka.

     

    Čekaju se ljubavi. Čekaju se prijatelji na votku, oni koji rijetko dolaze ali su zapravo uvijek tu i nikada se i nikamo nisu udaljavali – ti pjesnici sebe, što se (neopravdano) uvijek osjećaju pomalo tuđe pred svjetlima scene i njihovim značenjima koja nisu drugo do život što ga i sami žive…

     

    Ljubomir Stanojević

     

    (Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

    Potpis ispod fotografije:

    Amand Alliger (1904. – 1990.) glumac i redatelj: gledalište osječkoga HNK (crtež)

  • KAKO SPAVA KAZALIŠTE

    KAKO SPAVA KAZALIŠTE

    Toliko sam puta bio sâm u kazalištu, u ponoć i poslije ponoći, i dugo tako u noć, s tišinom.

     

    Što mislite – kako spava kazalište?

     

    Kad tišina uzmakne svemu, u „avetno doba ponoći“, kako kaže moj prijatelj Hamlet, sa zidova gledaju samo stari portreti – nasmijanih mladih ili mlađih ljudi, svečano odjevenih za poziranje, ili pak kostimiranih i maskiranih u kakvoj roli.

     

    Tih sam noći neobično volio te tihe sentimentalne razgovore s njima, kad njihovi pogledi toliko govore, a moja šutnja postaje dosljedna noćnom miru.

     

    Kazalište spava čudno. Hodnicima ponegdje prosijava žućkasto svjetlo što izvana dolazi kroz neki prozor ili vrata balkona. Pa se to opet izmjenjuje s mrakom kao u rogu u onim dijelovima hodnika koji nemaju nikakva dodira s „vanjskim svijetom.“

     

    Kazalište u ponoć i poslije ponoći spava najnevinijim snom, poput djeteta. Drame su prošle, glumci su skinuli šminku i ostavili maske, gledaoci su ponijeli uzbuđenja kući ili na neku terevenku ako im je bilo rano spavati.

     

    Kazalište ima svoj ritam spavanja kao i ljudi. Kancelarije, hodnici, prostorije za pokuse, klaviri, kazališni bife, polegnuti kontrabasi – sve su to rekviziti jednog sna u kojem je kazalište glavni glumac, bez publike.

     

    Da se ne rastuži, tom snu, i tom kazalištu – pljeskao sam iz srca.

     

    Ljubomir Stanojević

     

    (Iz teksta: Tri kazališne iskrice, Omladinska revija, god. 4, br. 12., Osijek, 1975.)

     

    Glumac Milorad Aćimović (1875. – 1956.) na uljanome portretu (1947.) slikara i osječkoga scenografa Antuna Žunića (1914. – 1999.)

     

  • MARKO FOTEZ: Pismo iz Osieka

    MARKO FOTEZ: Pismo iz Osieka

    Ostavljao sam već mnoge gradove. U svakom sam ponešto doživjeo i od svakoga od njih ostalo je nešto u mome sjećanju, nešto, što me oživljeno u bilo kojem obliku ili prilici ponovno podsjeti na vrieme zbiljskog boravka. Ima svuda nešto osebujno.
    …
    Teatar. Trošna kazališna zgrada, neudobna, neprikladna, s drvenom građom pozornice, bez razsvjetnog mosta, bez tehničkih uređaja, s tiesnim garderobama, labirintskim uredovnicama, zgrada tako daleko od suvremenih zahtjeva i potreba, ali zgrada, koja ima svoju dušu kao sve starine. Opojnu, osjećajnu kazalištnu dušu i srdce, koje tjera žilama krv uspomena i doživljaja i kuca zanosima i uzhitima umjetničkoga stvaranja.
    Male lože, u kojima gotovo u svakoj sjedi jedno milo lice, parket s čitavim redovima dragih poznanika, gledalište povezano osjećajem zajednice kao riedko koje – pozornica, na kojoj je odigrano već toliko sudbina, primitivna rampa i reflektori, koji škriplju i cvile pri svakoj promjeni stakla, ali time ne prieče da preko rampe struji fluid kazališta i opaja gledalište poput onog lipinog mirisa u najdražoj ulici.
    Koliko je tu ostalo mojih uzdaha i strepnja u prvoj kulisi, koliko uzbuđenja i ugodnog intimnog uživanja u loži prosceniuma, koliko nervoze i nemirnih šetnja hodnicima – hoće li sve dobro svršiti, onako, kako je zamišljeno – koliko je poklika, molbi, zaklinjanja, upozoravanja, uputa, psovki odjeknulo u tom parketu za vrieme pokusa…drago, nezaboravno kazalište, u kojem srdca kao da kucaju brže i zajednički.
    Dr. Marko Fotez, hrvatski redatelj, kazališni povjesničar, pisac i prevoditelj (Zagreb, 1915. – Beograd, 1976.), čije je otkriće za scenu i preradba Držićeva Dunda Maroja revalorizirala i scenski reafirmirala čuvenog našeg renesansnog klasika, bio je kao 26-godišnjak ravnatelj Drame HNK u Osijeku (tada Hrvatsko državno kazalište) 1941./1942.
    Njegova fascinacija Osijekom (u kojem je kao gost režirao sve do godine 1970.) iskazana je i u ranoj knjizi putopisa Mozaik (Zagreb, 1944.), iz koje ekscerptiramo dijelove Pisma iz Osieka, zadržavajući leksičke pravopisne norme u kojima je tekst pisan.
    Lj. St.