Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

U vrijeme kada su još vitezovi hodali zemljom, kasnih pedesetih, posvetio sam svoju prvu (i jedinu) zbirku pjesama mladoj balerini HNK u Osijeku Mirti Dinter. Da ne bude zabune: bio je to rukopis, pisan bez kopije – prvo valjda pravo razaznavanje emocijia, zamjena za neke sate latinskih ablativa u gimnaziji… i posljedica nekih „seznacija“ što se (u) čovjeku, u tim godinama, događaju.

 

Nevješto sam to predao Mirti s uvjerenjem (koje je ostalo) da je njezina „Jesenja ljubav“ (1959.) na osječkoj sceni kudìkamo značajnija, oduševljen silno mladalačkim iskazom mlade, dvadesetdvogodišnje balerine. I ne samo nje! Bio je to prvi, i pravi, „prodor“ osječkog glazbenika i skladatelja Vlade Knežića u metier, što je iskreno oduševio. Kao solist orkestra, trubač (ah, to vrijeme trube!) eksponirano je nastupio Zvonko Modrić, tadašnji gimnazijalac i učenik Muzičke škole. Plesao je i nezaboravni Max (Antonije Maksimović), bilo je ljeto i uzbudljivo lijepo…

 

Pa ipak, sićušna, ezoterična Mirta, svojom svježinom i radošću igre, svojom gracilnošću i osjetnom liričnošću bila je znak te „Jesenje ljubavi“, dala joj je najviše, pa i najviše ostavila za sjećanje. Nažalost, danas više Mirte nema. I zvuči surovo istina, kako je „beneficirani staž“ toj umjetnici bio ne samo mjera profesionalnog življenja na sceni već i onoga stvarnog, u životu. Umrla je, na sam dan Nove godine (1989.), u svojoj pedeset drugoj godini!

 

Suočen s neumitnošću jednog, svakako preranog, odlaska – a svaki je odlazak dragih ljudi i suočavanje s nestankom nekih iluzija i rušenje davnih svjetova – prisjećam se (i svoje) „Jesenje ljubavi“ kasnih pedesetih, jednog lijepog ljeta i pjesama koje nikad nisu ugledale svjetlo dana, ali su, možda, bile šareni buketić poljskog cvijeća moga sveukupna tadašnjeg kazališnog zanosa. Posvećena i predana – s dobrim razlogom!

 

 

(„Jesenja ljubav, pedesetih…“, Glas Slavonije, 6. siječnja 1989.)

 

Potpis ispod fotografije

Osječka balerina u upamćenju: Mirta Dinter (1964.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Znakovito je obilježavanje 7. prosinca 1991., tradicionalnog Dana HNK (u spomen na 1907. kada je u Osijeku izvedena prva predstava novoosnovanog ansambla). Kazalište nikako nije htjelo odustati od svoga „rođendana“ i obilježavanja ulaska u 85. sezonu, a kako su u vlastitomu prostoru još bile ruševine i gar, posljedice tri tjedna granatiranja, Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku ponudila je svoj prostor, što je objeručke prihvaćeno. Manifestaciji se pridružio i Muzej Slavonije postavom u Galeriji, i to recentnih kazališnih tiskovina.

 

Program se zvao DOK MI ŽIVIMO … i izveden je u spomenutom prostoru Galerije 7. prosinca 1991. u 11 sati. Valja napomenuti da u to vrijeme nije bilo javnog objavljivanja ikakvih manifestacija, zbog posve razumljivih, sigurnosnih razloga. Tako su i ovom prigodom bili nazočni usmeno obaviješteni pojedinci, od tadašnjeg ratnog i političkog vodstva grada do Kazalištu znano odanih osoba.

 

Izvedena je solo pjesma „Molitva“ Petra Kinderića (tekst Inocenta Mikića), koju je otpjevao bariton Slobodan Cvetičanin, uz glasovirsku pratnju Jagode Cvetičanin. Uz tu pratiteljicu sopranistica Vesna Baljak otpjevala je Zajčevu solo pjesmu „Domovini i ljubavi“. Izveden je i gudački kvartet br. 19 Franje Krežme, a glazbenici su bili Krunoslav Peljhan (I. violina), Damir Mirković (II. violina), Tomislav Cezner (viola) i Dubravka Stivaničević (violoncello). Dvije recitacije (od kojih je jedna bila „Utaman“ Miroslava Slavka Mađera) izgovorila je Radoslava Mrkšić.

 

Svakako treba pripomenuti kako je sve to bilo izvedeno u prilagođenom, podrumskom prostoru Galerije, vrlo skučenom, tako da nastup većeg ansambla nije dolazio u obzir. Poslije završetka programa i iskrenih čestitanja, završen je ratni domjenak, ljudi su po zaleđenom Osijeku pohitali kući. Uskoro su ponovo počele padati granate…

 

 

(„Ratni repertoar Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku 1991.-1994.“)

 

Potpis ispod fotografije

Naslovnica posebnoga (ratnog) izdanja HNK u Osijeku, priređivača Ljubomira Stanojevića

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Četrdeset je godina prošlo od smrti redatelja i čuvenog profesora Kazališne akademije dr. Huga Klajna (Vukovar, 30. rujna 1894. – Beograd, 2. prosinca 1981.). Bio je neuropsihijatar i psihoanalitičar (studirao je u Beču kod Sigmunda Freuda). Posvetivši se režiji poslije Drugoga svjetskog rata, najdosljednije je provodio Sistem Stanislavskog i ujedno koristio iskustvo u oblasti psihoanalize.

 

Bio je jedan od najboljih poznavatelja Shakespearea čija je djela i prevodio. Autor je udžbenika „Osnovni problemi režije“, knjige kazališnih kritika „Život dvočasovni“, „Pojave i problemi suvremenog kazališta“ i dr.

 

Surađivao je u listu „Kazalište“, iz čijeg prvog broja (1/1965.) prenosimo dijelove teksta objavljenog  u izvornoj, ekavskoj varijanti (tada zajedničkog, hrvatsko-srpskog jezika), a za ovu prigodu prevedena na hrvatski jezik.

 

KAZALIŠTE I JA

 

Pitam se, jesam li se uopće nekad opredijelio za kazalište?

 

A u tome što je kazalište za mene postalo, i ostalo predmet jedne trajne i duboke ljubavi, ali više predmet mog divljenja i proučavanja nego smjelog osvajanja, u tome je osječki teatar vjerojatno odigrao, ako ne presudnu, onda zacijelo značajnu ulogu. Evo kako je to bilo:

 

Uskoro poslije svog osnivanja, negdje oko 1909., osječko kazalište gostovalo je u Vukovaru sa Ogrizovićevom „Hasanaginicom“, u režiji, koliko se sjećam, Josipa Pavića, koji je igrao i Imotskog kadiju. Za scenu u kojoj Hasan-aga pokušava rastjerati svoj dert s pomoću robinje i pjesme, bili su potrebni svirači. Odrediše mene i dva moja druga, učenike petog ili šestog razreda. Radosno uzbuđeni, dogovorismo se što da sviramo i što da dodamo ako ta pjesma bude prekratka za našu scenu. Visoki i mršavi glumac koji je igrao slugu Huseina maskirao nas je i kostimirao, i objasnio da moramo početi svirati kada on mene povuče za rukav, a prestati tek kada on isti znak ponovi.

 

Kad je došao taj veliki trenutak, Huso nas uvede na pozornicu. Stao je predamnom i ja sam piljio u njega, a moji drugovi u mene. Pošto smo na ugovoreni znak zasvirali, oslobodili smo se, zaboravili na tremu, i za trenutak sve je bilo divno. Ali odmah zatim, sasvim iznenada, Hasan-aga grmnu: „Umuknite, gusle i tambure!“.

 

Ja se skamenih. Vidjevši da sam prestao svirati, i moji drugovi se povedoše za mojim primjerom. Huso kao da se malo zbunio, zatim se okrene nama i izvede nas bez riječi.

 

Uvjeren da sam upropastio scenu i predstavu, sav očajan, samo što nisam zaplakao, kad sam se Husi ispričavao što sam prestao svirati, ne sačekavši drugi znak. On, već zauzet drugim poslom, samo me je uzgred pogledao: „Kakav drugi znak? Prestali ste upravo onda kada je i trebalo“.

 

Vjerujem da je više nego sumnjivi uspjeh koji sam postigao tom svojom prvom i jedinom glumačkom kreacijom, pridonio tomu što i danas, poslije dva desetljeća redateljskog i pedagoškog rada, kad su moji učenici redatelji u mnogim kazalištima i na televiziji, i nastavnici Akademije (pravi, jer su – završivši stručnu školu – postali asistenti, pa docenti, pa izvanredni profesori – sve po redu), još vidim neriješene probleme (gdje oni raspolažu gotovim odgovorima), što mi je Thalia ostala nešto tajanstveno, nedokučivo i nedostižno, i što se nikad nisam osjećao kao njen miljenik, nego uvijek kao njen smjerni poklonik i obožavatelj.

 

(„Kazalište“, Osijek, br. 1, prosinac 1965.)

 

Potpis ispod fotografije

Smjerni Thalijin poklonik: prof. dr. Hugo Klajn

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

„Nisam mislio da ću ikada više ući u ovo gledalište, a tužni povod komemoracije našem Pešutu vratio me u moje i njegovo kazalište, kazalište svih onih koji su za nj živjeli… I tek sada vidim koliko mi je teško!“.

 

Bile su to riječi Isidora Munjina (1928. – 2010.), dugogodišnjeg prvaka Drame HNK, na komemoraciji Mili Pešutu (Osijek, 1950. – Osijek, 1994.), kada je, ne samo emocijom istinskoga kolege, već i iskreno tronuta čovjeka, došao dati posljednji pozdrav dramskome glumcu i (u to vrijeme) tehničkomu direktoru HNK.

 

Pešut je rođen u Osijeku i tu je, u gimnazijskim danima, počela njegova ljubav i za kazalište, i za samostalno (u početku amatersko) kazališno iskazivanje. Profesionalno u HNK je stupio 1. veljače 1972. Svojem je kazališnom snu ostao vjeran do posljednjeg dana i daha. Bio je iznimno omiljen zbog svoje jednostavnosti i posvemašnje odanosti teatru. Višestrukih sposobnosti, u kazalištu je participirao sveukupnim angažmanom – kao inspicijent i scenograf, kao direktor i pjevač, po potrebi i plesač…

 

Pa ipak, bio je i ostao, prije i iznad svega – (samo) Glumac. S tim velikim, početnim slovom. Od malih, epizodnih rola do zahtjevnih zadataka, kakvi su primjerice bili Menteith u Shakespeareovu „Macbethu“, Messer Nicia u Machiavellijevoj „Mandragoli” ili Oktavije u Camusovu „Kaliguli“, Pešut je dnevno „učio“ kazalište, poklanjajući mu doslovce sve svoje vrijeme i preokupacije. Odigrao je niz Krležinih likova – od gluhonijemog prosjaka u predstavi „U agoniji“, do Streleca u „Vučjaku“, Obersta Heinricha u drami „U logoru“ ili Orlandova pacijenta u Krležinu filmskom scenariju „Put u raj“. Igrao je i u dramama Marinkovića, Brešana, Paljetka, Hadžića, Šovagovića i brojnih stranih autora.

 

Osobito je značajan Pešutov ulog u predstavama opereta i mjuzikla na osječkoj pozornici. Tu se iskazao kao Marinko u „Maloj Floramye“ i Willy u „Splitskome akvarelu“ Ive Tijardovića, zatim kao Bokčilo u „Dundo Maroju“ Držića, Foteza, Stražičića i Jusića. Stranome mjuziklu odužio se sudjelovanjem u „Guslaču na krovu“ Stein-Bocka (Močah) i ulogom krčmara u „My fair lady“ Lernera-Loewea. Kada je trebalo, Pešut je znao uskočiti i u balet plešući, na primjer, u ansamblu velikog valcera u „Evgeniju Onjeginu“ P. I. Čajkovskog.

 

Mile Pešut živio je častan i pošten (ne samo kazališni) život. Osvjetlao je obraz HNK-u kao jedan od prvih dragovoljaca Domovinskog rata, u kojem je sudjelovao s voljom i uvjerenjem i čvrstom ljudskom mišlju o potrebi obrane rodne grude, ali i potrebi uspostave istinitih, pravih ljudskih vrijednosti i pred sobom i među drugima. Njegova neupitna ljudska okomica bila je pouzdani oslonac. I zato su Pešuta ljudi – jednostavno voljeli. To se do danas nije promijenilo.

 

Hrvatsko slovo, 2. listopada 2009.

 

Potpis ispod fotografije

Neupitna ljudska okomica: Mile Pešut (1950. – 1994.)

Piše: Ljubomir Stanojević^©

 

Ako u ime (su)života i vlastitih moralnih, ljudskih i/li kršćanskih načela valja praštati, zasigurno ne treba zaboraviti. Nezaborav je izborio svoje pravo s prvim balvanima 1990. te svim događajima koji su uslijedili i koji su se upisali u najkrvavije stranice povijesti jednoga agresorskoga, imperijalističkog napada na hrvatski narod željan konstituiranja svoje samobitnosti – svojom državom.

 

U tome se svjetlu i s kulturnih, kazališnih pozicija, ne može zaboraviti dan 16. studenoga 1991. – dva dana prije tragičnog pada Vukovara – kada je srpski agresor nimalo slučajno izabrao osječko Hrvatsko narodno kazalište kao namjernu metu. Pomisao je zločinaca bila monstruozna – uništiti hram opstojnosti hrvatske kulture, zatrti svaki trag umjetničkog i ljudskog identiteta.

 

Zapaljivi projektili toga kasnog podneva 16. studenoga učinili su ogromnu štetu: zapalili krovište HNK, demolirali kazališnu dvoranu, hodnike, predvorja i druge kazališne prostore; uništili skupu svjetlosnu i tonsku opremu. Samo mjesec i pol prije najavljena svečanog obilježavanja 125. godišnjice najstarije kazališne zgrade kopnenoga dijela Hrvatske i šest godine nakon njezine dugotrajne obnove, HNK je ušao u svoju 85. sezonu kao beskućnik.

 

I valjda je od toga trenutka – započela još jedna osječka kazališna feniksijada. (U povijesti HNK bilo ih je dosta, no ova je, drastičnošću temeljne, polazne situacije, izborila primat). Nije se dogodilo što je agresor predmnijevao: raspad ansambla zbog posvemašnjega onemogućivanja rada, bijeg publike od nesigurna mjesta (kao da to cijeli Grad nije bio!), paraliziranje umjetničkoga – autorskog, nacionalnog i domoljubnog – izričaja. Naprotiv! Mala je kazališna skupina (nešto manje od 50 posto današnjeg ansambla) i te kako preostala, i te kako branila svoje pravo na slobodu, identitet i – kazalište.

 

Bitka je počela prvom donesenom kantom vode, bolom koji je proizveo akciju. Valjda ništa i nikada prije nije tako mobiliziralo biće ansambla da dokaže neobičnu važnost Teatra i (iako se tada o tome nije mislilo) – sebe u Teatru. I bili su važni svi kazalištarci koji su ostali te 1991./92. i ostali su važni…

(ulomak veće cjeline)

Glas Slavonije, 16. studenoga 1996.

 

Potpis ispod fotografije:

Marin Topić: razoreno gledalište HNK u Osijeku