Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • TKO JE SAD OTHELLO… O Milanu Ajvazu, osječkom glumcu od prije 100 godina

    TKO JE SAD OTHELLO… O Milanu Ajvazu, osječkom glumcu od prije 100 godina

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Nedavno otkriveno pismo velikoga dramskog umjetnika Milana Ajvaza (Krstur, Banat 1897. – Beograd, 1980.), upućeno uredniku Kazališta (tj. ovom autoru), podsjetilo je na neke glumčeve ispovijedi, objavljene u Kazalištu:

    – 1930. godina, 15. travnja kada me Petar Konjović (1883. – 1970.; intendant 1926. – ’34.) angažirao u osječko Kazalište, odmah smo se Ivan (Leitner-Jakšić, 1912. – 1983.; u osječkom Kazalištu od 1929. – 1936. i ponovo 1938. – 1941., op.) i ja združili… Vječito smo razgovarali, diskutirali samo o kazalištu. Tom razgovoru nije bilo kraja. Ono što sam od 1920. do 1929. „oteo“, kopirao, pokrao – od sjajnih dramskih umjetnika s pozornice beogradskog Narodnog pozorišta – prenio sam u Narodno kazalište Osijek, zagrebački HNK… Važio sam kao daroviti mlad glumac.

    A kako je počelo?

    – Poslije rata, 1920. odem u Beograd. Pročitam jednog dana da Ministarstvo prosvjete raspisuje natječaj za glumačku školu. Tražili su ljude od 17 do 22 godine, sa najmanje srednjom spremom. Što ću, pomislim. Imao sam već 24 godine, a od škole samo osnovnu i mađarsku šegrtsku.

    Drž’ se, Milane, kažem i odem na audiciju. Dvjesta nas se prijavilo. Kad sam vidio koliko se ljudi sjatilo, zamalo da odustanem. Nisam znao ni što je audicija, ni tko su oni koji ocjenjuju.

    Kada sam došao na red, Isajlović (Mihajlo Isajlović, glumac i redatelj, 1870. – 1938.) mi reče da ću govoriti Othellov govor pred senatom. Tko je Othello, pomislim, i kakve on veze ima sa Shakespeareom? Počnem ja, a čujem lijepo Isajlovića kako na njemačkom kaže Grolu (Milan Grol, književnik, kazališni kritičar 1876. – 1952.; u to vrijeme upravnik Narodnog pozorišta, op.): Što mislite o ovome? Grol šuti, ne pomjera se, čeka kraj.

    Ja završim, pokupim se i odem. Mislim, tako ti i treba kad hoćeš tamo gdje ti nije mjesto. Nešto kasnije čujem: „Milan Ajvaz, primljeni ste!“ E, ljepše muzike nikada nisam čuo… Od onog doba, te „banatski seljak“, te „nekulturan“, te „šuster“, te GLUMAC… Od onog doba Beograd, Osijek, Zagreb, Novi Sad, malo putovanja po Europi, Jugoslovensko dramsko pozorište. Tako sam živio punih osamdeset godina dva mjeseca i ovih nekoliko dana…

    (List Kazalište: br. 76 – 1. – 15. veljače 1975.; br. 149 – 16. – 30. rujna 1980.)

  • Umirovljena osječka glumica RADA MRKŠIĆ: AKTIVNA VIŠE NEGO IKAD

    Umirovljena osječka glumica RADA MRKŠIĆ: AKTIVNA VIŠE NEGO IKAD

    Piše: Ljubomir Stanojević©
     
    Radoslava Mrkšić (r. 1951., u Sarvašu) glumica je s uvjerenjem i opredjeljenjem za osječki HNK-a. Prvoga dana siječnja 1975. postala je članicom Drame, tada 23-godišnja završena polaznica Studija glume pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku. I u tom Kazalištu provela radni vijek, sve do odlaska u „mirovanje“ 2016.
     
    Danas je zapažena televizijska glumica u popularnim nizankama i – kako se čini – aktivnija više nego ikad. A počela je…
     
    Prve uloge bile su joj Anica u Klupku Pere Budaka, Tina u Lizistrati i NATO-u, Rolfa Hochhutha i Tinka u Kozarčevoj jednočinki Pod noć, da bi odmah početkom sljedeće sezone (1975./’76.) dojmljivo odigrala gluhonijemu Ketrin u Majci Hrabrost Bertolta Brechta. Otad je odigrala sedamdesetak uloga u drami i mjuziklu i u četrdeset godina umjetničkoga rada dokazala se kao pouzdana i životno teatru odana umjetnica. Njezina adresa oduvijek je bio HNK u Osijeku.
     
    „Ja sam glumica i kao svaka druga vrlo tašta“ – reći će u razgovoru s književnikom Davorom Špišićem – „i naravno da bih htjela igrati velike uloge, ako ne baš velike, a ono značajne. U karijeri imaš uspona i padova, imaš onih koji te ‘vole ili ne vole’, koji te izaberu ili ne izaberu… Ja nikad ništa nisam otkazala ili odbila, onda ti se to svodi na onu: ‘Ajmo Radu, ona bar ne će zabrljat…’ I onda ti se u Radi javlja inat, i onda je na redu jedna životna energija koju sam iz ovog mog malog tijela crpila godinama – da to napravim bolje nego što su svi mislili da je moguće… Bilo je trenutaka u teatru kad su govorili da ja uopće nisam za taj posao, da uopće ne pripadam umjetničkom ansamblu, kad su me držali na ledu… Bilo je toga, nažalost. Možda je najveći demanti svega toga da sam ja četrdeset godina napunila, a neki nisu uspjeli.“
     
    I – u pravu je Rada. Uspjela je, potvrdila se i pred sobom (što je, valjda, ipak najteže) i pred brojnom publikom koja ju je doživljavala prirodnim dijelom kazališnog čina, snovitog života „i više i manje“ (Finci) od pravog. Života u koji se kadikad vjeruje kao u sukus vrijednosti koje – neki put se čini – ipak izmiču…
  • LJILJANA TUDAKOVIĆ

    LJILJANA TUDAKOVIĆ

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Petnaest godina dijeli nas od smrti operne solistice Ljiljane Tudaković (rođ. Cvetković, Osijek 29. 6. 1936. – 30. 6. 2010.). Zarana se počela baviti pjevanjem. Svoje prve uspjehe zabilježila je pred mikrofonima Radija Osijek sredinom prošlog stoljeća, uz Plesni orkestar Radija Osijek, kada je izvodila najpoznatije domaće i strane zabavne melodije. Od 1959. bila je honorarni, a godinu dana kasnije i stalno angažirani član opernog zbora HNK-a. Taj je status imala do 1972., kada je prešla u soliste.

    Gotovo 20 je godina Ljiljana Tudaković svoj umjetnički identitet ostvarivala u lirskom i lirskom-koloraturnom sopranskom fahu. Još na početku karijere kao Zerlina u Mozartovu Don Juanu pokazala je, prema riječima kritike, „lijep glas, čist i ujednačen, sigurnost nastupa, šarm i svježinu“.

    Izgrađujući nadalje svoj umjetnički profil u brojnim, raznovrsnim i zahtjevnim nastupima u operama Don Pasquale, La bohème, Krabuljni ples, Ekvinocij, Seoski filozof i drugima, Ljiljana Tudaković formirala se u vokalnu umjetnicu koja osjeća svaki lik koji tumači, pretvara ga u kreaciju s individualnim oznakama, „muzikalna, šarmantna, ležerna, ali odmjerena…, profinjene zvučnosti i izraza, topla, neposredna, stilski korektna…“.

    Njezini posljednji uradci na osječkoj pozornici bili su Giovanna (Verdi, Rigoletto), Micaela (Bizet, Carmen), Flora (Verdi, Traviata), Jelena (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) i Bogomoljka (Šostakovič, Nos).

  • PJESNIK U DUŠI I ŽIVOTU

    PJESNIK U DUŠI I ŽIVOTU

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Ovoga rujna minula je 20. obljetnica odlaska Branka Mihaljevića (Zagreb, 19. siječnja 1931. – Osijek, 19. rujna 2005.), skladatelja, kazališnog autora, novinara i publicista, radijskog urednika. Njegova vesela igra Zeko, Zriko i Janje još je na rasporedu osječkog Dječjeg kazališta koje – u počast autoru – nosi ime Branka Mihaljevića. Predstava koja sveudilj razgaljuje najmlađu (ali i onu bivšu najmlađu!) publiku grada na Dravi. Za nju je skladatelj i tekstopisac Mihaljević 1962. dobio Nagradu grada Osijeka. Prestao sam brojiti, no čini mi se da je Zeko… izveden daleko više od 800 puta (!), a izvodila su ga i kazališta u Srbiji, Slovačkoj, Njemačkoj, Poljskoj i Italiji. Uz popularnu pjesmu Zeko i potočić – kako je sâm autor isticao – „odnjihana su mnoga djetinjstva“.
    Biografski podatci o Branku Mihaljeviću uglavnom su znani: Zagrepčanin, rođenjem i školovanjem, rano je došao u Slavoniju, tu se zaljubio u svoju Miru (prof. glazbe, preminula 2022.), ali i u Osijek – koji mu je ostao trajno nadahnuće (skladba Moj Osijek neslužbena je himna grada). Osječani su mu se spontano odužili: u anketi Gradskog radija (gdje je Branko radio svoje posljednje autorske emisije „uživo“) proglašen je Osječaninom 20. stoljeća, plebiscitarno, od „običnih“ ljudi, nedjeljnih radijskih slušatelja.
    Mihaljević je pisao zabavnu glazbu (popularne skladbe Golubovi, Vlakaši, Moj Zagreb), glazbu prema slavonskim motivima (Pjevat će Slavonija), sudjelovao je i nerijetko pobjeđivao na mnogim festivalima. Desetljećima je bio stalni autor osječkog Dječjeg kazališta za čiju je scenu (bilo kompletno, bilo da je riječ samo o glazbi) potpisao 30-ak naslova. Već spomenuti njegov Zeko… na rasporedu je, u kontinuitetu, od 1957., a u vrijeme Domovinskog rata tom se predstavom Kazalište opiralo agresoru izvodeći ju, doslovce, na svakom mjestu gdje su se našla traumatizirana djeca i ništa manje prestrašeni roditelji – civilni branitelji Osijeka.
    Za odrasle, točnije za osječki HNK-a, Mihaljević je napisao dva mjuzikla: Slavonsku rapsodiju (1978., obnovljenu 1988.; Nagrada grada Osijeka, 1979.) i Osječki karusel (1995.). Nova Slavonska rapsodija, u dramaturškoj preradbi Mihaljevićeva sina Marija, premijerno je izvedena 2008. u Osijeku.
    Kao novinar i urednik Radio Osijeka (gdje je proveo gotovo cijeli radni vijek) Mihaljević je objavio u programima Radio Zagreba i Radio Osijeka veliki broj zapaženih reportaža iz kulture te dokumentarnih reportaža o izvornoj narodnoj umjetnosti, običajima, pjesmama i plesovima Slavonije i Baranje. Za taj rad, Hrvatsko novinarsko društvo dodijelilo mu je 1981. nagradu Zlatno pero. Za dugogodišnje prinose kulturi, afirmaciji i ugledu grada Osijeka, tom ugledniku dodijeljen je 1998. Pečat grada Osijeka. Uz nekoliko monografskih knjiga „svojevrsni epitaf“ (Paulik) autor je ostavio knjigom Tragovi osječke zabavne glazbe (2002.), „djelom koje svojom glazbenom i leksičkom građom oslikava Osijek, tu veliku Mihaljevićevu ljubav“.
    Poznavao sam Branka Mihaljevića, jedno smo vrijeme čak i zajedno radili, družili se i međusobno poštovali. Bio je blag čovjek, otvorena srca, širok u svojoj potrebi davanja drugima, ali i prihvaćanju drugih. Bio je Pjesnik – u duši, i u životu!
  • O. K. PRIČA O ŠPAJHU

    O. K. PRIČA O ŠPAJHU

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Nisam išao na sprovod arhivaru Miroslavu Špajhu (Osijek, 26. ožujka 1954. – 29. rujna 2023.). Mojem suradniku i prijatelju. Ne bi ni on meni išao. Nismo se tako bili dogovorili, ali imali smo taj jednaki, zajednički ironijski odmak prema smrti. Nema smrti, ima seoba – pisao je Crnjanski.
    Miroslav je bio sasvim „običan“ čovjek, običan, a znalac. Prvi je svladao informatiku kada tih poznavatelja, u poprilično davno vrijeme, baš i nije bilo. Onda se netko sjetio da ga pošalje na “tečaj” da bi imao “papir”.
    O.K., „papir“. Na tečaju, pitali su ga što ćete Vi ovdje?!
    Onda su ga u Kazalištu uputili da se, „formalno“, okvalificira za arhivara. Nakon što je već odavno „sredio“ sve što je u toj struci – u nezainteresiranom (?!) „okruženju“ – trebalo.
    O.K. „papir“ za arhivara.
    Sve što nisu znali intendanti i ini, pitali su Špajha: o prošlosti, ljudima… Miro se nije hvalio, znao je puno.
    Nije dopuštao da ga zovu „zaljubljenikom“ u kazalište. Bio je (samo) službenik, ponosni službenik sa znanjem i pedantnošću. I intimnom podrugljivošću prema onima, poglavito nadređenima, koji – ne znaju.
    Nije to pokazivao.
    Miroslav Špajh (gotovo) je rođen u osječkom Teatru. “Kazališno dijete“ (otac i mati radili su u frizersko-maskerskoj radionici). Htio je biti liječnik. Otac i mati nisu se složili. Upisao je vanjsku trgovinu i marljivo, redovno studirao do apsolventure.
    Otac Mijo, „Mišika“, bolovao je od srca (kao i Miroslav – pokazat će se kasnije). Otac je bio i pecaroš. Kupio je – tada za velik, i teško ušteđen novac – motor. Nije ga gotovo ni provozao, umro je, iznenada. Mama Anica prodala je motor, ali novac je bio nedostatan za izdržavanja sina na studiju u Zagrebu. I pored napornog, dodatnog studentskog rada, nije se dalje moglo izdržati. Financijski.
    Miro se vratio u Osijek da pomogne Mami. I ona njemu. Zaposlio se (u Kazalištu), bio “djevojka za sve“. Uz uvjet: nedirnutoga ponosa. Ne pretjerano uvažavan, nikada se nikomu nije (po)žalio. Čak ni kada mu u kazališnom neredu izmjene intendanata (2019.) nitko na odlasku u mirovinu nije pružio – ni ruku… Znao je tko jest i imao je sreću vlastitoga samopoštovanja.
    Miroslav Špajh bio je i cijeloga „običnog“ života ostao velik. Malo sam takvih ljudi upoznao, (ne samo) u Kazalištu!
    O.K., moj prijatelj i suradnik!