Kategorija: Prisjeti

Piše: Slobodan Novaković^*

 

Naša kazališna praksa, nažalost, priznaje samo premijeru! Repriza, koja je suštinsko trajanje teatra u svome vremenu, obično se tretira kao prozaično otaljavanje mukotrpnog posla, kao puko nadničenje glumačkog ansambla svom vlastitom zanatu.

 

Svaka predstava, ma kakvih scenskih kvaliteta ona bila, rađa se i umire gotovo iste večeri, pred očima tzv. „kulturne javnosti“, odmah poslije konvencionalnih aplauza i obavezne podjele celofanskih korpi s cvijećem, ispraćena u zaborav buketom šarenih prikaza i bilježaka objavljenih u dnevnom tisku.

 

Istog trena, ta predstava kao da je prestala postojati i za tzv. „kulturnu javnost“, pa i za samo kazalište: svi sada drže da je posao obavljen, da su lovorovi vijenci podijeljeni, i oči se okreću ka nekom novom teatarskom događaju tak iskrslom na horizontu repertoara (iako predstava tek sada počinje istinski živjeti i boriti se za egzistenciju, u neposrednom i uzbudljivom kontaktu s publikom).

 

Ovakvim odnosom, naravno, najviše je oštećen onaj obični kazališni gledatelj koji nije ni snob zaljubljen u lažni sjaj premijere, ni zlovoljni profesionalni kritičar, ni ozbiljni političar s funkcijom i rezerviranom ulaznicom (koji svaki svoj dolazak u teatar smatra žrtvom društvenim obvezama).

 

Tome običnom gledatelju, bez koga se život jednog teatra ne može ni zamisliti (a koji bi, da se razumijemo, svoj život lako mogao zamisliti i bez odlaska u teatar!), ansambl obično pruža mnogo manje nego što bi mu mogao pružiti: umjesto da se, u živom i neposrednom kontaktu s reagiranjem gledališta, predstava neprestano mijenja i nadograđuje – ona se na reprizama cijepa u rojte i krpice!

 

Postoji, međutim, jedan primjer suprotan već navedenom: riječ je o igri jednog solista opernog ansambla u predstavama „Ero s onoga svijeta“ i „Uspon i pad grada Mahagonyja“ – o igri i ponašanju na sceni Marijana Bručića.

 

Bez obzira na reprizu i sastav gledališta, taj glumac svakom svojom pojavom donosi na scenu i jedan neizmjerni entuzijazam, oduševljenje za sve ono što radi: od onog trenutka kad satirski iskoči iz plasta sijena u „Eri s onoga svijeta“, on svoje prisustvo na pozornici toliko intenzivira, da svojom poletnošću i zalaganjem jednostavno obvezuje gledatelja; tu mislim na onaj splet živih glumačkih reakcija na sve ono što se na sceni događa u njegovom prisustvu.

 

Ima u svemu tome nečeg poletnog, pa čak i čisto amaterski izražajnog, iza čega stoji jedna eterična zaljubljenost u život na sceni.

 

Ugodno je, na nekoj reprizi lišenoj premijernog bljeska, upoznati nekoga tko se tako svesrdno predaje svjetlima pozornice i koji, umjesto rutine, nudi gledatelju čitavog sebe, sa svim svojim vrlinama i manama.

 

„Kazalište“ br. 5, travanj 1966.

(za ovu prigodu, ekscerptirani tekst je preveden s tada zajedničkog hrvatsko-srpskog leksika na hrvatski)

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević

 

Potpis ispod fotografije: Marijan Bručić (1927. – 2006.), prvak Osječke opere, dugogodišnji ugledni profesor i ravnatelj Klasične gimnazije u Zagrebu.

 

* Dramaturg, redatelj i scenarist, urednik (Beograd, 1939. – 2007.). U vrijeme služenja vojnog roka u Osijeku (1965./66.) pratio je rad osječkog Teatra i surađivao u listu „Kazalište“.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Trideset tri godine su prošle od smrti Ratka Buljana, jednoga od najznačajnijih, ne samo osječkih nego i hrvatskih glumaca, koji je preminuo u Zagrebu 29. svibnja 1989. godine, jedva navršivši 46 godina, od posljedica (banalne) prometne nezgode. Poslije višemjesečna ležanja u bolnici, u teškom stanju, prestalo je kucati srce dragoga dječaka s vječitim osmjehom koji je, razdavajući sebe, istraživao i igrao „neke druge“.

 

Bio je – kako je u jednom nekrologu rečeno – i Hamlet, stigao je i do lica Ibsenovih, Čehovljevih, Brechtovih i Mrožekovih – ali Kralja Leara nije dočekao. Prerano ga je presrela Yorickova sudbina.

 

Rođen je 21.travnja 1943. u Runoviću pokraj Imotskog, maturirao je u osječkoj „ženskoj“ Gimnaziji Sare Bertić, gdje je u tamošnjoj dramskoj sekciji napravio prve glumačke korake. Zarana omiljen među školarcima, svojim vršnjacima, isticao se ne samo blagom naravi i toplinom nego i emotivnom, ljudskom posebnošću. Takav se, još prije mature priklonio inicijatorima osnutka Eksperimentalne scene Tribine mladih u Osijeku i zaigrao u njenoj prvoj produkciji: „Svršetku igre“ Samuela Becketta.

 

Poslije još jednoga uspjeha s predstavom „Opasna voda“, 1963., također na Eksperimentalnoj sceni Tribine mladih, Ratko Buljan dobio je angažman u osječkom Dječjem kazalištu. I igrao se, kao Olek s lutkama, da bi potom otišao u Zagreb, upisao i (1968.) diplomirao glumu na Kazališnoj akademiji. Na diplomskoj predstavi igrao je ulogu Smerdjakova iz dramatizacije „Braće Karamazovih“ F. M. Dostojevskog.

 

Ratko Buljan profesionalno je nastupio na pozornici HNK u Osijeku tek u jednoj predstavi. Po odlasku dramskog prvaka Isidora Munjina u mirovinu, preuzeo je njegovu ulogu Kapetana u „Pričama iz Bečke šume“ Ödöna von Horvátha. Bila je to godina 1987. Pa iako je odigrao samo šest predstava, dokazao je njima svoj profesionalizam, ali i puno više: radost igranja na pozornici grada koji je, u Ratkovoj duhovnoj biografiji – iako je kao glumac obišao dobar dio svijeta – oduvijek bio, i ostao, na prvome mjestu.

 

Nažalost, ta je godina bila i posljednja godina našega dugovjeka druženja.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Maestro Antun Petrušić na Annalu ’75 pojavljuje se u peterostrukoj ulozi: dva puta kao dirigent („Seoske pjevačice“ i „Prvo glazba, zatim riječi“), dva puta kao redatelj („Mozartova smrt“ i „Prvo glazba, zatim riječi) te kao prevodilac Salierijeve jednočinke. Mnogostranost umjetničkog djelovanja (ne zaboravimo pritom i njegov skladateljski rad) pričinja mu – kako sam kaže – veliko zadovoljstvo.

 

„Duboko vjerujem u prožimanje svih elemenata umjetničkog stvaralaštva, vezanih uz kazališni čin. Glazba, a posebno opera, prema tome i glazbeno kazalište uopće, osnovna su preokupacija mog života od najranije mladosti.

 

Dugogodišnji dirigentski rad i suradnja u Osijeku s Dragutinom Savinom, prvenstveno kao redateljem, a i s drugim redateljima (kao što su Nada Murat, Emil Frelih, Vlado Štefančić, Slavko Midžor i Jurislav Korenić), uz to temeljit studij svake partiture – postepeno su i kod mene stvarali vizualizaciju svakog notnog teksta. Jer, ne može postojati dobar operni dirigent, a da – uz to što čuje – i ne vidi partituru opere koju uvježbava.

 

Uz povjerenje Umjetničkog savjeta HNK u Osijeku i mojih najbližih suradnika, nakon Salierijeve jednočinke „Prvo glazba, zatim riječi“ sada sam režirao, kao praizvedbu na Annalu ’75, djelo iz hrvatske glazbene baštine, gotovo posve zaboravljenu jednočinku „Mozartova smrt“ Vladoja Berse. Uvjeren sam da će oživljavanje ovog nadasve zanimljivog djela, nastalog 1903. godine, privući znatniju pažnju šire jugoslavenske kulturne javnosti.“

 

 

„Kazalište“ br. 84., Osijek, 29. svibnja – 5. lipnja 1975.

 

 

* Maestro Petrušić (Zagreb, 1935.) od 1962. do 1989. bio je ugledni dirigent Osječke opere. 70-god. života i 40-god. umjetničkog i pedagoškog rada obilježio je u Osijeku kao prevoditelj libreta, redatelj, scenograf i kostimograf „Suzanine tajne“ E. Wolf-Ferrarija te prevoditelj libreta i dirigent jednočinke „Gianni Schicchi“ G. Puccinija (27. svibnja 2005.). Danas – zajedno sa suprugom Šteficom, opernom prvakinjom – živi u Domu za starije osobe „Centar“ u Zagrebu.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U Osijeku je umro Đuro Mokran (1940.), dugogodišnji (1967. – 1989.) član opernog zbora HNK. Uredno je – kako se to i inače čini – istaknuta osmrtnica u Kazalištu. Oplakuju ga kći, sin, zet, unučad i praunučad. A kazalištarci? Sjećaju li ga se kazalištarci?

 

Dakako da ga se sjećaju. Bar oni koji su još tu (iz 1989. – kada je Mokran otišao u invalidsku mirovinu): Mirjana Babić, Marina Krešić, Snježana Lakotić, Tatjana Petrijevčanin, Josip Slam, Ljubica Terzić, (tada zboristi/ce) Blaženka Targuš i Sanja Toth, kao i Nenad Tudaković… Sjećaju ga se tadašnji kolege, danas umirovljenici: Slavica Benevrekić, Tomislav Binder, Katica Cvjetković, Rosa Galić, Marija Knežević, Viktor Kerže, Snježana Lubina, Zvonimir Posavac, Marija Raljević (dragocjena – o njoj jednom!), Zoltan Sabo, Marija Šimac, Mirjana Šimić, Radmila Šterle, Brane Vujadinović, Zdenka Zubčević…

 

Dragi naši zboristi!

 

Nekrolog Đuri Mokranu mogao bi biti i nekrolog nedavno preminulome Otonu Mišetiću, ili dragocjenom Slavku Bogdanoviću; ili Zlatku Balogu, Ivanu Cvetkoviću, Vladimiru Đerdaku… A u prisjetima su i Gašpar Tomislav Hühn, Nikola Omrčen, ali i Lucija Halapa, Rebeka Takač…

 

Dragi, dragocjeni…

 

Smrt Đure Mokrana vraća u 1989. godinu, tadašnjih 44 člana zbora, ali još više – kraj jednog, posve drukčijeg vremena. U jednoj svojoj predstavci (Kazališnom savjetu), stavljajući prigovor na „umjetničko razvrstavanje“, Mokran, zapravo točno, odslikava kazališnu radnu atmosferu, umjetničku svestranost, nevjerojatni radni elan (ne samo njegov!):

 

„Do sada sam odigrao veliki broj uloga, malih, srednjih i većih u muzičkim i dramskim predstavama – piše Mokran. – Mnogo puta se događalo da sam u zadnji čas, pa čak i bez prethodne probe, uskakao u ne uvijek beznačajne uloge. Po potrebi uvijek sam radio kao ispomoć u baletu. Rijetko u kojoj muzičkoj predstavi, radi scenskog ponašanja, da ne dobijem posebne zadatke kao član zbora. Kao član zbora uvijek sam u svoj rad ulagao maksimum koji sam mogao. Do sada za uloge kako muzičke, tako i dramske ne sjećam se da je bila napisana loša kritika, a previše bi bilo da nabrajam sve uloge koje sam odigrao. Također se ne sjećam da sam za svoj rad bio opominjan ili disciplinski kažnjavan. Često sam dobio pohvale od vanjskih suradnika koreografa i redatelja, za posebna zaduženja koje sam uspješno obavljao kao član zbora. Mišljenja sam da ne moram posebno naglašavati da sam znao imati tokom jedne sezone i po 170 predstava, i sve sam obavljao bez prigovora.“

 

Malo bi tko, od gore spomenutih imena, mogao reći išta drukčije.

 

Drugo vrijeme, drugi običaji!

 

I zato ovaj (s)pomen(ak) ne samo Mokranu, nego i svima: i kojih više nema, i koji, s prisjetima, traju svoje umirovljeničke dane (poput i ovog autora!); koji su još tu… I onima koji tek dolaze.

 

Potpis ispod fotografije: Đuro Mokran, član Opernog zbora HNK (Arhiva HNK u Osijeku)

Piše: Drago Hedl^*

 

Još mi se na Bulevaru činilo da sva ta nabujala rijeka ljudi teče baš kamo i ja – na premijeru, u Kazalište u Cesarčevu! Uvijek sam išao s nekim strahom, bojao sam se da će već na ulici netko primijetiti da sam slijepi putnik i glasno to reći ostalima. Zapravo sam se bojao bez razloga. Na brodu koji se zove galerija, uvijek se našlo jedno mjesto samo za mene.

 

S besplatnog mjesta na galeriji gledam i osjećam se savršeno ravan ostalima, uvjeren da sam među odabranima koji saznaju strogo skrivene tajne, koje će oni što danas nisu tu, saznati tek mnogo, mnogo kasnije. Na četvrtoj ili petoj reprizi.

 

Na premijeri je sve tako drugačije, sve se razlikuje od reprize i ja sam o tome svjestan tek kada završi predstava, kada zamre dugi pljesak i glumci odu mahajući, noseći svoje premijerno cvijeće. U početku mi je smetala ta napetost, napetost što se osjećala čak i u pauzi, u bifeu dok sam se motao među glumcima u kostimima i pomalo stidljivo zatražio kavu, koja mi se, ustvari, uopće nije pila. Napetost sam osjećao i u hodu glumaca, u načinu na koji su pili kavu, koja im se, vjerujem nije pila baš kao ni meni. I kao da je bilo manje žamora i u gledalištu; nitko nije čekao znak zvonca da se vrati i sjedne na svoje mjesto.

 

Svi kao da smo čekali onaj posljednji naklon, onaj trenutak kada svi glumci dolaze pred nas i kada im plješćemo dugo i od srca, sretni što smo zajedno proživjeli nešto lijepo i teško. Na reprizi nikada nisam osjećao tako nešto i zato sam sve više vjerovao da sam saznao drugima nedostupnu tajnu.

 

O predstavi sam razmišljao tek mnogo kasnije.

 

„Kazalište“, god. XI, br. 77; Osijek, 16.-28. veljače 1975.

 

Odabrao: Ljubomir Stanojević

 

 

*Istraživački novinar i književnik opsežnog i priznatog opusa, Drago Hedl (Osijek 1950.) suradnik je „Kazališta“ i HNK u Osijeku od najranije mladosti. U „Kazalištu ’69’“ (br. 1-2, siječanj – travanj) objavio je kraću prozu „Vasilisa“ i otad, u raznim vidovima surađuje s osječkom kazališnom kućom.

 

Lirski zapis „Premijera“ jedan je od objavljivanog kolumnističkog niza „Kazalište, ogledalo vremena“, tada mladoga, 25-godišnjeg autora.

 

Foto: Vjekoslav Skledar