Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Zamislio sam da napišem pisamce. Vrlo nježno, s onim bitnim podatcima o življenju: da sam uglavnom dobro… (a kako si Ti?)… Ne radujem se snijegu, ali ga ipak volim vidjeti. Kupujem knjige i pijem duple kave, prečesto… i ne bojim se za svoje srce.

 

Onda sam svratio u Kazalište, popio kavu kod tete Kaje, pozdravio se s jednim Nenadom (stalno ratujemo, pomalo) i odigrao verbalnu partiju s malim Pažem. Buki je izostao s piva, Pjer (kome je tužno kada ne radi bife) pročitava „Antigonu“ petnaesti put s glumcima… I tako… shvatih, ništa od moga pisma. Okrenuh se kazalištu.

 

Ipak, dakle – o kazalištu!

 

Tekst koji slijedi napisala je jedna Zvjezdana (Šarić). Ona je dramaturg, pisala je i dramske tekstove (koji su joj izvođeni) uređivala je list Pozorište u Novom Sadu, a sada, mislim, radi na novosadskoj Televiziji. Tekst se zove Glumački salon i objavljen je u jednom broju subotičkih Rukoveti.

 

Evo, dakle, tog njezina teksta – u izboru po srodnosti…

 

Jak miris kazališne šminke, acetona i bezbojnog vazelina. Neponovljivi mirisi prašine sa scene i iznošenih kostima. Neke tvrdo uštirkane velike bijele kragne i izlizani rubovi svilenih haljina što se besmisleno vuku metući pod glumačkog salona pred izlazak na scenu, čiji pod također metu, ali sa nešto više žara. A to je razlika. Gumena bezlična lica pod maskom. Tanak, plavičasto-sivi dim presijeca lijevo oko kao svilena nit.

 

Julija: Daj mi dim.

 

Dadilja: Dobra cigareta.

 

Julija: Što me stežu ove cipele…

 

Dadilja: Obuci svoje, pod haljinom se i tako ne vidi što ti je na nogama.

 

Julija: Pa da me onaj akrap ubije.

 

Dadilja: Bože, što je ovo dugačak komad…

 

Romeo: (punih usta) Idite u rekvizitu na meze i piće. Tošo dobio kćerku pa časti.

 

Dadilja: Ja večeras ne izlazim na poklon.

 

Romeo: Opet brišeš.

 

Aplauz. Kratak, prigušen smijeh i žagor. Još jedna pauza. Još jedan čin. Opsjedanje toaleta u dnu hodnika, obloženog ogledalima, uz šank bifea. Što ćemo sutra za ručak? U vitrini kuhana jaja, sardinice, ringlice, „Zdenka“ sir. Tko još jede sardine u pauzi predstave? Otkupljena predstava! Znači, igramo boksersku verziju. Normalno. Oni su morali doći, jer su karte besplatne. Mi moramo igrati da bismo zaradili plaću. A umjetnost? Ona je tu negdje. Između. Čega? Sardina, „Zdenke“, sutrašnjeg ručka, mirisa prašine i šminke i onih velikih ogledala u dnu hodnika i mraka. I mraka.

 

Glas Slavonije, Osijek, 21. siječnja 1984.

 

Potpis ispod fotografije:

Vladimir Androić, Kolaž (2018.)

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

Prošao je travanj… ali ovaj, o kojem danas pišemo, bijaše – 1999. godine!

 

Uskrs bijaše 4. travnja, a dan poslije, na Uskrsni ponedjeljak (5. travnja), održan je u HNK-u Uskrsni koncert (ponovljen i dva sljedeća dana). Na rasporedu bila je Misa u B-duru Franza Schuberta i Requiem u F-duru Julija Bajamontija. Solistima, zborom i orkestrom HNK dirigirao je stalni dirigent „kuće“ Peter Oschanitzky. Sudjelovali su Katalin Brunjai Hihlik (sopran), Blaženka Targuš (mezzosopran), Nenad Tudaković (tenor) i Damir Baković (bas).

 

Taj mjesec – u povodu 50 obljetnice življenja i glazbenog djelovanja Branka Mihaljevića u Osijeku, u prigodi izdavanja knjige s njegovih 50 skladbi za najmlađe – održana je (19. travnja) velika priredba pod nazivom „Zeko i potočić“.

 

Hrvatski skladatelj, književnik, novinar i radijski urednik Branko Mihaljević (Zagreb, 1931. – Osijek, 2005.) radni vijek proveo je u Osijeku kao urednik glazbenog i glazbenog-dokumentarnog programa Radio Osijeka. Radio je i kao rukovoditelj Centra za kulturu Sveučilišta za odrasle u Osijeku.

 

Bio je među najuglednijim Osječanima, a tu je atribuciju stekao beskrajnom ljubavlju za Osijek i svojom polustoljetnom afirmiranom djelatnošću u „gradu na Dravi“.

 

Godine 1995. Matica hrvatska Osijek izdala je monografiju „Branko Mihaljević“, a tri godine poslije (1998.) Mihaljević je autor knjige o svojem zacijelo najpopularnijem uratku – glazbenom-scenskom djelu „Zeko, Zriko i Janje“.

 

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku izvodilo je, s velim uspjehom, Mihaljevićeve mjuzikle „Slavonska rapsodija“ (u tri navrata) i „Osječki karusel“.

KRLEŽA I OSIJEK

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Uz netom otpočetu, kazališno-teatrološku manifestaciju Krležini dani (Osijek, 28.-30. travnja 2021.), podsjetimo, u najkraćim crtama, na Krležine sveze s Osijekom.

 

Veze nekoga kazališta s dramskim piscima ili jednim autorom posebno, prelaze u najboljim primjerima okvire jednostavnog, administrativnog profesionalnog odnosa pretvarajući se u dublje umjetničke i sociologijske interferencije. Upravo takve mnogostruke i plodotvorne veze postoje… između osječke kazališne sredine i dramskog djela Miroslava Krleže – pisao je akademik Nikola Batušić (1938.-2010.), čija će temeljna „Povijest hrvatskog kazališta“ (drugo izdanje) biti predstavljena na ovim, 31. Krležinim danima.

 

Batušić je to pisao u predgovoru studiji „Krleža i Osijek“ osječkog teatrologa i sveučilišnog profesora Dragana Mucića (1932.-1992.), još jednoga znalca i opsesivnog privrženika osječke kazališne scene.

 

Teatrolog Branko Hećimović, „duša“ osječkih Krležinih dana – u navodu njegova nasljednika na čelu Odbora, akademika Borisa Senkera – govori „o viševrsnim vezama Osijeka i osječkog kazališta s Krležom. Te veze datiraju još od 1926. otkada se na osječkoj pozornici izvode Krležina djela, a učvršćuje ih Krležino ‘Osječko predavanje’ i praizvedba njegove drame ‘U logoru’, te potvrđuje akcija oko podizanja spomenika Miroslav Krleža kao i program povodom njegova otkrivanja.“

 

Dodali bismo: i trideset i jedna kazališno, teatrološki i društveno značajna manifestacija Krležini dani!

 

S obzirom da se ovi Prisjeti – ljubaznošću intendantice Dražene Vrselja – objavljuju na internetskoj stranici HNK, podsjetimo sumarno, teatrografski, na izvedena Krležina djela na osječkoj pozornici.

 

To su predstave: „Vučjak“ (1926., 1956., 1982. i 2014.); „U agoniji“ (1928., 1933., 1936., 1947., 1953., 1963., 1968. i 1977.); „Gospoda Glembajevi“ (1929., 1949., 1953., i 1993.); „Leda“ (1930., 1953., 1990. i 2010.); „U logoru“ (1937., 1957. i 1987.); „Put u raj“ (1985.) i kontaminacija „Adam i Eva – Hrvatska rapsodija“ (1996.).

 

Po motivima Krležina romana „Zastave“ 2007. izvedena je drama „Zastave, barjaci, stjegovi“ Miroslava Međimorca.

 

Daljnja elaboracija zahtijevala bi više prostora i nije primjerena ovome formatu. Stoga spomenimo još samo redatelje navedenih uprizorenja. To su (redom navodâ predstavâ): Tomislav Tanhofer, Ivan Marton, Petar Šarčević, Vatroslav Hladić, Hinko Tomašić, Anđelko Štimac, Petar Konjović, Branko Špoljar, Leo Katunarić, dr. Branko Gavella, Branko Mešeg, Đorđe Petrović, Georgij Paro, Zlatko Sviben i Ivan Leo Lemo.

 

 

POTPIS ISPOD FOTOGRAFIJE:

Marija Ujević-Galetović, „Miroslav Krleža“, spomenik u Osijeku (Park kralja Petra Krešimira IV.), otkriven 1987.

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

Moje poštovanje, stara Damo! Znam da Vam je 30. ožujka bio rođendan i da ste rođeni prošloga stoljeća, u Sisku, 1914. godine. Znači, imali biste sada – 107 godina. Broj, dakako, ne samo za ovaj prisjet.

 

Ali, ne sjećam se ja Vas samo o obljetnicama, ni za Boga! Vi ste dio prošlosti ove kazališne kuće, tim važniji jer ste posve samozatajno živjeli. Velika, velika glumica, moja Gospođo. To je moj razlog i razlog ovog prisjeta.

 

A oslovio sam Vas “starom Damom” ne zato jer sam neuljudan. Bila je to Vaša “hauptrola” u Dürrenmattovoj “tragičnoj komediji”. Potkraj pedesetdevete, zar ne? U Martonovoj režiji i s Krtićem kao partnerom. Bože, koji glumci: Gavrilović, Aco i Miodrag, Ružica Lorković, Mima Vuković, Ratko Petković, Luka Aparac, Ico Tomljenović, Bulović, Aćim, Isidor Munjin, Jovo Radonjić, Ines Fančović, Eliza Dobrić-Benčina, Davor Herceg, mladi Nenad Šegvić…

 

U međuvremenu već ste odigrali, godinu dana ranije, O’Neilovo “Dugo putovanje u noć”, s Aparcem, Krtićem, Davorom Hercegom i Mimom Vuković. Mary Tyrone. Bolju nisam vidio u ovih šezdeset i nešto godina! Režirao je mladi profesor i redatelj Momir Lukšić. A Vaša “Virginia Woolf”, za koju ste, u Mešegovoj režiji, 1967. godine dobili Nagradu grada Osijeka? A Madeleine Petrovna, ruska emigrantkinja u Krležinoj “Agoniji” (u više postava)?

 

Ne, ovo nije Vaš glumački portret već samo podsjećanje.

 

Sisak, (Slavonska) Požega, Osijek…Osijek u kojem ste zdušno i do kraja ostali.

 

Umrli ste, moja poštovana Umjetnice, 8. veljače 1989. godine u tišini, posve anonimno, ne dočekavši sedamdesetpeti rođendan.

 

Prošle su tridesetdvije godina. Niste zaboravljeni!

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

Tko god me vraća u razdoblje moje kazališne mladosti nehotice otvara prostor sjete. Na jedno vrijeme koje nam je neminovno – što se više udaljujemo – sve bliže. Vrijeme kazališne radosti.

 

Glumci Olivera Kostić i Zvonimir Marković bili su, 1955, u prvom profesionalnom angažmanu. U Osijeku. On, Slavonac (Našički Markovac, 1930.), ona, Beograđanka (1931.). Zvonimir dolazi poslije završene Učiteljske škole i srednje Glumačke škole u Sarajevu, Olivera – poslije završene Kazališne akademije u Beogradu. Zvonimir je već (uspješno) režirao našičkim amaterima. Olivera je odigrala neke uloge u beogradskom Narodnom pozorištu.

 

Iako početnici, uspješno su počeli graditi kazališne karijere. Gaša i Renc u „Šarenoj lopti“ (I. Torkar), Simona i Šćepan Banski u „Ljudima“ (V. Subotić), Happy i gđica Forsyt u „Smrti trgovačkog putnika“ (A. Miller)… Olivera igra Juliju (Shakesepare), Zvonimir je Bokčilo (Držić, „Dundo Maroje“). U „Pygmalionu“ su Higgins i Elise. Početak ljubavi i privatno? U „Snu ljetne noći“ (Shakespeare) Zvonimir je Lisandar “zaljubljen u Hermiu”, a Olivera Hermia, “zaljubljena u Lisandra”.

 

Bilo je još uloga. Velikih i malih. Zvonimir: grof Trifić (Sterija, „Zla žena“); Benvoglio (Shakespeare, „Romeo i Julia“); Polugan (Krleža, „Vučjak“); Šimun, učitelj (G. Gamulin, „Kuća Narančića“); Don Guritan, grof Ognate (Hugo, „Ruy Blas“)… Olivera: Pere (Držić, „Dundo Maroje“); Donna Maria od Neuburga, španjolska kraljica (Hugo, „Ruy Blas“)…

 

Kaže kritika za Oliveru, već u prvoj njezinoj osječkoj predstavi: “Posebno moramo, dakako, istaknuti Oliveru Kostić, za koju će se vjerojatno ubrzo otimati sva naša kazališta, jer je to veoma talentirana glumica. Svojom kreacijom u ‘Šarenoj lopti’ obećava, da će se uskoro razviti u glumicu velikog formata”. Ili za Zvonka:

 

“U velikom ansamblu osječkih mladih glumačkih snaga nastupio je Zvonimir Marković kao Bokčilo. Unatoč mladosti, koja mu probija i kroz masku starog sluge, ovo je bila odlična kreacija. Svježa darovitost ovoga glumca posebno je ugodan doživljaj u toj lijepoj predstavi. Lijepo je i ugodno, kad se mogu utvrditi među ostalim i ovakva otkrića”.

 

Poslije dvije uspješne kazališne sezone Olivera Kostić i Zvonimir Marković otputili su se, 1957., svojemu drugom glumištu, u Sarajevo. I tamo trajno ostali – kao „essekerski zaljubljenici“ (privatno), i kao glumci Maloga (danas Kamerni teatar’55) odnosno prvaci Narodnog pozorišta. S trajnim zapamćenjem – Osijeka.

 

“U ljubavi, izgleda, zaista je tako: stvari se događaju mimo naših planova, izvan naše volje, bez velikih riječi” (Drago Kekanović)

 

Bit će da je doista tako!

 

 

Potpis ispod fotografije:

Olivera Kostić i Zvonimir Marković na pokusu „Šarene lopte“ I. Torkara, u režiji Branka Mešega (listopad, 1955.)