Piše: Antun Petrušić (1935. – 2022.)
Glavni poticaj za dolazak u Zagreb, Zajc je dobio u kontaktu s našim ljudima u Beču, okupljenim oko hrvatskog akademskog društva Velebit. Tako je najprije počeo komponirati muške zborove na naše tekstove, da bi 1870. definitivno prihvatio mjesto prvog direktora novoosnovane Opere u Zagrebu, čime je započela u glazbenom životu Zagreba Zajčeva era. Bio je organizator, dirigent, nastavnik, publicist. Svojom stvaralačkom ličnošću obilježio je gotovo pola stoljeća.
Na opsežnom skladateljskom području značajno mjesto zauzimaju Zajčeve opere i operete, a među njima počasno mjesto pripada operi „Nikola Šubić Zrinjski“, koja je nastala pred gotovo stoljeće i pol (1876.). U ono vrijeme to je djelo imalo posebno značenje i praizvedba te godine bila je vrlo značajan događaj u kulturnom i muzičkom životu Zagreba i Hrvatske. I danas je ova opera glavni stup naše nacionalne glazbeno-scenske baštine, stvorena u doba amaterskog oduševljenja, iz pera iskusnog europskog profesionalca. Iako se i u dramaturgiji kao i u dijelu melodike i instrumentacije oslanja na mladog Verdija, Zajcu se ne može poreći izvornost i osjećaj za pripadnost narodu i zemlji iz koje je potekao. (Kad već spominjem Verdija, bilo bi nepravedno ne reći da u prizoru arije Jelene iz VII. slike Zajc čak i anticipira kasnog Verdija – scenu Desdemone iz IV. čina opere „Otello“. A Verdi zacijelo nije imao prilike čuti „Zrinjskog“?).
U ovoj operi nalazi se i nekoliko antologijskih odlomaka, kao što su na primjer romanca Zrinjskog, već spomenuta arija Jelene, duet Eve i Zrinjskog iz VIII. slike i završni prizor. U svakom pogledu, Zajčevo djelo utjecalo je na cjelokupni razvoj hrvatske glazbene kulture i umjetnosti u dvadesetom, pa i ovom stoljeću i nije moguće predvidjeti kakve bi praznine nastale da Zajca i Kuhača nije bilo. Stoga je glazbeni život toga doba i doživio veliki i širom poznati uspon, koji se odrazio i na druga područja. Neka mi stoga bude dopušteno da ovaj kratki komentar završim jednim citatom dr. Lovre Županovića iz njegove knjige STOLJEĆA HRVATSKE GLAZBE:
„Uz te vrlo opipljive dokaze napretka – kojima s izvanglazbenog područja valja pridodati otvaranje Hrvatskog sveučilišta (1874.), pa nastojanja Isidora Kršnjavoga na promicanju domaćih likovnih umjetnosti – Zajc i Kuhač su svjedoci i prodiranja novih izražajnih i estetskih zasada u hrvatsku umjetnost s kraja 19. stoljeća. Bez obzira na stajalište koje prema njima zauzimaju – Zajc ih dijelom prihvaća, a Kuhač potpuno odbija – oni su svojim vremenskim bogatim djelovanjem glazbenoj kulturi vlastite zemlje priložili dio bez kojeg bi ona danas bila neusporedivo skromnija i u raskoraku s europskom.“
Odabrao: Ljubomir Stanojević