Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Čuveni muzikolog, glazbeni kritičar i pedagog Krešimir Kovačević (1913. – 1992.) zabilježio je da je „vrhunski domet Zajčeva stvaralaštva koje obaseže više od četrdeset muzičko-scenskih djela, muzička tragedija ‘Nikola Šubić Zrinjski’. To je ujedno i najpopularnije djelo naše muzičke romantike koje je u svoje doba odigralo značajnu ulogu u kulturno-političkoj historiji i postalo simbolom rodoljubnog zanosa u borbi hrvatskog naroda protiv tuđinske vlasti. U vrijeme postanka i još dugo poslije toga opera ‘Nikola Šubić Zrinjski’ i u muzičkom je pogledu, osobito svojom zanatskom zrelošću, predstavljala za našu sredinu nedostižan uzor“.

Osječki teatrolog Dragan Mucić (1932. – 1992.) u svojem pak doktorskom radu i objavljenoj monografiji (Prvih četrdeset godina – HNK u Osijeku 1907. – 1941.) iznosi podatak da je Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinjski“ na određeni način utrla put osnutku HNK-a 1907. Evo citata iz Mucićeve monografije:

„Oduševljenju rodoljuba i osječkoga građanstva da se veliko djelo (osnutak HNK, prim.) što prije ostvari pridonijelo je i upravo tadašnje gostovanje Slovenskoga kazališta u Osijeku, koje je na sveopće zadovoljstvo 29. svibnja (1907., prim.) uvečer izvelo u prepunom gradskom kazalištu Zajčevu operu ‘Nikola Šubić Zrinjski’ kao svoju završnu predstavu.

Prema izvješću ‘Narodne obrane’ gledatelji su oduševljeno pozdravljali ‘braću Slovence’ koji su im u zoru rađanja druge hrvatske Thalije prikazali tu najdražu hrvatsku operu kao simbol nacionalnoga otpora tuđinu u još jednom hrvatskom gradu. I dok su gradskom kazalištu u zanosu odjekivali bojovni Zajčevi zvuci ‘U boj, u boj, mač iz toka…’, osječki rodoljubi oduševljeno slave svoju pobjedu i vide ju već ostvarenu, a ‘Narodna obrana’ u istom broju zaključuje: ‘Uspjeh braće Slovenaca u gradu Osieku napunja nas nadom, da ćemo uspjeti s našim poduzećem oko osnutka stalnog hrvatskoga kazališta.’“

Prvi osječki „Zrinjski“ premijerno je izveden na gostovanju u Sarajevu, 21. svibnja 1908. i otad je predstava premijerno postavljana više od petnaestak puta, s 400-tinjak izvedbi.

Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)

Glavni poticaj za dolazak u Zagreb, Zajc je dobio u kontaktu s našim ljudima u Beču, okupljenim oko hrvatskog akademskog društva Velebit. Tako je najprije počeo komponirati muške zborove na naše tekstove, da bi 1870. definitivno prihvatio mjesto prvog direktora novoosnovane Opere u Zagrebu, čime je započela u glazbenom životu Zagreba Zajčeva era. Bio je organizator, dirigent, nastavnik, publicist. Svojom stvaralačkom ličnošću obilježio je gotovo pola stoljeća.

Na opsežnom skladateljskom području značajno mjesto zauzimaju Zajčeve opere i operete, a među njima počasno mjesto pripada operi „Nikola Šubić Zrinjski“, koja je nastala pred gotovo stoljeće i pol (1876.). U ono vrijeme to je djelo imalo posebno značenje i praizvedba te godine bila je vrlo značajan događaj u kulturnom i muzičkom životu Zagreba i Hrvatske. I danas je ova opera glavni stup naše nacionalne glazbeno-scenske baštine, stvorena u doba amaterskog oduševljenja, iz pera iskusnog europskog profesionalca. Iako se i u dramaturgiji kao i u dijelu melodike i instrumentacije oslanja na mladog Verdija, Zajcu se ne može poreći izvornost i osjećaj za pripadnost narodu i zemlji iz koje je potekao. (Kad već spominjem Verdija, bilo bi nepravedno ne reći da u prizoru arije Jelene iz VII. slike Zajc čak i anticipira kasnog Verdija – scenu Desdemone iz IV. čina opere „Otello“. A Verdi zacijelo nije imao prilike čuti „Zrinjskog“?).

U ovoj operi nalazi se i nekoliko antologijskih odlomaka, kao što su na primjer romanca Zrinjskog, već spomenuta arija Jelene, duet Eve i Zrinjskog iz VIII. slike i završni prizor. U svakom pogledu, Zajčevo djelo utjecalo je na cjelokupni razvoj hrvatske glazbene kulture i umjetnosti u dvadesetom, pa i ovom stoljeću i nije moguće predvidjeti kakve bi praznine nastale da Zajca i Kuhača nije bilo. Stoga je glazbeni život toga doba i doživio veliki i širom poznati uspon, koji se odrazio i na druga područja. Neka mi stoga bude dopušteno da ovaj kratki komentar završim jednim citatom dr. Lovre Županovića iz njegove knjige STOLJEĆA HRVATSKE GLAZBE:

„Uz te vrlo opipljive dokaze napretka – kojima s izvanglazbenog područja valja pridodati otvaranje Hrvatskog sveučilišta (1874.), pa nastojanja Isidora Kršnjavoga na promicanju domaćih likovnih umjetnosti – Zajc i Kuhač su svjedoci i prodiranja novih izražajnih i estetskih zasada u hrvatsku umjetnost s kraja 19. stoljeća. Bez obzira na stajalište koje prema njima zauzimaju – Zajc ih dijelom prihvaća, a Kuhač potpuno odbija – oni su svojim vremenskim bogatim djelovanjem glazbenoj kulturi vlastite zemlje priložili dio bez kojeg bi ona danas bila neusporedivo skromnija i u raskoraku s europskom.“

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)

Stjecajem povoljnih okolnosti u razmaku od jedne godine, u Zagreb dolaze dvojica najznačajnijih naših muzičara druge polovine 19. i prve polovine 20. stoljeća, da bi u tom gradu djelovali do kraja svog života.

To su Ivan Zajc (dolazi godine 1870.) i Franjo Kuhač (1871.). Njihovom dolasku prethodi prilično mračni dio povijesti Hrvatske, koja se od proglašenja Franje Josipa I. apsolutnim vladarem carevine (1. I. 1852.) najprije nalazi pod udarom sveopće germanizacije, da bi se carevom nagodbom s Mađarima 1867. priključila Ugarskoj kao dio Austro-Ugarske Monarhije. Istovremeno su Istra i Dalmacija ostale u sklopu Austrije, dok je kontinentalni dio Hrvatske sa Slavonijom došao pod upravu bana imenovanog od ugarskog ministra-predsjednika. Slično periodu pod apsolutizmom omraženog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Bacha, Ugarska Hrvatskoj i Slavoniji nameće dugogodišnju vladavinu zloglasnog bana grofa Khuena Hedervárya, koji je čitavo vrijeme banovanja bio zaokupljen fanatičnom željom da postane ugarski predsjednik vlade. Ipak, i u takvim uvjetima, bilo je na području kulture, umjetnosti i prosvjete svijetlih trenutaka, kojima su Hrvati pokazali trajnu želju za potvrđivanjem svog nacionalnog identiteta.

Kazalište je još 1860., nakon Bachova pada, prešlo u narodne ruke, ali je trebalo proći još čitavo desetljeće do punog prodora domaće riječi na prvu domaću pozornicu. Godinu dana kasnije, odlukom Sabora. Društvo prijatelja glazbe u Hrvatskoj i Slavoniji prerasta u Zemaljski glazbeni zavod, čime je utrt put do budućeg Konzervatorija i današnje Muzičke akademije. Godine 1862. osniva se HPD “Kolo“, što će inicirati brzi razvoj zborskog amaterskog muziciranja širom zemlje. Konačno 1866. utemeljuje se Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti kao izraz rodoljubnih i panslavenskih nazora ljudi okupljenih oko biskupa Josipa Jurja Storssmayera.

Ivan Zajc došao je u Zagreb kao afirmirani skladatelj i s najvišim referencama iz najvećih europskih glazbenih centara: Milana i Beča. Boraveći u Milanu i studirajući kompoziciju u vrijeme prvih uspjeha mladog Verdija, čak i živeći u stanu u kojem je boravio i Verdi, Zajc je stekao laskav poziv da ostane u Milanu kao drugi dirigent glasovite milanske Scale. Morao je taj poziv odbiti zbog obiteljskih razloga, vratio se u Rijeku i tamo živio i radio osam godina. Slijedi njegovo bečko razdoblje 1862. – 1870. kad se s velikim uspjehom izvodi njegovih jedanaest opereta u konkurenciji Johanna Straussa mlađeg, rođenog Splićanina Franza Suppéa i Jacquesa Offenbacha.

(nastavlja se)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

Piše: Pavle Blažek (1930. – 1988.)

U staroj zgradi HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA u Osijeku koncem siječnja (23. 1. 1975.) odigrana je posljednja predstava. Bila je to premijera Budakova “Klupka“. Sjedio sam na svom uobičajenom mjestu okružen stotinama ljubitelja kazališne umjetnosti.

Publika je izvanredno reagirala, smijeh pomiješan s pljeskom ispunio je nakon premijere cijelo gledalište. Moje su ruke bile nepomične, a sada mi je žao. Teško mi je što se te ruke nisu pokrenule; no dok je gledalištem odjekivao pljesak, osjetio sam, tako mi se tada činilo, da je to posljednji pljesak Kazalištu koje je punih 108 godina bilo sastajalište ljubitelja ove umjetnosti.

Sada je sve poznato. Kazalište je zatvorilo svoja stara vrata. Odluku o tom činu donijeli su najodgovorniji stručnjaci i organi upravljanja HNK-a. Učinili su to zbog sigurnosti gledalaca i glumaca. Učinili su ovaj povijesni čin zbog života svih nas. To je istina.

Istina je, također, da je pod ovim starim kazališnim krovovima trajao i razvoj HNK-a, sve tamo od one legendarne predstave 7. prosinca 1907. pa do te prohladne siječanjske večeri.

I kako u ovom trenutku zaboraviti taj dugočasni i teški proces, sve one velike igre, pisce, njihove ideje, onu čudesnu kazališnu svečanost, onaj sjaj partiture? Kako zaboraviti sve one ruke gledalaca, lica umjetnika, ruke dirigenta nad orkestrom…?

I danas slutim, osjećam, nadam se…

Slutim velike predstave i dane što minuše u nepovrat. Doživljavam umjetničku istinu kazališnoga čina.

Osjećam da kazališni čin ne će prestati, jer svi smo tu da pomognemo. O tom svjedoče elaborati o rekonstrukciji…

Nadam se da će ti elaborati postati realnost. Nadam se, dragi posjetioče kazališta i poštovani umjetniče, da ćemo produžiti naše zajedništvo i sada i da ćemo u obnavljanju Kazališta pronaći i svoje mjesto. Svatko na svoj način, u okviru svojih mogućnosti.

Činjenica je da Osijek ne ostaje bez kazališne umjetnosti, da svi umjetnici ostaju na svojim radnim mjestima i da ćemo zajedno stvoriti i pronaći uvjete za igru.

U tom trajanju igre prolazit će dani Obnove i mi ćemo se opet naći pod obnovljenim starim krovovima Ulice Augusta Cesarca 9.

Možda će tada moje ruke opet biti mirne, možda neću moći učiniti pokret za pozdrav, priznanje novom prostoru igre. Vjerojatno neću moći. Uvijek je tako kada se nešto veliko događa. Kazalište sam uvijek pozdravljao srcem.

Kazalište, br. 79 (16. – 31. ožujka 1975.)

Odabrao: Ljubomir Stanojević

***

Pavle Blažek, književnik i kazališni kritičar, sveučilišni profesor i bibliotekar – doživio je otvorenje obnovljenoga i temeljito restauriranoga osječkoga HNK-a 1985. Na žalost, samo tri godine kasnije, preminuo je od posljedica prometne nesreće (za koju nije bio kriv!), u svojoj 58. godini.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Bila je to crna naslovnica maloga formata “novoga“ KAZALIŠTA, s proljeća 1975. Bit će tomu više od pola stoljeća! Ovaj “neobuzdani“ urednik – imao sam tada 32 godine! – nije prihvatio “trenutačnost“ i “privremenost“ situacije zatvaranja osječke Thalije, bojeći se da “situacija“ može potrajati.

Da “pretjerujem“ – govorili su mnogi: kritike su dolazile sa svih strana! Do početka nove kazališne sezone 1975./’76. zgrada će Kazališta biti popravljena i obnovljena, a gledalište uporabljivo. Blaga naivnost…

Prvih osam godina (!) održavani su brojni sastanci, izrađivani projekti, elaborati – pripremala se financijska (re)konstrukcija… A Kazalište – nakon prvotnoga šoka i traganja-lutanja za mogućim alternativnim prostorom (kino Narodni u Retfali; kino Slavija u Donjem gradu – nijedno više ne postoji; Dječje kazalište, Dom JNA – danas dom HV-a) – sjajno se domislilo (intendant bio je redatelj Branko Mešeg, a tehnički direktor arhitekt Vladimir Androić) i na vlastitoj “stražnjoj pozornici“ (hinterbini) improviziralo gledalište s 200-tinjak mjesta; igrajući pri tom predstave na “svojoj“ pozornici, samo okrenutoj u suprotnom smjeru.

Bio je to “spas“ i za ansamble, ali i potrebu osječke publike za svojim kazalištem. Na “izokrenutoj“ pozornici tijekom deset sezona (!!!) izvedeno je ukupno 96 premijera nevjerojatnom upornošću i entuzijazmom svih zaposlenika Kazališta.

Da to ni po čemu nije bio “oskudan“ repertoar, govore i velike predstave poput Brechtove “Majke Hrabrosti“, „Karnevala cvrčaka“ Jirsaka-Kekanovića, Lorcine “Krvave svadbe“, „Inspektorovih spletki“ Ranka Marinkovića, Shakespeareova “Macbetha“ – u Drami. Ili “Traviate“, “Trubadura“, “Krabuljnog plesa“ (Verdi); „Evgenija Onjegina“ Čajkovskog, praizvedbe “Ja sam ja“ Dragutina Savina, “Nikole Šubića Zrinjskog“ (Zajc) i Gotovčeva “Ere s onoga svijeta“ – uz neizbježne operete “Poljačka krv“ (Nedbal), “Grofica Marica“ i “Kneginja čardaša“ (Kálmán) – u Operi.

Predstave, osobito glazbene, izvođene su nadljudskim naporima: stiješnjen orkestar s dirigentom (s lijeve strane improviziranoga gledališta), na pozornici solisti, zbor i balet… Pa ipak, sve u radosnom ozračju upornosti i neposustajanja: čak su, do 1983., redovito održavane i predstave (u vlastitoj organizaciji) međunarodnoga festivala komorne opere i baleta Annale!

Godine 1984. – 1985. zgrada HNK-a je – nakon 10 i pol godina – za samo godinu i pol dana temeljito obnovljena i u njoj je započeo „normalan“ rad, za umjetnike i za publiku. Nažalost, ne zadugo: poslije samo šest godina (1991.) ponovno je destruirana silovitim, namjernim gađanjem neprijateljske velikosrpske soldateske!