Piše: Ljubomir Stanojević©
Nisam išao na sprovod arhivaru Miroslavu Špajhu (Osijek, 26. ožujka 1954. – 29. rujna 2023.). Mojem suradniku i prijatelju. Ne bi ni on meni išao. Nismo se tako bili dogovorili, ali imali smo taj jednaki, zajednički ironijski odmak prema smrti. Nema smrti, ima seoba – pisao je Crnjanski.
Miroslav je bio sasvim „običan“ čovjek, običan, a znalac. Prvi je svladao informatiku kada tih poznavatelja, u poprilično davno vrijeme, baš i nije bilo. Onda se netko sjetio da ga pošalje na “tečaj” da bi imao “papir”.
O.K., „papir“. Na tečaju, pitali su ga što ćete Vi ovdje?!
Onda su ga u Kazalištu uputili da se, „formalno“, okvalificira za arhivara. Nakon što je već odavno „sredio“ sve što je u toj struci – u nezainteresiranom (?!) „okruženju“ – trebalo.
O.K. „papir“ za arhivara.
Sve što nisu znali intendanti i ini, pitali su Špajha: o prošlosti, ljudima… Miro se nije hvalio, znao je puno.
Nije dopuštao da ga zovu „zaljubljenikom“ u kazalište. Bio je (samo) službenik, ponosni službenik sa znanjem i pedantnošću. I intimnom podrugljivošću prema onima, poglavito nadređenima, koji – ne znaju.
Nije to pokazivao.
Miroslav Špajh (gotovo) je rođen u osječkom Teatru. “Kazališno dijete“ (otac i mati radili su u frizersko-maskerskoj radionici). Htio je biti liječnik. Otac i mati nisu se složili. Upisao je vanjsku trgovinu i marljivo, redovno studirao do apsolventure.
Otac Mijo, „Mišika“, bolovao je od srca (kao i Miroslav – pokazat će se kasnije). Otac je bio i pecaroš. Kupio je – tada za velik, i teško ušteđen novac – motor. Nije ga gotovo ni provozao, umro je, iznenada. Mama Anica prodala je motor, ali novac je bio nedostatan za izdržavanja sina na studiju u Zagrebu. I pored napornog, dodatnog studentskog rada, nije se dalje moglo izdržati. Financijski.
Miro se vratio u Osijek da pomogne Mami. I ona njemu. Zaposlio se (u Kazalištu), bio “djevojka za sve“. Uz uvjet: nedirnutoga ponosa. Ne pretjerano uvažavan, nikada se nikomu nije (po)žalio. Čak ni kada mu u kazališnom neredu izmjene intendanata (2019.) nitko na odlasku u mirovinu nije pružio – ni ruku… Znao je tko jest i imao je sreću vlastitoga samopoštovanja.
Miroslav Špajh bio je i cijeloga „običnog“ života ostao velik. Malo sam takvih ljudi upoznao, (ne samo) u Kazalištu!
O.K., moj prijatelj i suradnik!