Kategorija: Prisjeti

DIVAN SI, CHOPIN…

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Vašarište uspomena! Lebdjeti, s vrećom uspomena, nad nekim zimama, dragim ljudima, mjestima… Piše moja draga I. Iz onih godina kada smo bili (i zauvijek ostali) sentimentalni drugari, kojima je uvijek bilo jako važno ono što je drugima malo, koji smo sobom dokazivali (da li i dokazali) sve ludosti, besramno čiste, ponekad bolne, prepoznatljivo naše… Chagallov Witebsk na čestitki što hoće sreću u ovoj, a raspiruje stare čežnje davnih godina… Naše varljive sreće!

 

U Osijeku je magla. I u toj magli, neki dan, u blizini Teatra, drago lice, poznat osmijeh: FRANO KRTIĆ. Dugogodišnji prvak Drame HNK, sada već podebelo u mirovini, ponešto i usporen u aktivitetu oko Teatra veterana (kojega je inicijator i uspješni dugogodišnji voditelj), ali jednako glumac, uvijek…

 

Razgovaramo, konvencionalno, jer smo se u tim dugim neviđenjima pomalo izgubili od onih s kojima smo, davnih godina, bez mjere, znali dane i noći provoditi mudrujući o kazalištu i razmjenjujući ona tiha mala uvjerenja što se priopćuju sa strahom odavanja tajni… Pa, ipak, ostalo je u pogledu nešto ostarjela glumca i onoga drugog, ne više mladića, naše davno zavjereništvo: možda je prekasno, a možda bi se, makar još jednom, valjalo okupiti oko kakve dobre predstave, izgovoriti neke riječi iz otvora ovovremene pozlate haenkaovske dvorane… Da riječi zaigraju u srcu a dodir pogledima da bude opet stari izazov zapisivanja nekih riječi… O Glumcu…

 

Dok pišem ovaj tekst netko u tzv. „solističkoj“ sobi u HNK-u (soba, s klavirom, u kojoj se pjevači-solisti, uz studij uloge, „upjevavaju“ prije nastupa na sceni), iznenađujuće, prebire dirkama klavira i svira – Chopina. Mislim, slučajno; a onda glazba potraje, dosta dugo, nemam osjećaj da je vježbanje (nema „vraćanja“), roje se zvuci… Nezauzdana znatiželja otkriva pijanista – mladi korepetitor HNK ZLATKO KNEZOVIĆ svira – „za sebe“… Nije pretpostavio slušatelja pa mu je neugodno. Hvalim ga, s uvjerenjem. Pa tako slušam Chopina, još neko vrijeme, a kada glazba prestane, već dobrano upućen svojim uspomenama, sjetim se nekog vremena prije gotovo tri desetljeća, i zapisanog spomena: DIVAN SI, CHOPIN, SAMO… (To je rečenica iz „Neisplakanih“ Mirka Božića). Mnogo, mnogo godina kasnije, dočitao sam i njen završetak. Glasi… KASNO!

 

Ah, lebdjeti s vrećom uspomena… Upravu je I. Susretati se s ljudima u magli, u sebi, slušati (budućeg) pijanista koji, možda, glazbom rješava i kakve svoje muke… Napisati, napokon, nekoliko redaka…

 

Što misliš o kakvom malom bijegu? Na jug?

 

Da. Na jug!

 

Glas Slavonije, Osijek, 20. siječnja 1989.

 

Potpis ispod fotografije:

Dramski umjetnik Frano Krtić (1920. – 2000.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

5.siječnja ove godine – da je poživio – proslavio bio 78. rođendan Zvonimir Ivković, jedan od ponajboljih intendanata HNK u Osijeku. Od 1981. do 1993. znalački je vodio i afirmirao „drugu hrvatsku pozornicu“ kao značajni stup hrvatske kazališne kulture.

 

Rođeni Osječanin, s kazalištem se srodio u najranijim, dječačkim danima. Bivajući prvo glumcem u dječjim predstavama kazališta „Radost“, potom statistom i tumačem manjih uloga u profesionalnom HNK, ali istovremeno i nosećih u „alternativnom“ Miniteatru (kojim je nekoliko sezona i ravnao). Kako je ljubav prerasla u profesionalno opredjeljenje, upisao je studij kazališne organizacije na Fakultetu dramskih umjetnosti i poslije diplome, i nekoliko godina rada u Zajednici kulturnih djelatnosti općine Osijek, 1980. god. stupio je u osječki HNK isprva kao pomoćnik intendanta, a od godine 1981. kao intendant.

 

O Ivkovićevoj intendanturi valjalo bi prozboriti parametrima teatrološke struke*, a sumarno bi se tek moglo navesti, da je – aktivirajući golem radni elan i neporecivu ambiciju – Ivković u HNK uveo modernu kazališnu organizaciju, razvijajući svijest svih zaposlenika da je predstava najznačajnija stavka svačijeg angažmana. I da predstavu raznolikim, ali nužnim prinosima, grade svi zaposlenici ma kako njihov udjel, naoko, izgledao nevažan. To je Kazalištu, između ostaloga, povratilo i unutarnji, moralno-estetski dignitet, rezultat čega su sjajni domašaji HNK osobito u razdoblju poslije obnove kazališne zgrade (1985.-1990.). Brojni naslovi, i u Drami i u Operi, gostovanja naših, ali i stranih najistaknutijih umjetnika, redateljska gostovanja umjetnika koji dotad nisu surađivali s osječkim HNK-om, publika koja se počela vraćati – sve to čini navedeno razdoblje blistavim, jednim od najuspješnijih u povijesti HNK u Osijeku. Zvonimir Ivković imao je u tome osobne, neporecive, ključne zasluge.

 

Spomenimo i nimalo nevažnu činjenicu, da je Ivković bio i ratni intendant koji je uspio sačuvati glavninu ansambla HNK i time osigurati kontinuitet kazališnih izvođenja (često i na prvoj crti bojišnice) u najodsudnijim trenutcima Domovinskog rata, uprizorujući premijere i odvodeći (1991. godine) operni ansambl na prvo inozemno gostovanje (u Njemačku) jednog teatra samostalne Republike Hrvatske! Po završetku intendantskog mandata i razdoblja ratne intendanture tom zaslužnom i časnom čovjeku, kazališnom znalcu, nespretnošću (lokalne) politike nije bilo omogućeno daljnje ravnanje osječkim Teatrom. Godine 1994. do 2000. pomoćnikom je (na poziv dr. Darka Gašparovića) intendanta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci a potom, sve do umirovljenja godine 2009. (!), redoviti je, svakomjesečni posjetitelj osječkoga – Zavoda za zapošljavanje!

 

Izlažući na znanstvenom savjetovanju Krležini dani u Osijeku, jubilarne 2007., „sjećanje na dane u osječkom Kazalištu“ (o tri intendantska mandata), Ivković je zabilježio sljedeći motto: „Iako mi Kazalište danas znači puno manje nego jučer, dani provedeni u njemu vrijede mi više nego cijeli život!“. Nama, koji smo imali čast s njim prijateljevati i surađivati, ostat će u sjećanju kao osobit, uman, sposoban, pravedan i – ponosan čovjek.

 

Zvonimir Ivković umro je 27. kolovoza 2010. godine i sahranjen je u obiteljskoj grobnici na Gornjogradskom groblju sv. Ane u Osijeku.

 

* Valja, između ostalih, upozoriti i na diplomski rad mladog osječkog kulturologa Ante Kolobarića „Medijski prikaz i kritička recepcija repertoara HNK u Osijeku 1981. – 1993. u vrijeme intendanture Zvonimira Ivkovića“, obranjen 2021. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (pod mentorstvom doc. dr. sc. Tatjane Ileš).

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Ove godine navršilo je 50-god. od smrti jednoga od najznačajnijih (ne samo osječkih) dramskih i operetnih umjetnika, glumca i redatelja Stjepana Dobrića (Osijek, 1895. – 1971.). Njegovo ime – koliko god to može zvučiti kao fraza – doista je zlatnim slovima upisano u povjesnicu osječkoga HNK. Stoga nije na odmet ponovo ga se (pri)sjetiti.

Rođen krajem pretprošloga, devetnaestog stoljeća, u Osijeku je polazio sjemenišnu gimnaziju, zatim trgovačku školu, koju je 1907. napustio i pobjegao u Zemun, pa u Beograd, pridruživši se putujućim glumcima. Nastupao je i samostalno, većinom u kratkim komedijama i skečevima.

Od godine 1911. angažiran je u osječkom HNK-u gdje s prekidima (1921. – 1924. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu) ostaje do umirovljenja 1952.

Poslije Drugoga svjetskog rata stalno je u osječkom HNK-u, u kojem je 15. travnja 1947. proslavio 35-godišnjicu umjetničkog rada. „Tijekom umjetničkog djelovanja istakao se kao izvrstan karakterni glumac, s naročitim smislom za karakternu komiku“, zabilježio je Branko Mešeg (1919. – 2012.) u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici osječkog Kazališta (1957.).

Ostaje zapisano (povjesnik srpskoga kazališta, Borivoje Stojković) da je Dobrić bio odličan i kao pantomimski komičar, „s mnogo smisla i stvaralačke mašte u stvaranju zanimljivih i raznovrsnih karaktera, s mnogo lakoće za skladan i dinamičan pokret u igri“. Bio je, inače, muzikalan, „sa glasom dosta jakim i melodijski prijatnim“ (Stojković).

„Osječka publika uvijek me primala s posebnim žarom i simpatijama, što mi je kroz cijeli umjetnički život davalo podstreka da izdržim i onda kada mi, iz raznih razloga, nije bilo baš najlakše“, izjavio je Stjepan Dobrić 1968. godine u listu HNK „Kazalište“.

Umro je tri godine kasnije, ovjenčan slavom zaslužnog građanina Osijeka, koji je u životnom vijeku nosio obrazine Kir Janje, Dunda Maroja, Harpagona, Mletačkog trgovca… i stotinjak drugih likova u komedijama, dramama i operetama.

Neki od njih, trajno su ostali u sjećanju sada već (naj)starije osječke publike.

(Kraljevica, 24. veljače 1931. – Kraljevica, 29. kolovoza 1993.)

 

U prigodi obilježavanja 60 godina kontinuirana izlaženja časopisa (Književna) Revija, valja podsjetiti na prvoga tajnika novoutemeljena Pododbora Matice hrvatske u Osijeku (1961.), ujedno i prvoga glavnog urednika Revije – pjesnika Milivoja Polića.

 

Kako kaže drugi pjesnik, Dejan Rebić, „Milivoj Polić u tom je trenutku bio jedino pjesničko ime koje je izvan ‘gradskih zidina’ nešto značilo u pjesničkim previranjima hrvatskim“. (Revija br. 7/8 – 1989.)

 

Iz prve Polićeve pjesničke zbirke „Kibernetika“ (Osijek, 1961.), pjesma je koju objavljujemo. Prisjećajući se pri tom i našega marnog suradnika, lista „Kazalište“.

 

Ljubomir Stanojević

 

UMOR JE TO JUČERAŠNJI

 

nešto odlazi dolazi

odlazi da

onaj mali sitni sat i lančić

zlatni djetinjstva

s kotvom srcem

srcem crvenom loptom u otkucaju sata

i sada da

da prekinem te svoje male snove

te zlatne niti te sitnice

te male stranice sitnog rukopisa

dnevnika

od sedme do sedamnaeste

 

gdje je to gdje to sablažnjivo malo vrijeme

jutra u sedam u kašičici meda

večeri s osmom sladak san sutrašnjeg buđenja

 

sad su moja jutra prijepodneva mutna

večeri noćni sati traženja

znakova izgubljenih u prašini sivila

memli jednotočja

 

jer nešto odlazi dolazi

da

 

onaj mali sitni sat

sat bez lančića zlatnog

bez kotve

 

Potpis ispod fotografije

Portret Milivoja Polića; autorica akad. slikar Nada Pivac