Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

14. srpnja 2013. u rodnom je Vukovaru, u 66 godini, umro Mirko Čagljević, umirovljeni operni solist HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, koji je umjetničku karijeru počeo – u Osijeku.

 

Rođen je u Vukovaru 19. srpnja 1947. i u rodnom gradu završio je Ekonomsku školu. U davnom zapisu u listu „Kazalište“ (Osijek, 1977.), Čagljević je ovako opisao svoj početak: „U jednom razgovoru s prijateljem, Vukovarcem Augustinom Halasom, koji je u to vrijeme već radio u HNK-u kao glumac, na njegov poticaj javio sam se na natječaj Dječjeg kazališta u Osijeku. Tu su me primili, poslije audicije, ali ja – po savjetu profesorice Božice Sitarić-Miler (članice audicijske komisije za glazbeni dio), a/li i po vlastitom nahođenju – odlazim na audiciju u Hrvatsko narodno kazalište, i također bivam primljen.“

 

Bila je to godina 1973. A od 1. siječnja 1974. – s kraćim prekidom sljedeće godine – Mirko Čagljević član je Zbora Osječke opere (do jeseni 1979.) te od studenoga 1979. do rujna 1983. njezin solist. Poslije toga prešao je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i tamo bio istaknuti solist tri desetljeća, nastupajući / gostujući i na drugim opernim pozornicama.

 

U Osijeku igrao je raznolik repertoar, i to i u Drami: „Čovjek je čovjek“ i „Majka Hrabrost“ (Brecht), „Lisistrata i NATO“ (Hochhuth), „Karneval cvrčaka“ (Jirsak-Kekanović), „Krvava svadba“ (Lorca); u opereti i mjuziklu: „Spli’ski akvarel“ i „Mala Floramye“ (Tijardović), „Šišmiš“ (Strauss), „Grofica Marica“ (Kálmán), „Guslač na krovu“ (Stein-Bock), „Slavonska rapsodija“ (Mihaljević), „Dundo Maroje“ (Držić-Stražičić-Jusić). Ipak, glavnina njegovih uradaka bile su solidne role u brojnim operama, u širokom rasponu od Monteverdija („Povratak Odiseja u domovinu“) do Brkanovićeva „Ekvinocija“, Bjelinskijevih „Zvona“ i/li Savinove opere „Ja sam ja“.

 

Za povijest važno je zabilježiti bar „reprezentativni uzorak“ Čagljevićevih ostvarenja na osječkoj opernoj pozornici. To su: Fiorello (Rossini „Seviljski brijač“), Gašpar Alapić (Zajc, „Nikola Šubić Zrinjski“), Knez Yamadori (Puccini, „Madamme Butterfy“), Commissionario (Verdi, „Traviata“), Silvano (Verdi, „Krabuljni ples“), Rinaldo (Galuppi, „Seoski filozof“), Schaunard (Puccini „La Bohème“), Miška (Egk, „Revizor“), Vlaho (Gotovac, „Stanac“), Taulo (Gotovac, „Dalmaro“), Belcore (Donizetti, „Ljubavni napitak“), Lescaut (Massenet, „Manon“), Turiddu (Mascagni, „Cavalleria rusticana“), Ljudevit (Lisinski, „Ljubav i zloba“). Većinu tih predstava režirala je Nada Murat, potom Dragutin Savin, a dirigenti bili su Željko Miler i Antun Petrušić – sjajni dugogodišnji kvartet osječkih opernih znalaca (od kojih je živ još samo maestro Antun Petrušić).

 

Mirko Čagljević bio je kazalištarac s uvjerenjem, uporan, marljiv, ambiciozan. Uspješan. I ostvaren! Pokopan je na vukovarskom Novom groblju, 17. srpnja 2013.

 

Potpis ispod fotografije:

Mirko Čagljević u pripremi uloge u osječkom „Revizoru“, Wernera Egka (18. lipnja 1980.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Prije godinu dana, 11. srpnja 2021. u Rijeci je umro Nenad Šegvić. Glumac, nenadmašni organizator: direktor Drame HNK „Ivana pl. Zajca“, utemeljitelj HKD teatra na Sušaku i direktor međunarodnog Festivala malih scena u Rijeci. Nagrađen je (2012.) Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području kazališta.

 

„Nenad Šegvić (Split 1936.) u rodnom je gradu završio osnovnu školu i gimnaziju. Glumu je diplomirao 1959. na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Po završetku studija bio je angažiran u kazalištima u Banjaluci, Mostaru i Splitu, gdje je 1960. ostvario prvu veliku ulogu kao Don Jere u Marinkovićevoj ‘Gloriji’, a kratko vrijeme bio je član Zagrebačkoga kazališta mladih. Godine 1964. prešao je u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci gdje je, dobivši u međuvremenu status dramskoga prvaka, ostao do umirovljenja 1999.“

 

Tako piše u biografskoj pripomeni. S jednim propustom: glumac je umjetničku karijeru počeo 1959./60. – u Osijeku!

 

U našem je Kazalištu – siguran sam ne samo u meni – ostavio traga u nježnim sjećanjima, eto već više od šest desetljeća! Još ga se i danas sjećam kao Mladića u drami „Ispovijed siromaha“ (A. Cesarec – S. Andres), u režiji Branka Mešega: visok i mršav, prelijepa glasa, duboko uvjerljivih očiju, u dolčevitki boje trule višnje…

 

23-godišnji akademski glumac Nenad Šegvić 18. rujna 1959. odigrao je Gospodina koji očekuje nasljedstvo, u Nušićevoj komediji „Mister Dolar“, u režiji Ace Gavrilovića. Slijedila je premijera Nušićeve „Protekcije“ (4. listopada 1959.), ponovno u režiji Ace Gavrilovića: Šegvić je igrao Svetislava. Treća predstava na osječkoj pozornici (premijera 31. listopada 1959.) spomenuta je „Ispovijed siromaha“, u Mešegovoj režiji, da bi 27. prosinca 1959. prvi put zaigrao Dürrenmattovu „Posjetu stare gospođe“, u režiji Ivana Martona, kao Prvi novinar.

 

Predstava koja je bila dojmljiva, svakako zbog Nenada Šegvića (ali i njegove partnerice, odlične dramske umjetnice Mime Vuković), bila je 14. veljače 1960. „Takva ljubav“ P. Kohouta, u režiji Rajka Radojkovića. Šegvić je tumačio glavni muški lik, Milana Stibora. Slijedila je jedna Svečana akademija (u povodu 8. ožujka 1960.) kada je naočit mladi glumac recitirao Matu Balotu („Moja mati“), pa ponovno uloga: Jeff Bunner u „Lucy Crown“ I. Shawa (22. travnja 1960., u režiji Branka Mešega), u kojoj je predstavi Šegvić zaigrao s Acom Gavrilovićem, Ines Fančović (u naslovnoj ulozi), Mirjanom Vacić, Isidorom Munjinom, Davorom Hercegom, Andreom Šarić… U ulozi Tonyja Crowna kao dječaka, nastupio je 16-godišnji Zvonimir Ivković – kasniji dugogodišnji (1981. – 1993.) i dosad najuspješniji intendant HNK!

 

Posljednja osječka uloga Nenada Šegvića bio je Roman u „Premijeri na pragu“ J. Jurandota (28. svibnja 1960.), u režiji Ivana Martona. U predstavi je, osim mnogih (Isidor Munjin, Frano Krtić, Miodrag Gavrilović, Mirjana Vacić, Mirko Bulović, Ico Tomljenović, Ana Kramarić, Ratko Petković, Andrea Šarić) igrala i Mira Brlek, kasnije (honorarna) članica riječke Hrvatske drame.

 

***

Nenad Šegvić bio je u osječkom angažmanu od 1. rujna 1959. do 31. kolovoza 1960. Broj od šest premijera, jednog uskakanja i jedne Akademije (držao sam da broj odigranih predstava nije neophodan za ovu temu, ali i on bi bio impozantan!) govori o prilikama u koje je mladi glumac „uskočio“ u svojem prvom profesionalnom angažmanu. Kada se pritom zna koliko je „traumatično“, ali ne manje neophodno prvo profesionalno iskustvo, uklapanje u ansambl, prvi redatelji različitih poetika pa i metodoloških postupaka, napokon publika koja je u ne prevelikom gradu – tada još bez televizije i drugih većih atrakcija – voljela, cijenila i „držala na dlanu“ svoje glumce – ne može biti svejedno (Osijeku i onima koji se kazališno sjećaju) gdje je netko započeo karijeru. Mislim da to nije bilo svejedno ni gospodinu Šegviću.

 

Dokumentiranju tog sjećanja (i osjećaja), u znak duboke odanosti – teži i ovaj tekst!

 

Potpis ispod fotografije:

Početak – u Osijeku: mladi Šegvić (1960.)

BROD PLOVI DALJE

 

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Danas: o kazalištu, našem, osječkom… otprije 35 godina. O sezoni, dakle, 1986./87.

 

„Poslije izuzetnih napregnuća u protekle dvije godine, osječko Hrvatsko narodno kazalište ušlo je u mirniju, ali ne i manje zanimljivu svakodnevicu“, pisao je tadašnji intendant Zvonimir Ivković. – „Uslijedile su atraktivne predstave – Krležin ‘Put u raj’ 1987. predstavljao je Teatar (i Hrvatsku) na Sterijinom pozorju, osječka Opera dobila je godišnju Nagradu ‘Vladimir Nazor’ – ‘kao zapažen sudionik cjelokupne operne produkcije u Hrvatskoj’. Rezultati rada domaćeg ansambla i vrhunskih umjetnika, stalnih gostiju – suradnika (Georgij Paro, Vanja Drach, Zvonimir Zoričić, Ruža Pospiš-Baldani, Joško Juvančić, Ljiljana Molnar-Talajić, Kosta Spaić, Vlado Štefančić, Lukrecija Brešković, Boris Pavlenić) – nabrojimo samo neke, urodili su izvanrednom atmosferom u Teatru i oko njega te stvorili dinamični kazališni život.“

 

Repertoar je, 1987. godine, izgledao ovako:

 

U Dramskom programu – „Dom Bernarde Albe“ F. G. Lorce, u režiji Joška Juvačića; „Dom Bergmannovih“ N. Prokića, u režiji Jovice Pavića; „Večeras improviziramo“ L. Pirandella, u režiji Marina Carića; „Djevojka bez miraza“, A. N. Ostrovskog, u režiji Želimira Mesarića; „U logoru“ M. Krleže, u režiji Petra Šarčevića – te (reprize) „Put u raj“ M. Krleže, „Sokol ga nije volio“ F. Šovagovića, „Samoubojica“ N. Erdmana, „Esekerski zaljubljenici“ Goldonija – Kekanovića i „Priče iz Bečke šume“ Horvathá.

 

U Glazbenom programu – premijere „Krabuljni ples“, G. Verdija, u režiji Nade Murat, dirigent Željko Miler; „My fair lady“, F. Loewea, redatelj Vlado Štefančić, dirigent Željko Miler; „Labuđe jezero“, P. I. Čajkovskog, koreograf Dimitrije Parlić, dirigent Antun Petrušić (u suradnji s Baletom NP u Beogradu) – te reprize „Traviata“, G. Verdija i „Nikola Šubić Zrinjski“, I. Zajca.

 

Taj su program ostvarili umjetnički, tehnički i administrativni zaposlenici HNK – ukupno 224 djelatnika. Od danas živućih, istaknutijih umjetnika u (dugogodišnjem) angažmanu u Osijeku, istaknimo tadašnje operne soliste – prvake Olgu Vulić (Šober) i Ferdinanda Zovka te dirigenta Antuna Petrušića. Dramski glumci bili su Milenko Ognjenović, Ela Buđić-Halas, Dubravka Crnojević (Carić), Velimir Čokljat, Mira Katić (Perić), Damir Lončar, Darko Milas, Radoslava Mrkšić, Vlasta Ramljak i Ana Stanojević. Još su i danas u angažmanu HNK – kao istaknuti „predumirovljenici“ – Ljiljana Krička, Jasna Odorčić, Davor Panić i Antonija Šmit (Anita Schmidt), predstavnici doista zlatne generacije dramskih stvaralaca osječke pozornice.

 

U radnoj jedinici umjetničkih djelatnosti – Glazbeni program, i tada i danas u orkestru sviraju Darije Dokuš, Krunoslav Drašinac i Damir Mirković, dok su članovi Zbora Mirjana Babić (Peteš), Marina Krešić (Šoš), Josip Slam i Ljubica Terzić. Katalin Brunjai, Blaženka Škorak (Targuš), Sanja Toth i Nenad Tudaković postali su operni solisti sa zlatnim prinosima, dok je Katalin Brunjai Hihlik današnja mentorica pjevanja.

Od dragocjenih naših „tehničara“ zadržali su se u HNK-u svih ovih godina šef bravarije Darko Bartolović, (danas) voditeljica maskersko-vlasuljarske radionice Ružica Đerđ (Miler), garderobijerka – pralja Vera Halužan te Željko Pljuskovac (danas voditelj scenske tehnike). Za kratko, te 1987. godine u Tehnici HNK počeo je raditi i Željko Jurić, danas šef radionice dekora i scenske opreme odnosno voditelj scenske proizvodnje. Godine 1987. pristupio je HNK-u i vatrogasac Zvonko Kuštro.

 

Od djelatnika Radne jedinice zajedničkih i općih poslova, od 1987. godine do danas vjerne su HNK-u ostale tek knjigovotkinja obračuna plaća Nada Baričević i Behada Popov, stručna suradnica za urudžbeni zapisnik i pismohranu. Godine 1987. pridošla je u Propagandnu službu HNK Draženka Kudjerski. Ona je (već poodavno) Dražena Vrselja i danas je – intendantica HNK; poslije redateljice Nade Murat prva žena u osječkoj povijesti na tome, najodgovornijem mjestu.

 

Od 224 djelatnika iz 1986./87. do danas je u HNK-u o(p)stalo 25 kazalištaraca. Do početka nove sezone, 2022./23., još će ih nekolicina otići u (zasluženi) mir.

 

Kazališni brod – plovi dalje!

 

Potpis ispod fotografije:

Luigi Prandello, VEČERAS IMPROVIZIRAMO. Premijera: 5. lipnja 1987. Redatelj Marin Carić. Na slici: Ana Stanojević, Jasna Odorčić, Dubravka Crnojević, Anita Šmit, Milenko Ognjenović, Zdravko Pavlović i Ivan Brkić.

Snimio: Branislav Lučić

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ne sjećam se više, je li bio svibanj, ili već lipanj 2002. godine: došla mi je u posjetu Vesna (Firinger) Burić, knjižničarka i muzealka, kazališna kritičarka i teatrologinja. Prijateljica, još iz najmlađih (gimnazijskih) dana.

 

Došla je – u „nevrijeme“: zavraga, redigirao sam neki tekst s rokom predaje „odmah“. Nisam je uspio ni ponuditi da sjedne, stajala je pored mojega radnog stola u HNK i gledala što radim.

 

Zapravo: došla se oprostiti. Ona je to znala, ja ne.

 

Umrla je (od zloćudne bolesti), u 60. godini, 23. lipnja 2002. godine. Točno prije – 20 godina! Bio je to, dakle, naš posljednji susret.

 

Draga Vesna…!

***

 

Poštujući ove stranice (HNK u Osijeku) stavljamo pozornost na Vesnu – kazališnu (dramsku) kritičarku. Naslijedila je u osječkome tisku, legendarnu Gigu Gračan (1945. – 2021.), bila je prethodnica Branke Čokljat, Ivane Đerđ-Dunđerović, Narcise Bošnjak (Vekić), kratkotrajno Mire Muhoberac i danas zacijelo najzanimljivije, vrlo upućene i kritičarke sa stavom – Anđele Vidović (navodim samo kritičarke, ne i kritičare!).

 

Poslije završene gimnazije Vesna Firinger (kći uglednoga i zaslugama ovjenčana Kamila Firingera), kasnije udana Burić, upisala je studij komparativne književnosti i engleskoga. I još za studija – počela se javljati u „Kazalištu“ osječkoga HNK „pismima iz Zagreba“, detaljno kritički opservirajući sveukupni kazališni život glavnoga grada. U posebnome/prigodnom izdanju „Kazališta“ (1967. godine, uz obilježavanje 60 god. osječkog Teatra), objavila je niz intervjua s najznačajnijim pojedincima – negdašnjim članovima osječke kazališne kuće.

 

Od 1969. godine (po završetku studija) zaposlila se u Muzeju Slavonije u Osijeku gdje je bila voditeljicom Odjela knjižnice (Odjela muzealnih tiskopisa), Hemeroteke, Muzeološkog odjela, Grafičke, Kazališne i Glazbene zbirke, „ističući prednost muzejskih knjižnica kao rasadišta kulture jednoga kraja“ – kako je to u nekrologu zabilježila dr. sc. Marina Vinaj, sadašnja voditeljica Knjižnice Muzeja Slavonije.

 

***

 

Vesna (Firinger) Burić bila je strogi kritičar. Solidno obrazovana (dr. Ivo Hergešić, utemeljitelj Komparativne, u jednom je pismu /na/pisao – još o svojoj studentici: „Čini mi se da je talentirana“), s dobrim uvidima u recentna kazališna kretanja, „beskompromisno se zalagala za kvalitetu kazališne predstave“ (Pavle Blažek). Voljela je osječki kazališni život, sudjelovala je u njemu. Bila je na tragu doktorata o kazalištu, ali… usud ju je pretekao.

 

Dragoj Vesni… ovaj nezaborav(ak)…!

 

Potpis ispod fotografije: mr. sc. Vesna (Firinger) Burić (1943. – 2002.)

Piše: Ljubomir Stanojević©

 

Djelujući u izuzetno otežanim uvjetima, desetljeće i pol bez pravog kazališnog prostora, osječki kazališni umjetnici dokazali su izuzetnu energiju i radni elan postižući kvalitetne kazališne rezultate.

 

Ove rezultate jednakim entuzijazmom i privrženošću slijedila je i osječka kazališna publika kojoj je njeno kazalište priraslo srcu.

 

Predstava „Sokol ga nije volio“ Fabijana Šovagovića, u režiji Joška Juvančića, jedan je od onih sretnih kazališnih rezultata koji objedinjuje uspjeh namjere izvodilaca predstave i zainteresiranost kazališnog auditorija željnog domaćeg autora, domaćeg teksta i domaće tematike.

 

Predstava je do sada izvedena 35 puta, najbolje ocijenjena na Danima otvorenog kazališta 1983., postigla je nezapamćeni uspjeh na Gavellinim večerima u Zagrebu, glumcu Ici Tomljenoviću dodijeljeno je priznanje Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje ostvarenje. Nadalje, tu je i Nagrada oslobođenja Osijeka 1984. i pregršt Prvomajskih nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske – za predstavu u cjelini, najbolju režiju i najbolja glumačka ostvarenja (glavna muška i ženska uloga).

 

Sve to čini potvrdu da osječki ansambl s pravom uživa povjerenje i kazališne publike i šire kulturne i društvene zajednice, a vjerujem da će osječko HNK od sada sve relevantnije biti prisutno u sumiranju kazališnih postignuća u našoj Republici pa i šire.*

 

***

 

U novoj postavi, odnosno „staroj“ s premijernim sjajem (vraćanjem na ‘pravu’ pozornicu, pravoga gledališta) „Sokol“ je zaživio još 30 puta. Što znači da je ukupno izvedeno 65 predstava, u rasponu od 1983. – 1987. godine.

 

Predstavu je, pored osječke, vidjela i publika Slavonskoga Broda, Požege, Vukovara, Borova, Đakova i Županje, ali i Zagreba, Mladenovca (u Srbiji) i Novog Sada u kojem je (26. travnja 1987.) izveden posljednji put.

 

Napomenimo da su, u pojedinim predstavama „Sokola“, gostovali zagrebački glumci Drago Meštrović (inače Osječanin), Slavko Brankov, Ankica Dobrić i Mato Ergović.

 

(Ante Kolobarić, diplomski rad „Medijski prikaz i kritička recepcija repertoara HNK u Osijeku 1981. – 1993. u vrijeme intendanture Zvonimira Ivkovića“, Osijek, 2021.)

 

* „Oj ‘Sokole’…“, Kazališna cedulja HNK u Osijeku, „Sokol ga nije volio“, 1986.

 

Potpis ispod fotografije:

Ružica Lorković, Davor Panić, Gita Šerman-Kopljar, Ico Tomljenović, Milenko Ognjenović…

Snimio: Rudolf Bartolović