Piše: Ljubomir Stanojević©
Listanje starih brojeva Kazališta ne samo da podsjeća na povijest (uzbudljivih) događanja “druge hrvatske pozornice”, već i na duboku uronjenost Teatra u burna društvena zbivanja.
Tako u broju 1-2 iz 1971. – “revije za scensko-muzičku kulturu” Kazališta – neumorni osječki kazališni povjesnik, ujedno marni društveni aktivist dr. Dragan Mucić (1932. – 1992.), zagovara osnutak Kazališnoga društva u Osijeku.
“HNK u Osijeku” – kaže Mucić – “bilo je u proteklih šest desetljeća najznačajniji kulturni medij u ovom gradu, ono je stvaralo najbogatije poglavlje osječke kulturne povijesti. Ali istodobno valja naglasiti kako kazalište nije samo u ‘kazalištu’ već i izvan njega; uprava Kazališta i glumački ansambl nisu sami sebi dovoljni, oni moraju imati, a i pokazivati, više povjerenja u prijatelje osječkog Kazališta koji su im uvijek, danas više nego ikada, bili potrebni. Njima i gradu Kazalište se mora do kraja otvoriti, i ne samo za vrijeme predstava (jer su kupili ulaznicu), već jednako i prije i poslije njih; ulazak u HNK i svaki dolazak među glumce trebao bi uvijek biti doživljaj – sve ovo moraju najozbiljnije shvatiti i glumci i kazališna uprava. Oni nisu u ovom gradu zbog sebe, već zbog svih nas – grada i ljudi.“
Jedan drugi teatrolog – dr. Darko Gašparović (1944. – 2017.) – u Kazalištu objavljuje tekst uz osnivanje Hrvatske kazališne zajednice.
Evo toga uvodnika:
„U dane 26. i 27. veljače 1971. održan je u Dubrovniku, na inicijativu Kazališta Marina Držića skup direktora hrvatskih kazališta, uz sudjelovanje kazališnih kritičara, teatrologa i književnika, koji je raspravljao o položaju hrvatskoga glumišta danas i o mogućnostima njegova zbiljskog nacionalnog i umjetničkog konstituiranja.
Suočen s činjenicom da su do sada veze među hrvatskim kazalištima, ako su uopće postojale, bile svedene na puko tehnicistički i prakticistički nivo, skup se pozabavio istraživanjem mogućnosti – organizacionih i umjetničkih – što bi odlučno i korjenito smjerale ostvarivanju prije svoga duhovnoga zajedništva unutar cjelokupna hrvatskog glumišta.
Ima li se na umu podatak da je ovo poslije rata prvi takav skup hrvatskih kazališnih direktora, razumljivo da je bilo i sukobljavanja i pojedinih otpora takvu gledanju, što je samo dokazalo koliko je provincijalni i činovnički mentalitet čvrsto zasjeo u naša kazališta i ne treba se zavaravati iluzijom da će odatle lako i jednostavno biti istjeran.
Mehaničko suprotsavljanje, naime, organizacionih i umjetničkih pitanja (pri čemu su često ova druga tek nužno zlo, tegobni privjesak našim činovničkim glavama u kazališnim upravama), i prebacivanje vlastite intelektualne odgovornosti spram svoga vremena i prostora na politiku, društvo, neke apstraktne strukture – došlo je prilično snažno do izražaja i na ovom skupu.
Utješno je, međutim, da takva shvaćanja ipak nisu odnijela prevagu, pa stoga i možemo prihvatiti Zaključke skupa kao mogući početak rada na zbiljskijem upućivanju hrvatskoga kazališta kao cjeline k mjestu izricanja povijesne sudbine i nacionalne opstojnosti naroda kojemu pripada.“