Kategorija: Prisjeti

Jedna od predstava koje smo voljeli prije (više od) tri i pol desetljeća, bila je Lorcina „tragedija u tri čina “ – „Dom Bernarde Albe“. U savršenom prijevodu Drage Ivaniševića režirao ju je Joško Juvančić, scenograf bio je nenadmašni Čarli-Drago Turina, a kostimografkinja Ingrid Begović. Glazbu je skladao Osječanin Branko Mihaljević, a o jeziku je (kao lektor) brinuo glumac Isidor Munjin. U toj predstavi jednu od glavnih uloga (Adelu) igrala je mlada Mira Katić. Bila je to njezina diplomska predstava i po sudu ovog autora – jedna od možda ponajboljih uloga u karijeri.

 

Evo što je o predstavi (na)pisala Dubavka Vrgoč, tada kritičarka vodećeg „Vjesnika“ (a danas intendantica prve hrvatske nacionalne „kuće“ – HNK u Zagrebu).

 

„Kako su se osobitosti kazališne komunikacije u današnjem teatru – gdje još vladaju obilježja postmodernog razdoblja – gotovo potpuno izgubile, sve premijerne izvedbe podsjećaju tako na vješto ponovljene reprize. Međutim, predstava DOM BERNARDE ALBE u osječkom Hrvatskom narodnom kazalištu, po drugi put premijerno izvedena 10. siječnja, a u režiji Joška Juvančića, dokaz je da se može i drukčije. Postavljena na scenu još u travnju 1984. u vrijeme rekonstrukcije kazališne zgrade (izvedena tek sedam puta) i ubrzo izgubivši atribute prolaznosti i jeftinoće ostaje zabilježena tek kao informacija s pozitivnim predznakom, koju je većina gledalaca uspjela ipak propustiti.

 

Za Juvančića je važno postojanje nevidljivog (kod Lorce), dok na pozornici pratimo uzaludna traganja pet djevojaka neodređenih godina zatvorenih u kuću Bernarde Albe. U svemu tome djelomično se gube karakteristike stvarnog dramskog lika. Prikaz zbivanja, tako više ne inzistira na klasičnom odnosu majke i kćeri, nego oslikava vidljivu nemogućnost i definirana osjećanja, u sredini gdje su još ‘u modi’ čast, crkva i tiranija države, kao zaboravljeni simboli našeg vremena.

 

Glumački se najbolje ovdje snalazi Ana Stanojević u ulozi Poncije. Njene konstatacije doista sadrže one autorove očite istine, što se izgovaraju na sasvim običan način bez dizanja glasa i tako joj se pripisuje prirodnost koja je na drugim mjestima nedostajala. Uz nju se izdvajaju Dubravka Crnojević, Jasna Odorčić, Anita Šmit (pa i Ružica Lorković u ulozi Bernarde, Elizabeta Špicmiler) kao Bernardine kćeri koje su u interpretaciji pogodile pravu mjeru patnje i na taj način izbjegle ponovo pripisivanje Lorci nekih suviše patetično folklornih epiteta.

 

Na kraju, iako u osječkoj predstavi ne možemo govoriti o nekoj suvremenosti, sve se ipak odvija u granicama pozitivne korektnosti.”

 

(Vjesnik, Zagreb, 13. siječnja 1987.)

 

Spomenimo da je ovaj „Dom Bernarde Albe“ snimljen za igrani program TV Zagreb (danas HTV) i nekoliko puta do sad repriziran (i) na malom ekranu.

 

Potpis ispod fotografije:

Ana Stanojević kao Poncija i Mira Katić (Adela)

(Zagvozd, 5. ožujka 1932. – Osijek, 22. veljače 1992.)

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Trideset godina prošlo je od iznenadne i prerane smrti osječkog pjesnika, sveučilišnog profesora i teatrologa dr. Dragana Mucića, kojeg se i danas sjećamo s nježnošću i poštovanjem. Minulo je i gotovo šest desetljeća od objave njegove (druge) knjige stihova „Čovjek, ptice i zvijezde“ (Matica hrvatska, Pododbor Osijek, 1964.)

 

Zaljubljenik u Osijek i Slavoniju, tankoćutni lirik ugradio je sebe u sve kulturne pore Grada plijeneći samozatajnošću i ogromnom, poticajnom energijom.

 

Bio je sustavni istražitelj osječke kazališne prošlosti, a monografijom „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ (Osijek, 1967.) i doktorskom disertacijom o osječkom HNK-u do Drugoga svjetskog rata (naknadno objavljenom: „Prvih četrdeset godina“. Urednica Sanja Nikčević; priređivačica teksta Dubravka Smajić, Matica hrvatska Ogranak Osijek, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek 2010.) utro je put daljnjim istraživanjima i valorizaciji „druge hrvatske pozornice.“

 

Mi, koji mu bijasmo prijateljima, i danas ćutimo njegovo nedostajanje. Ipak, svojom poezijom Pjesnik (i teatrolog) još živi.

 

SLAVONIJI

 

Ja sam svoje snove davno vjetru dao

da ih nosi širom slavonske ravnice;

tajne mojih snova znade samo vjetar,

čežnju moje duše znadu samo ptice.

 

Travama i lišću šaptao sam tajne,

pod brezama snenim sanjao o sreći;

ja sam davno sebe Slavoniji dao

u njedrima njenim da postanem veći.

 

U tišini polja žive moji snovi,

i u svakom klasu živi dio mene.

O, mene su puni nad ravnicom jablanovi,

i o meni šapću sve breze zelene.

 

Pa kad opet pođem niz drumove znane

i zaspe me smijehom taj beskraj ravnica,

vratit će mi vjetar sve protekle dane

i sebe ću naći u pjevanju ptica.

 

Ja sam svoje snove davno vjetru dao

da ih nosi širom slavonske ravnice;

tajne mojih snova znade samo vjetar,

čežnju moje duše znadu samo ptice.

Dragan Mucić

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Uz zvuke Mozartova „Requiema“, u izvođenju solista, dijela zbora i orkestra Osječke opere pojačanih s nevjerojatnom mladošću i umijećem Katedralnoga oratorijskog zbora iz Mostara, pod dirigentskim vodstvom Filipa Pavišića, u četvrtu korizmenu nedjelju 18. ožujka 2012. u osječkoj konkatedrali  sv. Petra i Pavla nisam mogao ne misliti na dan ranije preminulog Branka Mešega, glumca, redatelja, intendanta, kazališnog prevoditelja i publicista, dramaturga… 17. ožujka 2012. umro je u 93 godini.

 

Bio sam blizak s njim. I podosta sam o njemu znao.

 

Rođen je 25. studenoga 1919. u Rumi. Kao službenik na željeznici otac mu je često morao seliti pa je Branko djetinjstvo i mladost proveo u Zagrebu kod bake i tete. Tu je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji i poslije početnih studija Prava upisao i 1942. godine diplomirao na Glumačkoj školi Hrvatskoga državnog kazališta (kojoj je upravitelj bio Drago Ivanišević). Poslije diplome dobio je angažman dramskog glumca u tom kazalištu – a popis uloga iz tog i kasnijih razdoblja (oko 80), kao i popis kazališnih režija (oko 120), pedantno je pobrojila teatrologinja Antonija Bogner-Šaban u prilogu svoje studije “Kazališni čovjek Branko Mešeg” (zbornik Krležini dani u Osijeku, 2007.).

 

Podatke o Branku Mešegu već sam svojedobno (1996.) publicirao, pa samo da podsjetim: od 1945. bio je angažiran u Splitu kao glumac, redatelj i tajnik Drame; od 1947. glumac je, redatelj i umjetnički voditelj kazališta u Šibeniku odakle, 1950. god., na poziv tadašnjeg intendanta osječkog Kazališta, glumca i redatelja Hinka Tomašića stiže Osijek kojem ostaje vjeran pune 62 godine, sve do svoje smrti!

 

U razdoblju od 1950. (kada je došao u Osijek) i 1984. (kada je otišao u mirovinu) Mešeg je samo između 1967. i 1972. izbivao izvan HNK, zaintrigiran rizikom osnutka, osmišljavanja i vođenja novoga kazališta – osječkog Miniteatra. Teatar koji je u grad na Dravi donio novu poetiku, opredijeljen suvremenom domaćem i recentnom stranom autoru, i danas je blistav zapis onodobnih nagnuća i postignuća.

 

Branko Mešeg bio je kazališni intelektualac. Potvrdio je to i naknadnim diplomiranjem francuskoga jezika i književnosti i latinskoga jezika s rimskom književnošću (Filozofski fakultet u Sarajevu) i formalno zaokruživši svoje zagrebačke „klasičarske“ zasade. Režirao je i u Varaždinu, Puli te osobito u Vinkovcima, uzdižući tako i kulturu drugih hrvatskih sredina. Susret s filmom imao je samo jednom, u mladim danima: 1944. godine bio je pomoćni redatelj u filmu “Lisinski” Oktavijana Miletića…Kako je brzo prošlo to vrijeme?!

 

Dok slušam Lacrimosu, emocije me vežu na bivšega intendanta (usput: ponosan sam što me odabrao za svojega ravnatelja Drame, 1978. – 1984.). Moje kazališno prijateljstvo potrajat će dovijeka.

 

(Hrvatsko Slovo, 23.3.2012.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Osječki HNK u koprodukciji s riječkim HNK-om Ivana pl. Zajca uprizoruje jednočine opere: „Arlecchino“ Feruccia Busonija i „Gianni Schicchi“ Giacoma Puccinija. I dok je „Gianni Schicchi“ nadaleko poznata i više puta izvođena opera i u Osijeku i u Rijeci, „Arlecchino“ je gotovo nepoznat: u Rijeci će sada biti izveden prvi put, a Osječani su se s tim „kazališnim capricciom“ (su)sreli već prije – gotovo pola stoljeća (1973.), tada uz Mascagnijevu jenočinu „Cavalleria rusticana“, izvođeno u cjelovitoj opernoj večeri.

 

Kompozitor Busoni (1866. – 1924.), „jedan od najvećih pijanista poslije Liszta“, „Arlecchina“ je skladao između 1914. i 1916. po vlastitoj ideji i libretu i – prema riječima Antuna Petrušića, prevoditelja libreta i dirigenta te osječke (tada jugoslavenske) praizvedbe – tragao je za novim sadržajima u glazbi, ostajući ipak vjeran tradiciji. Radnja se događa u Bergamu u 18. stoljeću. Glavno lice Arlecchino u prvome je dijelu vragolan, u drugome pojavljuje se kao ratnik, u trećem kao suprug i u četvrtom kao pobjednik. Podnaslov „kazališni capriccio“ potcrtava dramaturške srodnosti djela sa starom talijanskom „commediom dell’a arte“. Glavna tema sadržaja opere – kako kaže sâm skladatelj – priča je o bračnoj vjernosti i nevjeri. „Arlecchino“ praizveden je 1923. god. u Berlinu.

 

Tko su bili davni, osječki izvođači te Busonijeve opere? Almas Tudaković (kao Arlecchino), Štefica Petrušić (Colombina), Petar Kloc (Opat Cospicuo), Veljko Zgrablić (Doktor Bombasto), Luciano Manzin (Leandro), Adam Levang (Ser Matteo del Sarto), Lucija Halapa (Annunziata)… Od svih, danas su još živi Štefica Petrušić i njezin suprug, dirigent Antun Petrušić, kao i kostimografkinja Ljubica Wagner. Redateljica te predstave bila je Nada Murat, scenograf Karlo Klemenčić i koreografkinja Mirta Dinter.

 

Busonijev „Arlecchino“ bio je nastavak promišljenog repertoarnog niza što ga je dramaturški utemeljio Dragutin Savin (1915. – 1996.), stožerna umjetnička osobnost gotovo četvrt stoljeća (1947. – 1971.) osječke Opere. Dirigent i skladatelj, redatelj, scenograf, kostimograf, prevoditelj… Savin je najznačajnija umjetnička osobnost osječke glazbene scene druge polovice 20. stoljeća. Njegovo ravnateljsko razdoblje (1961. – 1971.) svojim dramaturškim utemeljenjem, repertoarnim odbirom, praćenjem suvremenih trendova i tendencija, kadrovskom politikom, inicijalnošću (Annale komorne opere i baleta)… do danas je ostalo nedosegnuto.

 

Osječko–riječkom „Arlecchinu“, danas u drugoj kontaminaciji, želimo pun uspjeh, poput onoga prethodnoga, osječkog – prije pola stoljeća…

 

Potpis ispod fotografije:

O bračnoj vjernosti i nevjeri: prizor iz „Arlecchina“ F. Busonija (Štefica Petrušić i Almas Tudaković). Jugoslavenska praizvedba: 24. ožujka 1973., HNK u Osijeku

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Iz Novog Sada stigla je tužna vijest: u Kliničkom centru u Novom Sadu, u 86 godini preminuo je redatelj Zoran Ristović. Mnogima – nepoznato ime. Pa i Osječanima, iako je ovdje režirao (1978-1981.). I to dobro.

 

Rođen je 1936. u Beogradu, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a kazališnu režiju, kao drugi studij, završio je u Zagrebu. Diplomsku predstavu „Zločin na kozjem otoku“ Uga Bettija, ostvario je 1963. godine u Zenici. I tamo – u tom Kazalištu – ostao je blizu 30 godina! Bio je redatelj, dramaturg, lektor, umjetnički voditelj… Dobitnik je Sterijinih nagrada za režiju i za dramaturški rad.

 

Kada sam, 1978. godine, postao ravnateljem Drame, pozvao sam tog samozatajnog umjetnika, na suradnju. „Pesma“ Oskara Daviča, „Vir“ Jure Franičevića Pločara te Euripidova „Medeja“ – bili su njegovi uratci na osječkoj pozornici. Osobito je ostala dojmljiva „Medeja“. O predstavi, čija je premijera bila 7. studenoga 1979., uvažena kazališna kritičarka Marija Grgičević (1929. – 2011.) zabilježila je u „Večernjem listu“:

 

„Izuzetno ambiciozan zadatak – predstavu Euripidove ‘Medeje’ – ostvarilo je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku u režiji gosta Zorana Ristovića i scenografiji Radovana Marušića, s Ružicom Lorković u glavnoj ulozi, i to na vrlo promišljen i zanimljiv način.

 

Komorni oblik izvedbe odgovarao je i sadašnjim mogućnostima Drame HNK u Osijeku i karakteru tragedije vrlo bliske obiteljskoj drami, koja slika sasvim neherojski, svakidašnji život. Kraćenje teksta nije oštetilo ono najvrijednije – ulogu Medeje, jedinstvenu u dramskom stvaralaštvu po spoju žestoke strasti i najhladnije proračunatosti za koji je protagonistica našla bogatu skalu izraza, uključivši i akcente koji bi pristajali nekoj današnjoj brakorazvodnoj situaciji.

 

U Jazonu mladog Nenada Inđića imala je partnera koji u prvi tren fascinira izazovno drskom pojavom i izvanrednim glasom… Vrlo ugodno iznenađenje bila je mlada Ana Stanojević u ulozi Zbora, kojoj je režija povjerila i da poentira tu verziju ‘Medeje’ stihovima domu i tuđini, svojevrsnom molitvom protiv potucanja stranim svijetom, što je tragediji barbarke Medeje pojačalo aktualan prizvuk.

 

Osim suvremene protagonistice, režije koja je započela pomnim dramaturškim pripremama, te prijevoda Bratoljuba Klaića taj uspjeh osječke Drame omogućila je i scenografija. Njena zasljepljujuća bjelina, u koju će ući i bijelo odjeveni akteri, jedina podsjeća da je Medeja praunuka Sunca. Okrugli podij s elementom pokretnog zida asocira na prostor malen poput obiteljskog doma i otvoren prostranstvu.“

 

„Medeja“ 1979. ukazuje i na još jedan, začudni podatak: pune 43 godine na dramskom repertoaru HNK nema – Grkâ! O tome svakako valja, bar za budućnost, razmisliti. I to ne samo iz poštovanja kolijevke kazališta, zapadne civilizacije i sveopće kulture. Grčki nam dramatičari, naime – u suvremenom čitanju – i danas imaju što reći, itekako!

 

Potpisi ispod fotografija:

 

Ružica Lorković, Nenad Inđić i Ana Stanojević (stoji) u Ristovićevoj „Medeji“ na pozornici HNK u Osijeku. (Snimio: Rudolf Bartolović.)