Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Veljača 2022. bila je tužna. Ostavile su nas četiri iznimne osobe: dugogodišnja voditeljica krojačnice HNK Mandica Lerinc (76), koja je cijeli život provela u Kazalištu; potom prevoditelj i kazališni zaljubljenik Slobodan Bartulović (78) i dragocjeni dramski inspicijent HNK Filip Svetina (66) te fotoreporter Željko Šepić (68).

 

Mandica Lerinc bila je „dobri duh“ Kazališta i najdugovječnija „šefica krojačnice“. Ispratio ju je (na groblju u Harkanovcima) manji broj njezinih osječkih kolega. Za pokojnog Bartulovića (rođenjem Splićanina, koji je cijeli radni vijek proveo u Osijeku), frankofona i frankofila koji je bio stalna i više nego vjerna osječka kazališna publika, dirigentica Ljubica Vuletić u svojoj FB sućuti napisat će: „Kakav je to gospodin bio… izuzetan poznavatelj kazališne umjetnosti…“.

 

Majstor fotografije Željko Šepić s HNK-om surađivao je od 70-ih godina i Annala komorne opere i baleta, nasljeđujući sjajnog fotografa Rudolfa Bartolovića i prethodeći drugoj entuzijastici, nezaboravnoj Roberti Balentović (Sorić). Ostavio je brojne dojmljive dokaze relevantnosti glazbeno-scenskih događaja osječke pozornice.

 

Filip Svetina (komu posvećujemo veći prostor) bio je ponajbolji inspicijent koga smo ikada imali. Ili – kako će to iz Amerike napisati glumac Nenad Inđić: „Bio je izuzetno drag i – bezazlen čovjek…“.

 

U toj oznaci „bezazlenosti“ – kao da je i cijeli sadržaj Filipove dobrote. U HNK Svetina je došao godine 1978. naslijedivši dugogodišnjeg prethodnika, Dragana Modica. A ostao je – gotovo petnaest godina. Đurđa će Škavić, u glosariju „Hrvatsko kazališno nazivlje“ (Zagreb, 1999.), za inspicijenta kazati da je to osoba „koja brine da pokus ili predstava teku bez zastoja: on(i) nadziru i upravljaju svim poslovima iza kulisa, daju glumcima znak za izlazak na pozornicu, a tehničkom osoblju znak za promjenu scene, svjetla, znak za glazbu“.

 

Kod Filipa Svetine to je značilo i više: bio je osoba koja voli kazalište, iznutra, koja poštuje pozornicu s glumcima (i svima ostalima koji su na njoj, pored ili okolo nje), i publiku koja je nasuprot ili – kako je to Filipovo iskustvo govorilo prvih sedam godina profesionalnog staža – zajedno s njima. Drage sedamdesete, u improviziranom gledalištu na „stražnjoj pozornici“ i osamdesete – u blistavo obnovljenoj zgradi HNK (do 1991.)!

 

„Bezazlen“ čovjek? Da, Filip se nikada ni s kim nije posvadio. Svoju je smirenost isijavao na druge, glumce, „ljude od krvi i mesa“ (obično sinonim za kadikad i nepodopštine!). Bio je ona koheziona točka i predstave i rada na njoj, čovjek odgovornosti – za sve. Njegov današnji kolega, već blizu trideset godina dramski inspicijent HNK Eduard Srčnik, najbolje će potvrditi tu vrstu neopisivog, i nikada dovoljno priznatog angažmana.

 

Dvadesetprvo stoljeće ide dalje… Novi ljudi dolaze!

 

Potpis ispod fotografije:

Inspicijent Filip Svetina i redatelj Branko Mešeg na pokusu predstave „Slučajna smrt jednog anarhista“, Darija Foa (travanj 1980.). Snimio: Rudolf Bartolović.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Evidentirane elemente prisutnosti baleta na osječkoj pozornici (HNK) nailazimo već u četvrtoj sezoni djelovanja, 1910./11. Tada je na kazališnoj cedulji Lehárovog „Grofa Luksemburškog“ zabilježeno da je „plesove za ovu operetu izvježbala gđica Elvira Coronelli“. U drami „Na posijelu“ Aleksandra Starickina, iste sezone, „ruske plesove uvježbao je redatelj operete g. Dragutin Vuković“, ujedno potpisnik novouvježbanih plesova u opereti Lea Falla „Lijepa Risetta“. Vuković, uz režiju, koreografira i idućih sezona (vaudeville „Alma, gdje stanuješ“ Waltera Kolloa i Lehárova opereta „Eva“, 1913.).

U sezoni 1913./14. gostuje gđica Zoule de Boncza, „prva solo-plesačica Komične opere u Parizu“, koja potvrđuje (ali i utvrđuje) zanimanje Osječana za plesnom umjetnošću. Ni dvije sezone kasnije već se javljaju nova imena na osječkim kazališnim ceduljama: gđica Kozakovna i g. Kümmelberg (u Gilbertovoj opereti „Kino-kraljica“, 1915.). Plesove uvježbava u toj, ali i u sljedećim operetama (Nedbalova „Poljačka krv“, Strraussov „Put oko ljubavi“, Lehárova „Napokon sami“) nadredatelj Kurt Bachmann. I Vuković je još prisutan (Lehár, „Ševa“, 1918.).

Klemens Pekelman uvježbava i zajedno s Milom Popović pleše intermezzo „Ples Pierotta“ te „Maloruski ples“ (uz Ivicu Braun, Anicu Veber i Arnolda Seklera) godine 1919., kada se (24. ožujka) izvodi i prvi pravi balet na pozornici HNK: „Proljetni san“ (po Griegovoj „Peer Gynt“ suiti), u koreografskoj obradbi Zore Vuksan Barlović i Klemensa Pekelmana, skromno navedenog da je taj balet „uvježbao“. Pekelman uvježbava i plesove u Halévyjevoj operi „Židovka“, a zajedno s gđom Vuković pleše u Audranovoj opereti „Lutka“.

Početkom dvadesetih godina u osječkom HNK-u plesnu večer priređuje Klaudija Isačenko, a u dva navrata gostuje Ruski balet iz Moskve. Baletne večeri priređuju Lidočka Wiziakova i Vaclav Vlček, baletni ansambl braće Froman, solo-plesačica Valentina Valina. Od godine 1921. na kazališnim ceduljama osječkih opernih i baletnih predstava nalazimo ime plesača i baletnog meštra Mihajla Semenova. Uz standardne zadatke postavljanja i sudjelovanja u plesnim brojevima u Operi (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“, „Pikova dama“; Dečak-Bareš, „Alibaba i četrdeset razbojnika“) i Drami (Nestroy, „Lumpacius vagabundus“), Semenov postavlja i prave balete: „Coppélia“ Lea Delibésa (uz sudjelovanje baletnog ansambla „izraelitske Ferijalne kolonije u Osijeku“), divertissemente i baletne pantomime („Krabulja i gospodin u fraku“, Dečaka-Poliča).

U baletnim nastupima počinje sudjelovati i primabalerina Marija Tuljakova, skora Semenovljeva nasljednica–koreografkinja. Godine 1923. Mihajlo Semenov potpisuje postavu (i sudjelovanje u ) tri baleta: „Noć u čarobnoj šumi“ (prema suiti A. Glazunova), „Indijska svećenica“ (po simfonijskoj suiti „Šeherezada“ Rimski-Korsakova) i „Ples smrti“ (na glazbu Chopina i Saint-Saënsov „Danse macabre“). Partneri su mu Marija Tuljakova, Jelena Ščigoljeva, Julije Gasser i Anatol Vražić, uz baletni ansambl. Postavlja i pantomimu „Pierretin veo“ Artura Schnitzlera, na glazbu Ernesta pl. Dohnányja i, u istoj večeri, „mimodramu“ „Ruka“ Henrija Berényja. U potonjoj uz Semenova i Tuljakovu sudjeluje i kasnije veliki dramski glumac Janko Rakuša.

Ulomak veće cjeline, iz: „125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj“, urednice Sonja Kastl i Jagoda Martinčević. Hrvatsko društvo profesionalnih baletnih umjetnika, Zagreb 2002.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Prvakinja osječke Opere VESNA BALJAK uskoro će obilježiti 30-godišnjicu umjetničkog rada. Kao Tosca, moćna Puccinijeva heroina.

 

Ovo je „slovo ljubavi“ jednoj dragocjenoj, tihoj, samozatajnoj osobi koja živi svoj umjetnički život tu, pored nas.

 

Kako je to suprotivo teatru i njegovim „junacima“, protagonistima! Ta samozatajnost!

 

A Vesna je upravo to: „neprimjetljiva“ na ulici, i snažna i moćna na pozornici. I tako već trideset godina. I više. U Osijeku. U svojem, našem i kazalištu publike – zaljubljenika koji je podržavaju i vole.

 

Vesna je rođena Mostarka (1965.), sarajevska diplomantica, s roditeljima koji su davno došli u Slavoniju (blizu Požege), pa je i Slavonka. Dugim životom i radom – Osječanka.

 

U Sarajevu Pero Zubac promovira svoja izabrana djela: prva od četiri knjige zove se „Mostarske kiše i neka druga zemlja“. U Osijeku, Vesna Baljak obilježava umjetnički jubilej. Mislim na Vesnu i Zupca: „U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni / Kad bih znao ko je sada ljubi / ne bi mu zubi, ne bi mu zubi…“ Prisjećam se i odličnoga Milenka Ognjenovića i njegova recitiranja: „A padale su svu noć neke modre kiše nad Mostarom…“.

 

Vesna ljubi ovaj Grad na Dravi. I supruga Claudija, umjetnika. I sina, maturanta. Ali, iznad svega: pozornicu. To je njezin život, oduvijek, i trajno. Tosca je kruna. Danas je dramski sopran, kada je počela u Osijeku (1989.), odmah po diplomiranju, bila je koloraturka. Točnije: lirsko-koloraturni fah. U prvih petnaest osječkih sezona* imala je čak 25 premijera, nekoliko Uskrsnih i Novogodišnjih koncerata.

 

Počela je kao Anna u „Nabuccu“, Eva u „Zrinjskom“ (kasnije, bila je, po sudu ovog autora točnija – Jelena!), Blonda u „Otmici iz Saraja“ i Stasi – u prvoj svojoj osječkoj opereti, „Kneginji čardaša“. U ratnoj sezoni 1991./92. Zajčeva je Zlatka, odmah potom i Giorgetta u „Plaštu“ i Norina u „Don Pasqualeu“. Još je rat!

 

Potom slijede Violetta u „Traviati“, Mimi u „La Bohème“, Marica u „Prodanoj nevjesti“, Gilda u „Rigolettu“, Oscar u „Krabuljnom plesu“… Carolina je u „Tajnom braku“, Frasquita u „Carmen“, Amina u „Mjesečarki“, Susanna u „Figarovu piru“, Laureta u komičnom „Gianniju Schicchiju“, Despina u „Cosi fan tutte“ i meni najmilija – Lucia di Lammermoor (upamtljiva „scena ludila“ – „koju mogu otpjevati samo pjevači koji raspolažu dobro razvijenim koloraturnim sopranskim registrom“, kako je napisao naš davni suradnik i prijatelj, glazbeni kritičar i pisac Nenad Turkalj).

 

Vesna Baljak pjevala je u operetama („Grofica Marica“, „Zemlja smiješka“, „Šišmiš“, „Barun Trenk“), kasnije i u mjuziklima. U tom njezinom „prvom razdoblju“, o kojem govorimo, dirigenti bili su joj: Željko Miler, Vladimir Kobler, Zoran Juranić, Veseljko Barešić, Mladen Tutavac, Peter Oschanitzky, Berislav Šipuš i Antun Petrušić. Kao redatelji predstava u kojima je Vesna tumačila uglavnom naslovne ili glavne likove, potpisani su Petar Selem, Petar Šarčević, Tomislav Durbešić, Vlado Štefančić, Petar Vujačić, Krunoslav Cigoj, Zoran Juranić, Zlatko Kauzlarić Atač, Caterina Panti Liberovici, Ozren Prohić, Ivica Krajač, Stephanie Jamnicki i Krešimir Dolenčić.

 

Vesni želimo… „modre kiše…“ nad Osijekom!

 

* Ovaj autor, načelno, opservira umjetničke osobe i kazališne događaje HNK do kraja 20. st. Stoga je i navod uloga i predstava V. B. uokviren tim razdobljem.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Skoro će dvanaest godina otkako smo se na groblju sv. Ane 2010. oprostili od Branke Galić, istaknute operne umjetnice, možda posljednje prvakinje HNK koja je s uvjerenjem živjela svoju umjetnost – što je publika prošloga, dvadesetog stoljeća istinski prepoznavala i honorirala.

 

Rođena je 8. veljače 1928. u Zagrebu i da je poživjela – bio bi joj 94. rođendan! Naturalizirana Splićanka – tamo je završila osnovnu školu i dva razreda Realke – poslije četverogodišnjeg ratnog razdoblja u Zemunu 1946. godine dolazi u Rijeku, završava gimnaziju s ispitom zrelosti i pohađa muzičku školu. Uskoro odlazi u Zagreb gdje 1952. godine diplomira na Državnoj muzičkoj školi zagrebačkog Konzervatorija.

 

Po povratku zapošljava se u Rijeci kao nastavnica glazbenog odgoja, koncertrira, nastupa na radio-postaji Rijeka, studira uloge te, napokon, 1953. godine debitira u riječkoj Operi kao Micaela u Bizetovoj „Carmen“. Dvije godine kasnije, od 1. rujna 1955., nakon audicijskog nastupa u ulozi Mimi (G. Puccini, „La Bohème), dobiva angažman u Operi HNK u Osijeku gdje djeluje kao prvakinja do umirovljenja, 1981.

 

„Dramski sopran velike nosivosti i širokog raspona, što joj omogućuje oblikovanje opernih likova različitog karaktera“, ocjenjuje muzikolog i kritičar Krešo Kovačević. A ona je, doista, bila i Mozartova grofica Rossina, Donna Elvira i Donna Anna („Figarov pir“, „Don Giovanni“), do Verdijevih heroina (Leonora u „Trubaduru“; Desdemona u „Otellu“; Amelia u „Krabuljnom plesu“).

 

Na osječkoj je pozornicu u blizu tri desetljeća rada plijenila svojim ostvarajima Madeleine (Giordano, „Andre Chénier“), Tatjane i Lise (Čajkovski, „Evgenij Onjegin“ i „Pikova dama“), Santuzze (Mascagni, „Cavalleria rusticana“), a u domaćem repertoaru Eve (Zajc, „Nikola Šubić Zrinjski“), Đule (Gotovac „Ero s onoga svijeta“), Jele (I. Brkanović, „Ekvinocij“) i dr.

 

Kreirala je snažne dramske uloge u suvremenom opernom repertoaru, poput Magde u Menottijevom „Konzulu“, Majke u „Zatočeniku“ L. Dallapiccole, Lukrecije (O. Respighi), Žene (F. Poulenc, „Ljudski glas“) te Penelope (R. Liebermann) i Lady Billows (B. Britten, „Albert Hering“) – za potonje dvije nagrađena je na Annalima komorne opere i baleta (1972. i 1974. godine).

 

Dobitnica je (1969.) i najuglednije muzičke nagrade „Milka Trnina“. Gostovala je u Rumunjskoj, Bugarskoj, (tadašnjoj) Čehoslovačkoj, Mađarskoj i Njemačkoj.

 

Branka Galić ostat će, ipak, u sjećanjima osječke publike ponajprije kao – iznimna i nezaboravna Puccinijeva heroina Tosca. Za tu je kreaciju umjetnica 1962. godine dobila Nagradu grada Osijeka.

 

Grob ove primadone na osječkom gornjogradskom groblju iznimno je teško pronaći. Blizu kapelice je ali…

 

U sjećanjima – umjetnica puno lakše opstaje.

 

Potpis ispod fotografije:

Branka Galić kao nezaboravna Puccinijeva heroina Tosca

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Jedna od zacijelo meni dragih predstava – od čije je premijere prošlo više od četiri desetljeća (29. listopada 1981.) – opera je „Manon“ francuskog skladatelja Julesa Masseneta.

 

U svojim bilješkama, redateljica Nada Murat (1927. – 2009.) navodi:

 

„Glazba je zapravo ta, koja zavodi na čipku, luksuz… A to i je ono dominantno u svakoj operi. Međutim, potrebno je nečim zainteresirati publiku. Jer je glazba divna, ali nije Verdi, nije Puccini. Arije traju beskonačno dugo, isto tako dueti. Zato moramo napraviti nešto što će u svakoj slici zainteresirati… Važno nam je zadržati publiku do kraja predstave u gledalištu, jer kod nas publika tako nemilice odlazi sa predstave ako nije ničim motivirana… I čovjek se onda pita: za koga radi sve to što radi?“

 

Ta je početna bojazan redateljice Murat – uzmemo li u obzir samozatajnost te umjetnice i posvemašnju njezinu kritičnost – bila neosnovana. Tadašnji muzički kritičar Glasa Slavonije Lj(udevit) Sekošan naslovit će svoju kritiku (31. listopada 1981.) „Uspješan početak“… „kojom je osječki operni ansambl vrlo uspješno realizirao još jedan težak i složen muzičko-scenski zadatak. Umjetnički i glazbeni rukovodilac, dirigent Željko Miler, potpuno je ostvario stilsku preciznost cjelokupnog opernog ansambla pri izvedbi ovog tipičnog intimnog lirskog opernog djela… Posebne zasluge… svakako pripadaju i redatelju Nadi Murat, te scenografu i kostimografu Vlasti Hegedušić za originalna scenska rješenja.“

 

Kritičar osobito hvali „briljantnu sugestivnost scenski i pjevački ostvarenu kreaciju Manon Lescaut, kojom je osječka sopranistica Olga Vulić još jednom potvrdila svoje izuzetne kvalitete… oduševivši osječku publiku. Punom uspjehu ove operne premijere pridonijeli su i korektne i uvjerljive kreacije ostalih protagonista – glavnog muškog lika Luciana Manzina… Mirka Čagljevića… Velimira Zgrablića… Almasa Tudakovića… Josipa Lešaje… i Josipa Šalića i Ivana Stanića…“

 

Iz te postave, od spomenutih (nažalost – osim Ivana Stanića – danas pokojnih umjetnika), umirovljeničke dane provodi u Rijeci nacionalna operna prvakinja Olga Vulić (danas Šober). Provodi ih nimalo umirovljenički: zajedno sa suprugom, opernim prvakom Bojanom Šoberom, „rasprostire“ svojom, i fizičkom i pjevačkom elegancijom, nepresušni talent na mnogobrojnim koncertima u zemlji, ali i u inozemstvu. Njezin glas još uvijek „zvoni“ – gotovo kao iz vremena kada smo je zvali – „naša Olgica“…

 

 

Potpis ispod fotografije:

Olga Vulić (Šober) kao Manon i Luciano Manzin kao Des Grieux