Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • ISIDOR MUNJIN

    ISIDOR MUNJIN

    ISIDOR MUNJIN

     

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Prije dvanaest godina u Zagrebu je (19. travnja 2010.) umro jedan od najznačajnijih osječkih dramskih umjetnika druge polovice 20. stoljeća, glumac Isidor Munjin.

     

    Glumac savršene dikcije, najbolji recitator kojeg je Osijek imao u posljednjih pola stoljeća, surađivao je pri utemeljenju osječkog studija Glume (Područno odjeljenje zagrebačke ADU) kao nastavnik Scenskog govora. Dobitnik je Nagrade grada Osijeka, Sedmoprosinačke nagrade HNK te više Prvomajskih nagrada (tadašnjeg) Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske.

     

    Iako je posljednjih dvadesetak godina svoga života proveo u Zagrebu, Osijek je trajno nosio u srcu kao dragocjeni podsjetnik svoga sadržajnog glumačkog života.

     

    ***

     

    Povod ovim redcima jedan je davni razgovor s Isidorom Munjinom, prvakom Drame osječkog Narodnog kazališta – o „Agoniji“, njegovu tumačenju lika Baruna Lenbacha, poimanju teatra uopće… Glumac, kojemu je ovaj poziv ne samo profesionalno opredjeljenje već i emocionalni i intelektualni stav, rekao je tada, između ostalog, i jednu misao koja je čvrstinom iskazanog u potpunosti zaokupila moju pažnju, a koja je otprilike glasila: „…kada na osječkoj sceni više ne bi bilo Lenbacha da ga tumačim, otišao bih ‘za njim’ u neki drugi teatar, svejedno gdje…“.

     

    Da to nije bila samo prazna, s nešto jačom patetičnom intonacijom izgovorena konvencionalnost, uvjerili su se mnogi i mnogi kazališni gledaoci dosad, koji su razložnost Munjinove izjave otkrivali u onom čvrstom spoju Munjina-glumca i Lenbacha-lika, u čijem se jedinstvu kristaliziraju svi tamni valeri nesretnog Baruna koji otaljava svoje posljednje dane tragičnoga (i po njega i po druge) života, a koji Munjin uzvisuje do one točke klimaksa poslije kojeg će hitac revolvera biti jedino konačno rješenje – i prva prava tišina.

     

    Razgovora s umjetnikom Isidorom Munjinom sjetio sam se prigodom nedavne predstave Krležine drame „U agoniji“, kada mi se stara misao – o Munjinu-glumcu, čiji je svaki nastup pun „premijernoga“ žara i želje, muke i otkrivalačkih težnji za novim – potvrdila i ponovo ponudila radost istinskog vjerovanja u teatar, misli koje nam mnogi isuviše često, a da to možda i sami ne znaju – oduzimaju.

     

    Detalj kazališne umjetnosti, jedna ličnost s nesumnjivim teatarskim „veltanšaungom“, vraća malo tog vjerovanja u teatar, pomaže nadrastanje Scilâ i Haribdi sumnje.

     

    Gledajte Munjina kao Lenbacha!

     

    • (Revija „Kazalište’70“, br. 5)
  • U HENGLOVOJ ZGRADI

    U HENGLOVOJ ZGRADI

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Osječka glumica, redateljica, spisateljica i sveučilišna profesorica Mira Perić u proljeće 2019. god. izvela je svoju monodramu “Frau Thildy” – ambijentalnu (biografsku) dramu, kako ju je nazvala – u prostoru Gradske i sveučilišne knjižnice. I potom, u osječkom dnevnom listu izjavila “da uz HNK i Dječje kazalište ima prostora koji mogu uspješno postati kazalište”.

     

    Dakako, u pravu je. Time svakako ne mislim da ti prostori mogu zamijeniti središnje teatarske institucije Grada, ali – za specifične projekte, da ne kažem drugu vrstu kazališta – svakako mogu biti pogodni i – prigodni. (Tȁ, kazalište se doista može ostvariti i na dva burića i jednoj dasci, s glumcem-umjetnikom i – publikom; kako nas uči povijest!).

     

    Predstavu nisam gledao, ali zaintrigirao me ambijent, mjesto događanja: Gradska i sveučilišna knjižnica, bivša (privatna) “Henglova zgrada”. Iz više razloga, koje ću navesti.

     

    Ta je zgrada, naime, pedesetih godina prošlog stoljeća Dom kulture, imala veliku dvoranu u cijeloj dužini ulične fronte (gledano sa strane Europske avenije), a na središnjem sastavu toga krila s onim sjeverno-južnim (današnje Šetališe Vjekoslava Hengla) bila je uređena (ne i tehnički opremljena!) pozornica. Idealno – rekao bih – za malo komorno kazalište (iako je u dvoranu stalo čak dvjestotinjak posjetitelja). Zgrada je potkraj pedesetih bila dodijeljena Narodnom sveučilištu “Otokar Keršovani” koje je u spomenutoj dvorani organiziralo svakodnevno (?!) niz nadasve zanimljivih “javnih predavanja” različitog spektra: od književnosti, umjetnosti, popularne zanosti – sve do politike.

     

    Prvi koji je naslutio moguće teatarske dimenzije toga prostora bio je mladi profesor i (profesionalni, akademski) redatelj Momir Lukšić koji je tu početkom 1959. (premijera: 16. veljače), s glumcima osječkoga HNK postavio dvije jednočinke: Giraudouxova “Apolona iz Bellaca” i “Posljedicu loše večere” T. Williamsa. Predstava je izvrsno primljena (bio sam u publici!) i inspirirala sljedeća uprizorenja: “Kulu babilonsku” (D. Roksandić) i “Dvije kristalne čaše” (I. Raos). Ne sjećam se tko ih je režirao (podataka o tome u HNK-u nema), ostaje tek činjenica da je s Lukšićevim odlaskom iste godine u Zagreb (tamo je potom pokrenuo Komornu pozornicu Studentskog centra, kasnije preimenovanu u Teatar ITD) rad ovog kazališta u Henglovoj zgradi – prestao!

     

    Sljedeće prizorište u tom prostoru povijesni je događaj za Osijek: premijera “Svršetka igre” Samuela Becketta (10. veljače 1962.), prvoga i zadugo jedinog uprizorenja djela ovog irskog/francuskog dramatičara, u izvođenju Eksperimentalne scene Tribine mladih pod vodstvom Dejana Rebića i u režiji autora ovog teksta. Godinu dana kasnije u istom prostoru, ali kao “teatar u krugu”, izvedena je (pod istim umjetničkim vodstvom i s istim redateljem) drama Slobodana Stojanovića “Opasna voda”. Do ljeta 1964. uprizoreni su još i neki recitali poezije, a potom – odlaskom većine članova na studije – Eksperimentalna scena postupno je prestajala s radom, sve do osnutka nove, Male scene Centra za kulturu (1966.) i profesionalnog vodstva redatelja Branka Mešega (predstave “Zoološka priča” Albeeja i Krležin “Adam i Eva”) – što su već bili koraci k utemeljenju Miniteatra – u drugom prostoru.

     

    Da, i još jedan, osobni prisjet i intimni razlog ovom tekstu: godine 1963. profesionalno sam se zaposlio u Narodnom sveučilištu “Otokar Keršovani”, u Henglovoj zgradi; radno mjesto suradnika u Centru za kulturu bilo je u prizemlju, u sobi broj 8… Kada sam, godinu dana kasnije, otišao na odsluženje „vojnog roka“, naslijedio me je mladi i maštoviti Žarko Plevnik, kasnije ugledni novinar i diplomat. Povjesničar umjetnosti Drago Dodigović te skladatelj Branko Mihaljević, zajedno s već spomenutim Dejanom Rebićem činili su nukleus kulturnog organiziranja Grada… U „Henglovoj zgradi“, koja i danas funkcionira multikulturalno…

     

  • ZAPIS JEDNOG TRENUTKA

    ZAPIS JEDNOG TRENUTKA

    Piše: Pavle Blažek*

     

    U staroj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku koncem siječnja (23.1.1975.) odigrana je posljednja predstava. Bila je to premijera Budakova „Klupka“. Sjedio sam na svojem uobičajenom mjestu okružen stotinama ljubitelja kazališne umjetnosti.

     

    Publika je izvanredno reagirala, smijeh pomiješan pljeskom ispunio je nakon premijere cijelo gledalište. Moje su ruke bile nepomične, a sada mi je žao. Teško mi je što se te ruke nisu pokrenule; no dok je gledalištem odjekivao pljesak, osjetio sam, tako mi se tada činilo, da je to posljednji pljesak Kazalištu koje je punih 108 godina bilo sastajalište ljubitelja ove umjetnosti.

     

    Sada je sve poznato. Kazalište je zatvorilo svoja stara vrata. Odluku o tom činu donijeli su najodgovorniji stručnjaci i organi upravljanja HNK. Učinili su to zbog sigurnosti gledalaca i glumaca. Učinili su ovaj povijesni čin zbog života svih nas. To je istina.

     

    Istina je, također, da je pod ovim starim kazališnim krovovima trajao i razvoj HNK, sve tamo od one legendarne predstave 7. prosinca 1907., pa do te prohladne siječanjske večeri.

     

    I kako u ovom trenutku zaboraviti taj dugočasni i teški proces, sve one velike igre, pisce, njihove ideje, onu čudesnu kazališnu svečanost, onaj sjaj partiture. Kako zaboraviti sve one ruke gledalaca, lica umjetnika, ruke dirigenta nad orkestrom…

     

    I danas slutim, osjećam, nadam se…

     

    Slutim velike predstave i dane što minuše u nepovrat. Doživljavam umjetničku istinu kazališnog čina.

     

    Osjećam da kazališni čin neće prestati, jer svi smo tu da pomognemo. O tome svjedoče elaborati o rekonstrukciji…

     

    Nadam se da će ti elaborati postati realnost. Nadam se, dragi posjetioče kazališta i poštovani umjetniče, da ćemo produžiti naše zajedništvo i sada i da ćemo u obnavljanju Kazališta pronaći i svoje mjesto. Svi na svoj način, u okviru svojih mogućnosti.

     

    Činjenica je da Osijek ne ostaje bez kazališne umjetnosti, da svi umjetnici ostaju na svojim radnim mjestima i da ćemo zajedno stvoriti i pronaći uvjete za igru.

     

    U tom trajanju igre prolazit će dani Obnove i mi ćemo se opet naći pod obnovljenim starim krovovima Ulice Augusta Cesarca 9.

     

    Možda će tada moje ruke opet biti mirne, možda neću moći učiniti pokret za pozdrav, priznanje novom prostoru igre. Vjerojatno neću moći. Uvijek je tako kada se nešto veliko događa. Kazalište sam uvijek pozdravljao srcem.

     

    „Kazalište“ br. 79., Osijek, 16. – 31. ožujka 1975.

     

    *Pjesnik, kazališni kritičar i teatrolog (1930. – 1988.). Jedan od najvećih osječkih kazališnih entuzijasta.

     

    Odabrao: Ljubomir Stanojević

     

    uz najavu potrebite – treće (u nedavnoj povijesti) obnove kazališne zgrade HNK.

     

    Potpis ispod fotografije: Prizor iz „Klupka“ Pere Budaka (premijera: 23. siječnja 1975.).

     

    Na slici: Mira Brlek-Kurić, Ana Kramarić, Ico Tomljenović i Rade Špicmiler.

  • ANTUN MARINIĆ (uz 10. obljetnicu smrti)

    ANTUN MARINIĆ (uz 10. obljetnicu smrti)

     

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Tužna vijest stigla je iz Sarajeva: od posljedica moždanog udara, u 77. godini 9. travnja 2012. umro je istaknuti baletni umjetnik Antun Tonči Marinić, baletni plesač i prvak Baleta, voditelj baletnih ansambla u Sarajevu (1972. – 1975.) i Splitu (1992. – 1996.), baletni pedagog, koreograf i redatelj. Posljednji je iz naraštaja istaknutih baletnih plesača (Boris Tonin, Slavko Pervan, Antonije Maksimović, Joža Komljenović) koji su završili osječku Baletnu školu pod vodstvom Slovenca Štefana Suhya, i kasnije promicali vrhunsku baletnu umjetnost na prostorima bivše države, ali i u inozemstvu.

     

    Marinić je rođen u Loparu na Rabu, 2. siječnja 1936. Dugogodišnju plesačku karijeru započeo je u osječkom HNK (1951. – 1956.) i potom prešao u sarajevsko Narodno pozorište gdje se u paru s profesionalnom, ali i bračnom partnericom, balerinom Katarinom Kotzkom afirmirao kao „plesač izuzetnog talenta i scenske atraktivnosti“ (Enciklopedija sarajevskog Pozorišta). Bio je prvak Baleta i nositelj gotovo svih solističkih uloga baletnog repertoara, svoje role ostvarivao je „vrlo muzikalno i poetski.“ Iako je s uspjehom tumačio niz uloga modernog baletnog repertoara, Marinić je pokazivao osobit afinitet za klasično – romantične kreacije. Osobito se isticao kao Romeo („Romeo i Julija“), Princ Siegfried („Labuđe jezero“), Grof Albert („Giselle“), Princ („Pepeljuga“), Quasimodo („Esmeralda“) i Mandarin („Čudesni Mandarin“). Šezdesetih godina prošlog stoljeća tim je svojim kreacijama bio i redoviti gost kazalištâ u Zagrebu (1959. – 1962.), Novom Sadu i Beogradu, a zabilježio je i veći broj inozemnih gostovanja bilo s ansamblom Sarajevskog baleta, bilo samostalno (Atena, 1962. – Kralj u „Bakhanticama“).

     

    Kao koreograf i suradnik za scenski pokret Marinić je surađivao u nizu dramskih, opernih i operetnih predstava u kazalištima u Sarajevu, Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, Zadru, Tuzli, Zenici… Potpisivao je autorske projekte „Ljubav na krovovima“ i „Zaplešimo kroz povijest“ i samostalne režije „Seviljski brijač“ i „Mračna komedija“, uprizorujući i brojne mjuzikle i predstave za djecu („Snjeguljica i sedam patuljaka“, Rijeka i Tokio; „Riječ je o cirkusu“ osječko Dječje kazalište). Djelovao je i kao pedagog i predavač scenskog pokreta, plesova i mačevanja na kazališnim akademijama u Sarajevu, Tuzli, Zagrebu i Osijeku.

     

    Posljednje desetljeće i pol profesionalnog života Antun Marinić s ljubavlju je posvetio voljenom Osijeku. Njegov angažman (u početku zajedno s primabalerinom, koreografkinjom i pedagoginjom Sonjom Kastl) na osmišljavanju i pokušaju stvaranja profila Plesne skupine HNK, i neprestana borba za ponovo konstituiranje profesionalnog baletnog ansambla u Osijeku – u turbulentnim situacijama neimaštine i slabog zanimanja „političkih struktura“ izvan teatra, koje se brzo izmjenjuju – doduše nije urodio plodom. Ali je zato ostao pojedinačni rezultat brojnih predstava, među kojima valja izdvojiti „Rigoletta“ (u kojem je Marinić, zajedno s koredateljem Zlatkom Kauzlarićem Atačem uznastojao ustrajati na dramaturško-dramskim silnicama) te osobito „Carmen“ redatelja Petra Selema, s Marinićevim snažnim, kvalitetnim koreografskim prinosom.

     

    Antun Marinić bio je tih, uljudan i drag čovjek. Ozračje koje je stvarao oko sebe bilo je poticajno, i puno neke – danas već pomalo zaboravljene – kazališne i ljudske ljepote. Takav će trajno ostati u našem upamćenju.

    Hrvatsko Slovo, Zagreb, 20. travnja 2012.

  • ANA STANOJEVIĆ (50 godina u osječkom Teatru)

    ANA STANOJEVIĆ (50 godina u osječkom Teatru)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

     

    Razgovor s redateljem Petrom Večekom (1942. – 2010.), u povodu režije Čehovljeva „Ujaka Vanje“ (2002.), dramaturg i kritičar Davor Špišić počeo je mottom Venedikta Jerofejeva („Moskva – Petuški“): „Ako smo se već rodili – što možemo, valja malo poživjeti….“

     

    Te godine glumica Ana Stanojević (Požega, 1947.) u Večekovoj je predstavi obilježila 30 godina umjetničkog rada (kao Marija Vasiljevna Vojnicka, „udovica tajnog savjetnika, majka prve profesorove žene“). 40-godišnjicu obilježila je početkom 2013. god. kao Madame Arcati u „Vedrom duhu“ Noëla Cowarda (u režiji Aide Bukvić). „Malo je poživjela“ i do, evo, svoje (ne/moguće) 50-godišnjice umjetničkog rada ili, ipak točnije: 75-godišnjice života. I to, svo vrijeme kao – članica Drame HNK u Osijeku!

     

    Sva ta desetljeća bavljenja „jednim poslom“, k tomu u istoj sredini, zasigurno govori i o iskonskoj vezanosti s Gradom čija je jedna od temeljnih atribucija – Kazalište.

     

    Ana Stanojević glumačku je karijeru započela 1972. godine u Hrvatskome narodnom kazalištu u Varaždinu, a iste godine prešla je u Osijek. Na ovoj pozornici ostvarila je stotinjak uloga u široku repertoarnu rasponu od uloga mladih djevojaka i naivki, do zrelih karakternih rola. Okušala se u svim žanrovima, od tragedije do komedije, a često je sudjelovala i u operetama i mjuziklima. Likovi karakterne komike kao da su bili umjetničin poseban afinitet. Doduše, ništa manje od onih, lirskih natruha. „Što god igrala, ona je uvijek dobra“, reći će s uvjerenjem (i šezdesetogodišnjim kazališnim iskustvom) redatelj u miru i bivši intendant, redoviti posjetitelj osječkih kazališnih predstava, Branko Mešeg (1919. – 2012.).

     

    U poslijeratnom razdoblju Ana Stanojević odigrala je tridesetak uloga na osječkoj dramskoj pozornici, od kojih su dojmljivije: Barunica Castelli-Glembay u Krležinim „Gospodi Glembayevima“, Columbina u „Slavonskoj Juditi“, Kneginja Carollyna von Wittgenstein u Tomaševu „Zlatoustom“, Služavka u „Posljednjoj karici“ Lade Kaštelan te obje „kneževske“ uloge u Kálmánovim operetama „Kneginja čardaša“ i „Grofica Marica“, kao i Jente u mjuziklu „Guslač na krovu“ Stein-Bocka. Upamćena je njezina Gospođa Pernelle u Molièreovu „Tartuffeu“, Baba Teza u „Inočama“ J. Ivakića, Regina u Krležinu „Povratku Filipa Latinovicza“, Milostiva u „Malim komedijama“ M. Begovića kao i Dadilja u Shakespeareovu „Romeu i Giulietti“, Teta Kati u „Rodbinskim vezama“ K. Szakonya i mnoge druge – sve do spomenute Madame Arcati u „Vedrome duhu.“ Sve te uloge Ana je odigrala na veliko vlastito zadovoljstvo i zadovoljstvo publike.

     

    Glumica iskazane iskonske nadarenosti, laka i neupitna izričaja, dirljiva senzibiliteta, proživljavala je svoje likove poistovjećujući se s njima, unoseći u njih svoje emocije i živeći ih složenošću vlastite svakodnevice, daleko od svake artificijelnosti. Na osječkoj pozornici nastavila je niz „prirodnih“ glumica čiji je rodonačelnik s početkom (prošloga) stoljeća bila Žanka Stokić, da bi je naslijedila Mica Gavrilović i, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Ana Kramarić.

     

    Ana Stanojević danas je umirovljenica i sretna – baka!