Piše: Ljubomir Stanojević©
Radoslava Mrkšić (r. 1951., u Sarvašu) glumica je s uvjerenjem i opredjeljenjem za osječki HNK-a. Prvoga dana siječnja 1975. postala je članicom Drame, tada 23-godišnja završena polaznica Studija glume pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku. I u tom Kazalištu provela radni vijek, sve do odlaska u „mirovanje“ 2016.
Danas je zapažena televizijska glumica u popularnim nizankama i – kako se čini – aktivnija više nego ikad. A počela je…
Prve uloge bile su joj Anica u Klupku Pere Budaka, Tina u Lizistrati i NATO-u, Rolfa Hochhutha i Tinka u Kozarčevoj jednočinki Pod noć, da bi odmah početkom sljedeće sezone (1975./’76.) dojmljivo odigrala gluhonijemu Ketrin u Majci Hrabrost Bertolta Brechta. Otad je odigrala sedamdesetak uloga u drami i mjuziklu i u četrdeset godina umjetničkoga rada dokazala se kao pouzdana i životno teatru odana umjetnica. Njezina adresa oduvijek je bio HNK u Osijeku.
„Ja sam glumica i kao svaka druga vrlo tašta“ – reći će u razgovoru s književnikom Davorom Špišićem – „i naravno da bih htjela igrati velike uloge, ako ne baš velike, a ono značajne. U karijeri imaš uspona i padova, imaš onih koji te ‘vole ili ne vole’, koji te izaberu ili ne izaberu… Ja nikad ništa nisam otkazala ili odbila, onda ti se to svodi na onu: ‘Ajmo Radu, ona bar ne će zabrljat…’ I onda ti se u Radi javlja inat, i onda je na redu jedna životna energija koju sam iz ovog mog malog tijela crpila godinama – da to napravim bolje nego što su svi mislili da je moguće… Bilo je trenutaka u teatru kad su govorili da ja uopće nisam za taj posao, da uopće ne pripadam umjetničkom ansamblu, kad su me držali na ledu… Bilo je toga, nažalost. Možda je najveći demanti svega toga da sam ja četrdeset godina napunila, a neki nisu uspjeli.“
I – u pravu je Rada. Uspjela je, potvrdila se i pred sobom (što je, valjda, ipak najteže) i pred brojnom publikom koja ju je doživljavala prirodnim dijelom kazališnog čina, snovitog života „i više i manje“ (Finci) od pravog. Života u koji se kadikad vjeruje kao u sukus vrijednosti koje – neki put se čini – ipak izmiču…