Piše: Ljubomir Stanojević©
Bila je to crna naslovnica maloga formata “novoga“ KAZALIŠTA, s proljeća 1975. Bit će tomu više od pola stoljeća! Ovaj “neobuzdani“ urednik – imao sam tada 32 godine! – nije prihvatio “trenutačnost“ i “privremenost“ situacije zatvaranja osječke Thalije, bojeći se da “situacija“ može potrajati.
Da “pretjerujem“ – govorili su mnogi: kritike su dolazile sa svih strana! Do početka nove kazališne sezone 1975./’76. zgrada će Kazališta biti popravljena i obnovljena, a gledalište uporabljivo. Blaga naivnost…
Prvih osam godina (!) održavani su brojni sastanci, izrađivani projekti, elaborati – pripremala se financijska (re)konstrukcija… A Kazalište – nakon prvotnoga šoka i traganja-lutanja za mogućim alternativnim prostorom (kino Narodni u Retfali; kino Slavija u Donjem gradu – nijedno više ne postoji; Dječje kazalište, Dom JNA – danas dom HV-a) – sjajno se domislilo (intendant bio je redatelj Branko Mešeg, a tehnički direktor arhitekt Vladimir Androić) i na vlastitoj “stražnjoj pozornici“ (hinterbini) improviziralo gledalište s 200-tinjak mjesta; igrajući pri tom predstave na “svojoj“ pozornici, samo okrenutoj u suprotnom smjeru.
Bio je to “spas“ i za ansamble, ali i potrebu osječke publike za svojim kazalištem. Na “izokrenutoj“ pozornici tijekom deset sezona (!!!) izvedeno je ukupno 96 premijera nevjerojatnom upornošću i entuzijazmom svih zaposlenika Kazališta.
Da to ni po čemu nije bio “oskudan“ repertoar, govore i velike predstave poput Brechtove “Majke Hrabrosti“, „Karnevala cvrčaka“ Jirsaka-Kekanovića, Lorcine “Krvave svadbe“, „Inspektorovih spletki“ Ranka Marinkovića, Shakespeareova “Macbetha“ – u Drami. Ili “Traviate“, “Trubadura“, “Krabuljnog plesa“ (Verdi); „Evgenija Onjegina“ Čajkovskog, praizvedbe “Ja sam ja“ Dragutina Savina, “Nikole Šubića Zrinjskog“ (Zajc) i Gotovčeva “Ere s onoga svijeta“ – uz neizbježne operete “Poljačka krv“ (Nedbal), “Grofica Marica“ i “Kneginja čardaša“ (Kálmán) – u Operi.
Predstave, osobito glazbene, izvođene su nadljudskim naporima: stiješnjen orkestar s dirigentom (s lijeve strane improviziranoga gledališta), na pozornici solisti, zbor i balet… Pa ipak, sve u radosnom ozračju upornosti i neposustajanja: čak su, do 1983., redovito održavane i predstave (u vlastitoj organizaciji) međunarodnoga festivala komorne opere i baleta Annale!
Godine 1984. – 1985. zgrada HNK-a je – nakon 10 i pol godina – za samo godinu i pol dana temeljito obnovljena i u njoj je započeo „normalan“ rad, za umjetnike i za publiku. Nažalost, ne zadugo: poslije samo šest godina (1991.) ponovno je destruirana silovitim, namjernim gađanjem neprijateljske velikosrpske soldateske!