Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević©

Uz ovogodišnji Svjetski dan baleta (29. travnja) – utemeljen (1982.) kao spomen na rođendan jednoga od najvećih plesnih reformatora Jeana-Georgesa Noverrea (1727. – 1810.), začetnika modernoga baleta, prisjećamo se Antonija Maksimovića (1937. – 1991.), baletana i posljednjega pravoga prvaka Baleta osječkog Kazališta.

***

Znali smo ga i zvali „Maks“ te 1958./’59. kada je po povratku iz vojske stupio u profesionalni osječki angažman. Bio je već od ranije poznat plesač (završio Baletnu školu kod Stjepana / Štefana / Suhog / Suhy) i pripadao generaciji izvrsnih plesača solista Tončija Marinića, Slavka Pervana, Jože Komljenovića. . . koji su (kao i Maks godinu kasnije) postali solisti u „velikim“ kazališnim kućama Zagreba, Sarajeva, Rijeke. . .

Antonije Kalenić-Maksimović bio je lirski klasični plesač, pristale figure i zamjerne tehnike s izrazitim emotivnim natruhama. O njegovim osječkim kreacijama zacijelo bi valjalo pisati; o kreacijama u zagrebačkom HNK-u (kamo je otišao nakon Osijeka) daleko je više svjedočenja.

Moj prisjet, s dojmljivim sjećanjem na Maksa od prije 66 godina (!) – vraća predstavu opere „Medij“ (Medium) u kojoj je Antonije Maksimović plesački i pantomimski tumačio ulogu dječaka Tobya, u naturalističkoj prikazbi jednočinke Gian-Carla Menottija. Savršen partner Zorici Pintarić (Monika), izvanrednoj Slavici Pfaf (madame Flora), Augusti Janeček-Legradić (gđa Nolan) i Branki Knežić i Milivoju Radoviću (bračni par Gobineau), Maks je – u toj predstavi dirigenta, redatelja i scenografa Dragutina Savina, kostimografkinje Aurelije Branković i koreografkinje Argene Savin – uz Slavicu Pfaf, ostao – najdojmljiviji.

Od 1959./’60. do smrti Antonije Maksimović bio je solist HNK-a u Zagrebu s brojnim dojmljivim ostvarenjima. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, “često je gostovao u Italiji s trupom Carle Fracci te plesao i koreografirao na zagrebačkoj Televiziji”.

Umro je – za današnje pojmove mlad – navršivši 54 godine.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Ponovo u tami zatamnjenoga gledališta, na generalnim probama koje obožavam više od premijera. Slušam i gledam „Traviatu“. Mladu „Traviatu“ lijepih glasova: naše Violette Katarina Toplek Horvat i Andrea Paić; gošća Vesna Đurković; u ulozi Alfreda gosti, ali gotovo naši, domaći: Kristian Marušić i Stevan Karanac; i, naravno Germonti – svi u angažmanu HNK-a: onaj nadnaravni Leon Košavić, Robert Adamček i Dalibor Hanzalek.

Dirigira mladi Osječanin Krešimir Batinić. Sjećam se nezaboravnoga Željka Milera i njegove izjave: „’Traviata’ je samo prividno jednostavna. Njezina je partitura zapravo vrlo kompleksna, ali s mnogo truda može se mnogo toga ‘izvući’ na površinu…“. Maestro Batinić, rekao bih da je u tom – uspio.

Draga Olga,

mislim na Tebe. Od ’57. odgledao sam i odslušao mnoge Violette na osječkoj pozornici: Nadu Đorđević (maglovito sjećanje), Boženu Čubru, Šteficu Petrušić, Ottu Ondinu, Nadu Sirišćević, Gertrudu Munitić… još neke gošće… pa, ipak, moja Violetta si – Ti!

Sjećam se kada si došla, s Majom Lukas (mezzosopran) 1978. Maja – probitačna, atraktivna „bjonda“, i Ti – posve samozatajna. U onoj „Traviati“, redateljice Nade Murat i dirigenta Antuna Petrušića (premijera: 15. veljače 1979.) pjevale ste Anninu i Floru. Tako se počinje (bar nekada), postupno.

Samo sedam godina kasnije – premijera 21. lipnja 1986. – poslije mnogih Gildi, Manona i… zablistala si kao Violetta. „Moja Violetta“, najdraža…!

U „Vjesniku“ (26. lipnja 1986.) – pod naslovom „Lijepa ‘Traviata’“ – ugledna Bosiljka Perić Kempf napisala je: „Predstavu u svakom pogledu nosi mlada Olga Vulić, glumački decentna, a glasovno veoma sigurna, čistih koloratura, zvonkih visina i nadasve muzikalne fraze“. Ni osječka kritičarka Branka Ban nije „oskudijevala“ u pohvalama. A publika…? Publika te – obožavala!

Draga Olga,

izgubio sam okladu (ne jednom u životu): s mladim baritonom Bojanom Šoberom (jednako zablistalim poput Tebe, od prvoga, riječkoga nastupa na Annalu do osječkoga „Zrinjskog“) „kladio“ sam se kako se ne ćeš „dati“ iz Grada na Dravi, u kojem ćeš bezuvjetno ostati. Na žalost, izgubio sam. Postala si gospođa Olga Šober, sretna Olga Šober, ali – u riječkom HNK-u. Pa potom još na mnogim i mnogim pozornicama, u nas i u inozemstvu.

Draga Olga,

i danas osjećam lokalpatriotski kazališni žal što te Osijek izgubio; i radost jednoga sveukupno sadržajnog zajedništva profesionalnog i obiteljskog života s Bojanom.

Postala si nacionalna operna prvakinja, ugledna profesorica, a ostala i – „moja“ Olga! Izgubljenu okladu zaboravljam!

Pozdravi Bojana!

Diplomirala je 1956. predstavom Verdijeve opere „Moć sudbine“, a predstavi su nazočili njezini profesori, dr. Branko Gavella i Vlado Habunek.

Nada Murat (1927. – 2009.), jedna od najznačajnijih imena osječke scene, svakako najdugovječnija (1942. – 1987.). Redateljica, autorica libreta, tajnica Annala (komorne opere i baleta, 1970. – 1979.), pomoćnica intendanta… „Duša“ staroga HNK-a, čije će ime ostati zapisano zlatnim slovima.

„Traviatu“ je režirala kao svoju drugu profesionalnu predstavu (premijera 20. ožujka 1957.). Rukovodna ekipa bila je reprezentativna: dirigent Vlado Kobler (1926. – 2009.) – tada ravnatelj Osječke opere; scenograf je – po Nadinom pozivu – bio akademski slikar Vladimir Udatny (1920. – 1972.), a koreograf Stjepan Suhy (1915. – 2001.), tadašnji šef Baleta.

Violettu Valéry tumačila je prvakinja Osječke opere, Nada Đorđević (1911. – ?), potom Božena Čubra (1926. – 2005.). Alfredo je bio dugogodišnji prvak i miljenik osječke publike, Talijan Emilio Tossuto (1928. – 1995.), a Germont bariton Ivan Feher (1907. – 1978.). Te sezone u predstavi su gostovali i tenor Beogradske opere Drago Starc (1918. – 1984.) te Otta Ondina (1924. – 2016.), prvakinja Mariborske opere.

Evo i ostalih sudionika te Nadine predstave, koje se ovaj autor sjeća sa stanovitom nježnošću; imao sam tada (ni) 14 godina!

Flora je bila kasnija prvakinja Osječke opere Branka Galić (1928. – 2010.), Annina Augusta Legradić-Janeček (1921. – 2003.), dr. Grenville Milan Štagljar (1900. – 1958.), potom su ostale likove tumačili Franjo Binder (Barun Douphol), Ivan Cezner (Markiz D’Obigny), Đorđe Đorđević (Gaston), Edo Rigler (Sluga kod Flore) i Ivica Ladić (Sluga kod Violette).

Ciganski ples u trećem činu plesao je baletni zbor, a Španjolski ples solisti Argene Savin (1921. – 2007.) i Stjepan Suhy, uz baletni zbor. Zborove je uvježbao operni solist i voditelj Opernog studija Sergije Foretić (1909. – 2000.).

Tko je još 1957. na castu te „Traviate“? Koncertni majstor Nikola Jambrošić, inspicijentica Vera Pavičić, majstor pozornice Ivan Škoro, rasvjetar Svetozar Rukavina, masker Mijo Špajh i odabirač kostima (kostimografa /još/ nije bilo!) Vendelin Behlov.

Ova je „Traviata“ u dvije sezone izvedena ukupno 19 puta.

Piše: Ljubomir Stanojević

Hvalevrijedan ovosezonski repertoarni potez postavljanja Verdijeve „Traviate“ (La Traviata, 1835.) navodi na spominjanje prve osječke Violette (u sezoni 1912./’13.), najveće europske Traviate svojega doba!

Bila je to markiza Maja Strozzi-Pečić, pjevačica savršene muzikalnosti, izvanredna scenskog talenta, o čijoj je Violetti Ivo Vojnović rekao da je “najdublji duševni bol u najsvjetlijoj kreaciji života i pjesme“.

Matoš je obožava, a skladatelji se natjecahu tko će joj posvetiti ciklus pjesama. Bila je prva hrvatska Lakmé (Delibes), Norina (Donizetti) i Melisanda (Debussy). Kreirala je čitav koloraturno-lirski operni repertoar, od Puccinijevih Mimi i Butterfly do Dvořákove Rusalke, Donizettijeve Lucije, Verdijeve Desdemone, Gounodove Margarete, Zajčeve Jelene i Zorke Lisinskoga. S golemim je uspjehom gostovala u svjetskim metropolama.

Rođena je u Zagrebu, 19. prosinca 1882.

“Možda danas najljepši sopran obiju hemisfera“, kako ju u romanu „Doktor Faust“ spominje Thomas Mann, Maja Strozzi-Pečić umrla je 26. veljače 1962. u Rijeci. Kći najveće hrvatske tragetkinje Marije Ružičke Strozzi i majka hrvatskoga skladatelja Borisa Papandopula, jedno je od najvećih imena hrvatske vokalne reproduktive.

Piše: Ljubomir Stanojević©

U „Traviati“ Giuseppea Verdija, inspiriranoj potresnom dramom francuskog pisca Alexandra Dumasa mlađeg „Dama s kamelijama“ – kako navodi naš najpoznatiji glazbeni pisac i kritičar Nenad Turkalj (1923. – 2007.) – opisana je tužna sudbina jedne suvremene pariške milosnice bogataša, koja jednom u životu susreće iskrenu ljubav, ali ju gubi zbog nemilosrdnih predrasuda građanskoga društva i, naposljetku, napuštena i shrvana bolešću, umire.

Šezdeset godina nakon praizvedbe (Venecija, 6. ožujka 1853.), a u šestoj sezoni od utemeljenja, HNK u Osijeku stavlja na repertoar „Traviatu“ (premijera 22. veljače 1913.) sa slavnim protagonistima: Maja Strozzi-Pečić u naslovnoj ulozi, vitez Ernesto Cammarota (Alfred) i J. de Jarneaux (Germont). Prema Dnevniku glumca Todora-Toše Stojkovića (1872. – 1940.) te sezone „Traviata“ je odigrana dva puta u Osijeku, jednom u Opatiji i triput u Dubrovniku. Dirigent je bio Stjepan Paulsen, a redatelj Dragutin Vuković.

Od te, 1913., „Traviata“ je na osječkoj pozornici premijerno postavljana 20 puta. Dirigenti bili su – uz spomenutoga Paulsena – Mirko Polić, Lav Fritz (Mirski), Makso Unger, Rade Ivellio, Dragutin Savin, Vlado Kobler, Željko Miler, Antun Petrušić, Peter Oschanitzky i Loris Voltolini.

A redatelji: Dragutin Vuković, Đuka Trbuhović, Ivan Marton, Nada Murat (rekorderka: šest postava!), Krunoslav Cigoj i Ivan Leo Lemo.

Do ove sadašnje premijere, dirigenta Krešimira Batinića i redatelja Hrvoja Korbara, „Traviata“ je izvedena ukupno 359 puta; broj, svakako respektabilan. A uz Osijek, predstavu Osječana vidjela je i čula publika Opatije, Dubrovnika, Varaždina, Vukovara, Požege, Splita, Šibenika, Tuzle, Sarajeva, Subotice, Đakova i Slavonskog Broda. Impozantno!