Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Dan uoči dodjele ovogodišnje Demetrove nagrade za životno djelo Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, akademiku Zvonimiru Mrkonjiću, u Zagrebu je 12 .lipnja umrla Giga Gračan, istaknuta članica HDKKT-a i lanjska dobitnica tog najuglednijeg priznanja struke.

 

O Gigi mogao bih pisati naširoko. Bili smo prijatelji pa bi šutnja bio i odraz emotivnog stanja posvemašnje tronutosti, ali i poštivanje pokojničine volje. Stoga tek ukratko, povijesti radi.

 

Rođena je u Osijeku (1945.) kao Eugenija Drndarski. Tu je završila gimnaziju i srednju muzičku školu, a u Zagrebu komparatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu. Po povratku sa studija (1968.) četiri godine radila je u rodnom gradu (bibliotekarka u EMŠC-u, urednica časopisa „Revija“, filmska kritičarka „Glasa Slavonije“), a od 1972. je u Zagrebu, mijenjajući dva-tri posla da bi se, najznačajnije, afirmirala kao urednica Trećeg programa Hrvatskog radija (1991. – 2010.).

 

Vezu s Osijekom nikada nije zaboravila, a s Hrvatskim narodnim kazalištem posebno. Tu je već kao 17-godišnjakinja korepetirala u pripremama Brittenove opere „Mali dimnjačar“ (1962.), a u vrijeme izlaženja lista „Kazalište“ (1965. – 1981.) bila je strogi i pravedni (nadasve talentiran) kritičar osječkih dramskih predstava. Uostalom, evo što o svojim početcima sama kaže:

 

„Moj prvi objavljeni rad iz područja kazališta nosio je naslov ‘Strani pisci na repertoaru osječkog kazališta od 1907. – 1967.’. Potrošila sam jedno ljeto doslovce se grbeći u arhivu kazališta i u Gradskom arhivu. Kad sam došla u kazalište po dozvolu za rad, srela sam Ljubomira Stanojevića, prošlogodišnjeg dobitnika Demetra, s kojim se poznajem dugi niz godina, čak smo stanovali u istoj ulici u kojoj je, signifikantno, i kazalište, a tad je već bio urednik časopisa ‘Kazalište’. Kad je čuo što radim, predložio je da mu dam komadić teksta da ga objavi u svečanom broju. Ljubo Stanojević je taj komadić objavio, vjerojatno i nešto platio, što je bio i moj prvi honorar – autorski.“ (Vijenac, 5. studenoga 2020.)

 

Giga Gračan laureatkinja je brojnih nagrada, a najznačajnije su one za  životno djelo: „Iso Velikanović“ (prevodilaštvo), „Otokar Keršovani“ (novinarstvo) i „Dimitrija Demeter“ (teatrologija). S toplim (i točnim) tekstom – čiji ulomak donosimo – od ove iznimne osobe oprostila se dr. art. Mira Muhoberac, predsjednica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa:

 

„Istaknuta književna prevoditeljica, kazališna kritičarka, urednica, novinarka Giga Gračan obilježila je kulturnu, posebno radijsku, prevoditeljsku, kazališnu i književnu scenu nizom svojih vrhunskih djela i aktivnosti, a posebno pedantnim, lucidnim i ludističkim odnosom prema jeziku i govoru i stalnom umjetničkom i uredničkom borbom za istinu i slobodu misli. Bila je britka uma i brza jezika, često u struci ironična i kritična, a tako topla i draga osoba…“

(e-poruka – obavijest o smrti, članovima HDKKT-a).

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Kazališno razdoblje 1985. – 1990. jedno je od zacijelo najznačajnijih u svekolikoj povijesti HNK. Ali i jedno od najuzbudljivijih, najljepših. Kazališna zgrada je poslije desetljeća i pol obnovljena, kazališno je gledalište zablistalo. Mladi diplomirani glumci „made in Osijek“ (diplomanti Područnog odjeljenja zagrebačke Akademije) već su čvrsto zauzeli svoje mjesto u ansamblu koji je imao zrelu „srednju“ generaciju, a još su sa žarom igrali i stariji glumci-umirovljenici.

 

S HNK-om počeli su surađivati najznačajniji hrvatski redatelji. Publika se hrpimice vratila u – u svakom smislu – sjajno zdanje HNK, obnovila se mladim naraštajem. A stasao je i novi mlad i svjež kritičarski kadar, ne samo stručan i profesionalan već i – rekao bih – zaljubljenički nastrojen. Te epitete svakako zaslužuje Davor Špišić, danas ugledni dramatičar, scenarist i prozaik. Objavljujemo njegovu kritiku Erdmanovog „Samoubojice“ iz 1986., kao prisjet na jednu sjajnu predstavu i – Davorov novinarski i kritičarski početak.

 

***

 

Bez namjere da se ospori visok profesionalizam i umjetnički dojam „Puta u raj“ i „Kaligule“, mislimo da je u subotu (15.3.) rođen prvi hit ovogodišnje dramske produkcije…

 

„Samoubojica“ Nikolaja R. Erdmana od onih je satira koje prvo tjeraju u razuzdan smijeh, ali u kasnijim mozgovnim reakcijama poprimaju opasnije obličje. Primanje takvog humora godi, ali je bolje ne analizirati ga, jer sa zabavom je gotovo. U atmosferi histerične dominacije kolektivnog nad individualnim Erdman je porukama „Samoubojice“ sarkastično gulio preplanule soc-realističke plakate. Najveća vrijednost djela je u slojevitosti iz koje izlazi univerzalnost značenja i nepobitna suvremenost. Tražiti Semjone Semjonoviče samo u Erdmanovoj domovini značilo bi smanjiti značaj autorove riječi.

 

Joško Juvančić (treći put) i raspoloženi ansambl prokleto dobro su odigrali pjenušavi vodvilj nimalo veselih konotacija. Cijenila je publika maštovitu opuštenost svih sudionika i njihovu opipljivu želju za burleskom ujednačenog ritma, pa nisu izostale ovacije a razuzdana eksplozija čardaškog orgijanja (mizanscenski izvrsna) izaziva najburnije reakcije. Juvančić je jezgrovitim postupkom iscijedio iz svakog člana objektivni maksimum koji trenutno pruža, pa bi bio zločin nečiji doprinos umanjiti.

 

Ipak, kao i svaki komad i ovaj mora imati svoga prvaka, prvog među jednakima. Damir Lončar ovom ulogom je nadmašio sebe. Iako nije poželjno glumca gurati u neki fah, prostor u kojem Damir kraljevski vlada je komedija. Talentirano spajajući geste i riječi, scenski pokret, u klupko blentavosti, histerije, šeretske zafrkancije, oslobađa urnebesnu energiju koja dikciji nije nimalo smetala. Scene s vježbanjem trube, oklijevanja sa samoubojstvom, ili oponašanja duše u nebu pravi su biseri. Uz njega vucaraju se tupava Maša (prava mjera Dubravke Crnojević) i original mužikinja Ružica Lorković. Namjerni lenjinski profil Franje Majetića, mesarska filozofija Bosanca, mutava fantazija Davora Panića ili dvije fukare-petarde (Krička, Šmit); pa još pravovjerni Jegor (Čokljat), baćuška erotoman (Ico Tomljenović)…

Ne možemo spomenuti cijelu galeriju likova koja se gura iza Semjona dok govori: „Dajte nam bar da šapćući kažemo koliko nam je teško…“

 

(Davor Špišić, „Pravo na šapat“, Glas Slavonije, Osijek, 19. ožujka 1986.)

 

Potpis ispod fotografije:

Osječki književnik Davor Špišić

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Sve je više kazališnih prijatelja osječkog HNK, onih s „vezom“ ali i onih koji je nemaju, pa strahuju da ostanu bez abonentske ulaznice u lijepom, obnovljenom, „plavom“ – novom teatru. Ne čudite se vidite li nekog od njih kako se nespretno provlači između zaposlenih radnika „Ukrasa“ (na užas nadzornog organa!), od foyera do galerije, ne bi li prije drugih proniknuo u sve ljepote ambijenta koji je – s izuzetkom dugih godina koje treba zaboraviti – oduvijek nudio „i više i manje od života“ (Eli Finci): stjecište intime, ono neko vrijeme samovanja u kome nam teatar pomaže u suočavanju sa samima sobom.

 

Dolaze ljudi, mole Ljerku Hedl, šeficu Propagande s dobrim srcem, „da vide samo malo“, rezerviraju sjedalice i redove, lože i pretplate – a sve se odvija kazališno i pomalo bez pokrića: „pravi“ upisi pretplata uslijedit će tek 15. listopada, a i tada će prednost imati – kako je to i red – pretplatnici s najdužim stažom, popis koji je već napravljen. Njih nije malo, no mjesta će biti – za sve. Dobru staru devizu da u kazalište, na svaki način, treba pripustiti svakoga tko to doista istinski želi, prethodnici naše generacije znali su primijeniti s punom ozbiljnošću uvjerenja.

 

Jedna krasna gospođa, teta Pavica (Gertner), iz osječkih kina i galerije i preko četvrt stoljeća „blagajnikovanja“ u beogradskom Ateljeu 212, znala je virtuozno obdariti publiku mogućnošću ulaska u kazališnu dvoranu, a ovu pak napuniti posjetiteljima. Kako je sada kada nje više nema (na „biletarnici“ Ateljea) ne znam, ali da je ostala legenda – ostala je.

 

Prema tome, dobro je i što se osječka organizatorica animatorsko-propagandne službe HNK smješka publici: dobro i za nju i za publiku! Za Kazalište – i za one čiji interes, barem kako sada stvari stoje, nije samo pretpostavljen već i vidljiv.

 

Glas Slavonije, Osijek, 28. rujna 1985.

 

Potpis ispod fotografije:

Ljerka Hedl (nekadašnja) šefica Propagande HNK

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Rođeni Šibenčanin (1952.), Nenad Inđić bio je nadasve originalan i kao glumac i kao osoba. Radio je mnogobrojne i raznolike poslove, ali nadasve mu je bilo stalo do kazališta i do – poezije. Za angažman u osječkom HNK-u (1975.) bio je presudan njegov – talent. Imao ga je u izobilju. U devet osječkih sezona to je i dokazao, s tridesetak ostvarenih uloga, uglavnom velikih i naslovnih (poput Macbetha, ili Jasona u Euripidovoj, „Medeji“).

 

Nije se štedio, igrao je robusno, u skladu sa svojim često „neukrotivim“ temperamentom. Pamti predstave „Kralj Betajnove“, „Kraljevstvo nebesko na zemlji“, „Mandragola“, „Armagedon“… Kolege su ga voljele, Tehnika ga je obožavala (nije slučajno s njima utemeljio družinu „Mušica“ i uradio dojmljivu predstavu „Let iznad nogometnog gnijezda“). Pisao je (i govorio) poeziju, a godine 1984. uspješno je izveo (zajedno s Augustinom Halasom) vlastiti dramski tekst „Kralj i njegova luda.“

 

Te godine otišao je u zeničko Narodno pozorište ostvarivši u osam sljedećih sezona novih tridesetak uloga. Drage su mu predstave „Nasip“, „Asmodejev šal“, „Hasanaga“… U Zenici je igrao i monodrame, režirao, a za ulogu Viteza Di Rippafratta u Turrinijevoj „Krčmarici“ osvojio je, 1989., nagradu za najbolje glumačko ostvarenje na kazališnim igrama u Jajcu.

 

Turbulentna (ratna) zbivanja u BiH odvela su (1993.) Nenada u izbjeglištvo. U Berlinu angažiran je u Theateru Wind Spiel u kojem je igrao predstavu – monodramu „Moj demon je svirač“. S njom je obišao njemačke pozornice Münstera i Hamburga, austrijskoga Beča, a godine 1994. gostovao je u Teatru ITD u Zagrebu i u Puli.

 

Berlin bio je sjedište Inđićevog teatra ITEM u kojem je ostvario vlastiti autorski projekt „Godot je došao“, a režirao je i Turrinijevu „Krčmaricu“. Na velikom tamošnjem Festivalu djeteta izvedena je predstava koju je šest mjeseci pripremao „s ranjenom i uznemirenom djecom iz Bosne“ (kako kaže).

 

Poslije nekoliko godina njemačkoga izbjeglištva, sa suprugom Marijanom i djecom (sada već odraslima) Sanjom i Marinom otputio se u SAD. Na privatnom sveučilištu University of Portland (Oregon), u okviru njihova dramskog semestra režirao je Lorcin „Dom Bernarde Albe“ i potom dobio ponudu jednoga gradskog kazališta za režiju niza od tri Lorcina naslova. Nažalost, životne okolnosti tu su realizaciju onemogućile.

 

Nenad Inđić danas je umirovljenik u Vancouveru (država Washington). Piše – i objavljuje – poeziju… „Pokušat ću napraviti još jednu predstavu“ – kaže. – „Mislio sam, možda nešto od Sokrata ili Krleže, ali na koncu, bit će to – Tin Ujević. Stari se glumac ‘pritajio’ u meni, šćućuren i ljut što sam ga šutnuo u kut… Pišem dosta i pokušavam napraviti kratki film s pjesmama Tina Ujevića, tek da nahranim želju za glumom i – vlastitu sujetu…“

 

 

Potpis ispod fotografije:

Nenad Inđić kao (osječki) Macbeth 1980.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Prisjeti na negdašnje, stare članove HNK ne vraćaju samo sjećanje na umjetničke osobnosti koje su „vladale“ osječkom pozornicom, već dokumentiraju i sjajna repertoarna promišljanja osječkog teatra koji je uvijek bio rasadištem kvalitetnih kadrova. Neki su ovdje počinjali pa odlazili, neki su došli kao mladi umjetnici i tu – na sreću osječkog Kazališta, što znači: i publike! – i osta(ja)li. Jedna od tih umjetnica je i operna prvakinja Štefica Petrušić.

 

Rođena je u Tivtu (Kotor, Crna Gora) 1933., u hrvatskoj enklavi, školovala se u Zagrebu a prvi angažman dobila je u Rijeci gdje je debitirala kao Oscar u Verdijevu „Krabuljnom plesu“. Od 1961. do 1985. bila je solistica, prvakinja osječke Opere u kojoj je – zajedno sa suprugom, dirigentom Antunom Petrušićem – ostavila neizbrisiv trag.

 

Na osječkoj pozornici u tih je četvrt stoljeća otpjevala i interpretirala zamjernih 60 naslovnih, glavnih i velikih uloga opernog i operetnog žanra domaćih i svjetskih autora. Mnoga su od tih izvođenja bile praizvedbe i/li prva izvođenja u ondašnjoj Jugoslaviji. Od Monteverdija do Richarda Rodneya Bennetta, i od Lisinskog i Zajca do Dragutina Savina, Štefica je Petrušić svojim lirsko-koloraturnim sopranom, visokom profesionalnošću ostvarila (i ostavila) trajne dojmove.

 

Spomenimo – publici najdraže njezine uloge: Lucia di Lammermoor (Donizetti), Gilda i Violetta (Verdi, „Rigoletto“ i „Traviata“), Rosina (Rossini, „Seviljski brijač“), Cio-Cio-San i Mimi (Puccini, „Madame Butterfly“ i „La Bohème“), Manon (Massenet), Maria Golovin (Menotti) i Tena (Savin).

 

Točno prije 35 godina, u prvoj sezoni (napokon) novoobnovljenoga gledališta HNK, 30. ožujka 1986. Štefica Petrušić obilježila je 25-godišnjicu umjetničkog rada kao Cio-Cio-San u Puccinijevoj „Madame Butterfly“, pod dirigentskim vodstvom maestra Antuna Petrušića. Bila je to i posljednja sezona njezina nastupa pred osječkom publikom.

 

Bračni par Štefica i Antun Petrušić svoje visoke godine danas žive u zagrebačkome Domu umirovljenika prisjećajući se, vjerujem(o), i onih – sada već davnih dana. Kao što se i mi prisjećamo tog umjetničkog para…