Kategorija: Prisjeti

Uz 10. godišnjicu smrti

 

Pjesnik i kulturni djelatnik Dejan Rebić (Gornje Dubrave, kod Ogulina, 2. svibnja 1937. – Osijek, 11. kolovoza 2011.) neimar je najznačajnijih kulturnih i umjetničkih događanja u Osijeku od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je utemeljitelj Tribine mladih, Eksperimentalne scene i Miniteatra, Galerije mladih i Galerije Zodijak, Baranjske umjetničke kolonije…Pokretač je biblioteke Vrbaci, biblioteke Revije i dječjeg časopisa Maslačak. Bio je urednik časopisa Revija i najzaslužniji za njen opstanak poslije Hrvatskoga proljeća.

 

Kao književni stvaralac objavio je desetak pjesničkih, proznih i dramskih naslova od kojih su neki izvođeni u HNK-u i Dječjem kazalištu u Osijeku. S Hrvatskim narodnim kazalištem bio je vezan kao nominalni umjetnički voditelj Drame, zaslužan za pokretanje (dislociranog) studija Glume zagrebačke Akademije za kazalište, film i TV. Surađivao je i u listu/reviji „Kazalište“. Godine 2017. grad Osijek odužio mu se prisjetom na ediciju Vrbaci, u kojoj su objavili prve knjige neki od danas najpoznatijih hrvatskih pisaca koji su počeli – u Osijeku.

 

Ljubomir Stanojević

 

BILJEŠKA O JESENJOJ IGRI

 

Puni koraci noge uniješe u novu jesenju igru.

Saučesnik sam dogovora o smrti jednog cvijeta

čije se okate kapi uznemireno niz dlanove toče.

Kad mazne ruke nečije posvjedoče da nije zločina

i kada, kao obično,

svane, znat ću da su sve igre izigrane.

 

 

BILJEŠKA O ČEKANJU

 

Crvenilo nebesko srsima druguje pod kožom nemira.

Tamo gdje i onaj put. Tamo gdje i prvi put.

Zagledan onijemih.

Imanje je imati dan. Pun dan ruku.

Nijem, zagledan, jedan dan. Šumor, šumor čudni.

Tamo gdje i prvi put. Tamo gdje i onaj put.

 

 

BILJEŠKA O IGRAMA OBIČNIM

 

Sunce darovatelj dar baci u stručku čudnog bljeska

i zbuni mi izgubljene zjenice

darnost nebeska

u livadi zagubljenoj.

Vilinsko kolo ispreplelo se u tratini maslačka

i zbunjeno zelenom bojom sunca

probudilo svračka.

 

(„Kazalište“, Osijek, br. 5–6/1972.)

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

Nije ovo zapis o „Prodanoj nevjesti“, ili je tek posredno, s nakanom isticanja jednog lika, onog zlosretnog komika Kecala, simpatične žrtve vlastitih spletki. Tumači ga jedan kazališni gospodin, umjetnik nenadmašne profesionalnosti, već gotovo pola stoljeća u teatru, a od toga blizu četiri desetljeća na osječkoj pozornici: Velimir Zgrablić. Kako to obično biva, prave vrijednosti, koliko god nosile auru, „pretplaćene“ su na samo-po-sebi razumljivo prihvaćanje, ali i uglavnom – šutnju. Tako se i o Velimiru Zgrabliću (ne samo o njemu!), za razliku od mnogih drugih, razmjerno malo pisalo. Zgrablić to ne zamjera: njegova je (samo)kritičnost oštrija od javnih primjedbi, a (samo)zadovoljstvo teško prelazi prag njegova osjećanja kazališta.

 

Ostvarivao je i ostvaruje brojne, vrhunske uloge, ali to prihvaća kao opravdanje životnoga opredjeljenja. Nikada nije bio estradna osoba, uvijek je težio (i postizavao) ozbiljnost. Možda ponajviše – kada je igrao/pjevao komične role, kakva je i Kecal u „Prodanoj nevjesti“, u Zgrablićevu tumačenju glumački do detalja izrađen lik, a pjevački raskošan u sonornosti basovskih tonova.

 

Mjera kazališnog i ljudskog uvjerenja gospodina Zgrablića – u što se autor mogao uvjeriti tijekom tri i pol desetljeća zajedničkog „življenja“ u osječkoj kazališnoj instituciji – oduvijek je bila: dostojanstvo. I stoga umjetnika nazivam gospodinom izvan svake kurtoazne etikecije. Zgrablić je to sobom i svojim uratcima oduvijek znao učiniti jednostavno primjerenim. Dokazujući kako je dostojanstvo svjetonazor uvjerenja i nikako ne znači mrzovolju, odbojnost. Nego vjeru da rad ima smisla i da nema jeftinoga uvjerenja – ni u kazalištu.

 

Druga je pripomena sentimentalno-pragmatična. Ako me sjećanje ne vara – a bez posebnoga provjeravanja – čini mi se da je prva Zgrablićeva uloga u Operi HNK bio Sparafucile u Verdijevu „Rigolettu“, otprilike u jesen 1962. (u režiji Nade Murat i pod dirigentskim vodstvom maestra Lava Mirskoga). Još se i danas sjećam sjajnih solista Emilija Tossuta (Vojvoda), Štefice Petrušić (Gilda), Nikole Stankovića (impresivni Monterone), Adama Levanga (Marullo), izvanredne Slavice Pfaf (Maddalena) i – Velimira Zgrablića kao Sparafucila. (Začudo, gost Marijan Bujanić kao Rigoletto posve mi je izblijedio u sjećanju!). Velimir Zgrablić tada je bio mladi pjevač (34 godine) koji je već tim svojim prvim pojavljivanjem nedvojbeno dokazao kako ima „i stasa i glasa“. Taj dojam svih ovih godina nije pokoleban.

 

***

 

Kecal priziva radost (kazališta)

Glas Slavonije (Magazin), Osijek, 11. rujna 1999.

 

Potpis ispod fotografije:

Kecal u „Prodanoj nevjesti“: veliki umjetnik Velimir Zgrablić

Piše: LJUBOMIR STANOJEVIĆ^©

 

U plejadi najstarijih i na pozornici osječkoga HNK najdugovječnijih kazališnih umjetnika, istaknuto je ime Velimira Zgrablića, solista i prvaka Osječke opere, basa.

 

Umro je 3. rujna i pokopan na osječkom gornjogradskom groblju sv. Ane 9. rujna, ove 2021. godine.

 

Umjetnik je rođen u Zagrebu 1928. godine. Kao dijete pjevao je u crkvenom zboru, a kao srednjoškolca oduševila ga je opera. Bio je član Akademskog zbora „Ivan Goran Kovačić“ u Zagrebu, gdje je stekao i glazbenu naobrazbu, a studirao je i brodogradnju. Godine 1951. postao je članom zbora Opere u rodnom Zagrebu. U to je vrijeme već tumačio i manje uloge u predstavama. Potom je godinu dana bio angažiran u novosadskoj Operi, nakon kojeg angažmana se vraća u Zagreb. Prvo radi u redakciji Borbe, a potom kao inspicijent programa na Radio-postaji Zagreb.

 

Članom Opere HNK u Osijeku postaje godine 1962. i od tada je njezin stalni solist, uz povremena gostovanja u zemlji i inozemstvu, sve do skoro pred kraj 1997. godine. Na osječkoj pozornici Velimir Zgrablić sa zamjernim je uspjehom tumačio brojne uloge, među kojima posebno izdvajamo: Sulejman Veličanstveni u „Nikoli Šubiću Zrinjskom“, Donato u „Mariji Golovin“, Eddie Carbone u „Pogledu s mosta“, Gazda Marko „Eri s onoga svijeta“ (tu je ulogu tumačio najviše puta), naslovna uloga u „Don Pasqualeu“, Don Basilio u „Seviljskom brijaču“, Dulcamara u „Ljubavnom napitku“, Kecal u „Prodanoj nevjesti“, Sparafucile u „Rigolettu“, Osmin u „Otmici iz saraja“, Ivan Dragić u „Zlatki“, Ferrando u „Trubaduru“, Crkvenjak u „Tosci“, Coline u „La bohème“ i mnoge druge. Igrao je i u dramskim predstavama te operetama i musicalima.

 

Za izvanredne dosege u umjetničkoj karijeri Velimir Zgrablić polučio je niz priznanja, od kojih izdvajamo priznanje Žirija kritike na Annalu ’75 te Nagradu grada Osijeka, 1976. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.).

 

Umjetnik je živio samozatajno i vjerujemo da je njegova želja bila da i odlazak bude u tišini. Pa ipak, kulturnoj, napose kazališnoj javnosti treba – s velikom tronutošću i poštovanjem – objaviti njegovo uminuće.

Piše: Miroslav Vaupotić (1965.)

 

U ovom našem tehniziranom vremenu, sve ubrzanijeg ritma života, u dobu neviđenih naučnih dostignuća od atomskih eksperimenata do uzleta čovjeka u svemir, u vremenu kada su novi fenomeni takozvanih masovnih komunikativnih kulturnih medija – radio, film i televizija – u naponu svoje moći, ovaj panegirik „dobrom starom teatru“, vječnoj trajnosti scenske riječi, izgleda pomalo anakronističan.

 

Ali uzalud svi efekti tehničkih sredstava, uzalud kovitlac živih slika i vizualnih senzacija, r i j e č kao osnovna suština čovjekova postojanja i trajanja kao humanističkog inteligibilnog bića neuništiva je. Ona nije samo dominanta u sukobima i odnosima glumačkih likova i karaktera u teatru, u drami i operi, „na daskama što znače život“, ona i u području novih sredstava – radio i televizijske drame – ostaje primarna snaga njihove društvene i umjetničke efikasnosti na čovjeka i za čovjeka i ovoga vremena.

 

Povratak iskonskoj riječi kazališta, kao dugotrajnog neprekidnog čovjekovog pratioca kroz historiju čovječanstva, mora kad-tad uslijediti novim trijumfom riječi i glasa sa pozornice, sa otvorenih prirodnih pozornica od gledališta svugdje oko nas, gdje se r i j e č  t e a t r a može čuti. I samo se trebamo svjesno truditi da ta riječ prijeđe u djelo – kako reče jedan naš teatarski publicist – preko „organiziranog scenskog fantaziranja“. A onda će riječ individualnog glumca postati i glas društvene funkcije kazališta.

 

***

 

Uvodnik prvome broju lista KAZALIŠTE objavljujemo u spomen 40. godišnjice smrti prof. dr. Miroslava Vaupotića (1925. – 1981.), hrvatskoga književnoga kritičara i povjesničara koji je podržao inicijativu pokretanja ove značajne teatarske publikacije (1965. – 1981.) osječkoga HNK.

 

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Uz uzbuđenje i dobrodošlicu novoj sezoni HNK, upisujemo 115. etapu kontinuiranog djelovanja osječkog Kazališta. Što dovoljno govori o povijesnom značenju „druge hrvatske pozornice“ na kojoj se, od 1907., čuje hrvatska riječ. I kojom su u silnom ovom protoku vremena nastupali, živjeli tuđe, ali i svoje živote toliki dični naši umjetnici.

 

Uz pozdrav, i najbolje želje novoj haenkaovoj sezoni, neka mi bude dopušten i navod intimnoga, osobnog podatka: 115. kazališna sezona HNK ujedno je i moja 56. djelatna sezona u ovoj kući! U koju sam, profesionalno, ušao kao 23-godišnjak u sezoni 1966./67., a u njoj sam još i danas (sretni) volonter.

 

Što sam zatekao u HNK-u – prije 55 godina?

 

Drama je izvodila Marceauovo „Jaje“, Feydeauova „Mačka u vreći“, „Tko se boji Virginije Wolf“ Edwarda Albeeja, „Vjetar u granama sassafrasa“ Renéa de Obaldie, Mihizova „Komandanta“ i Nušićeva „Narodnog poslanika“ te „Ljubaf“ Murraya Shisgala. Režirali su Milan Lamza, Vladimir Gerić, Branko Mešeg, Ivan Marton (1919. – 1996., tada ravnatelj Drame) i Predrag Dinulović.

 

Dramski ansambl brojio je dvadesetak glumaca, istaknutiji bili su: Miodrag Gavrilović, Isidor Munjin, Frano Krtić, Davor Herceg, Mirko Bulović, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler. Od glumica: Ružica Lorković, Mira Brlek-Kurić, Mira Gavrilović, Ana Kramarić, Eliza Dobrić, Ela Špicmiler. Početnik u ansamblu i tada praktično jedni mladi glumac, bio je Milenko Ognjenović, dotad afirmiran na osječkoj Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih. Ognjenović je danas umirovljenik još jedini živući iz toga razdoblja.

 

Opera je izvodila modernu „Mariju Golovin“ Gian Carla Menottija, jednočinke „Bračna mjenica“ Rossinija i Ravelov „Sat Španije“. Ali i klasike: Puccinijevu „Toscu“ i Verdijevu „Traviatu“. U pažljivom odabiru tadašnjeg ravnatelja Dragutina Savina (1915. – 1996.) bilo je mjesta i za operetu: Albinijev „Barun Trenk“ jednako je radosno izvođen kao i mjuzikl „Ljubimica Divljeg zapada“ Sammya Faina. Dirigenti bili su: Dragutin Savin, Antun Petrušić i Željko Miler, a pored svestranog Savina (5. režija, 3 scenografije samo u toj sezoni!), režirala je i Nada Murat.

 

Zlatni solisti toga vremena bili su: Branka Galić, Božena Čubra, Štefica Petrušić, Slavica Pfaf i Mirjana Đorđević – u opereti/mjuziklu Gita Šerman-Kopljar i Gertruda Munitić. Njihovi partneri bili su: Emilio Tossuto, Marijan Bručić, Almas Tudaković, Nikola Stanković, Ivan Feher, Zlatko Foglar, Feliks Ajh… A u opereti/mjuziklu i Stjepko Janković, Drago Novaković, Adam Levang, Ivica Ladić, Franjo Binder…

 

Kazališna sezona 1966./67. počela je početkom rujna 1966., a završila sredinom srpnja 1967. godine. Te kalendarske godine – ali u sezoni 1967./68. – svečano je obilježena 60. godišnjica osnutka HNK.

 

Potpis ispod fotografije:

 

Zajednički profesionalni početci: novinar-teatrolog Ljubomir Stanojević i dramski glumac Milenko Ognjenović (1966./67.). Snimio: Željko Ognjenović