Kategorija: Prisjeti

Piše: Vuk Ognjenović

Praizvedba prvog hrvatskog baleta „Jela“ održana je 15. siječnja 1898. Svečana praizvedba bila je dobro posjećena, od uglednika bili su prisutni nadvojvoda Leopold Salvator i nadvojvotkinja Blanka, ban Khuen Hedervary i supruga.

Ocjene suvremenika Franje Kuhača i Milutina Cihlara-Nehajeva bile su analogne: hvale instrumentaciju, smisao za boje i nijanse zamjerajući skladatelju što nije pokušao stvoriti nacionalno obojenu glazbu. Muzikolog Franjo Kuhač opisuje glazbu ovog Adamovićevog baleta:

„Diljem cijeloga baleta čujemo dva glavna motiva: koračnicu šumskih čovječuljaka i motiv ljubavnog prizora između duha javora (Marko) i vile omorike (Jela), na kojem je temelju izrađena i ouvertura (…) Pravo je remek-djelo prizor oluje i bure. Ne poznam djelo glazbeno u kojem bi se strahovit no i impozantan takav prirodni pojav bolje karakterisao.“

Iz triju sačuvanih novinskih izrezaka otisnutih nakon svečane praizvedbe mogu se pročitati kritike i osvrti koji su nalijepljeni na tvrdom papiru Agramer Zeitung, 17. 1. 1898.; Narodne novine, 17. 1. 1898., Agramer Tagblatt 17. 1. 1898.

Kritičar potpisan samo inicijalom B., u Agramer Tagblattu hvali na njemačkom jeziku kazališnu upravu što se odvažila postaviti prvi hrvatski balet. On smatra da se dostignuće može mjeriti s bečkim baletnim izvedbama te navodi:

„.. a svjetlosni efekti zasigurno bi i tamo požnjeli pljesak.“

Dalje hvali poetske misli u koreografiji Louisa Frapparta, prepričava sadržaj bajke o ljubavi stabala jele i lipe (u knjižici Jela – Tannennymphe Marko je predstavljen kao javor, što znači da je kritičar pogriješio) i njenom sretnom svršetku. O glazbi Bele Adamovića govori o spoju talenta i zavidnog tehničkog znanja, a orkestraciju opisuje pomalo sličnu simfonijskoj koja djelo bitno izdiže iznad prosječnih skladbi. U ovom osvrtu isti B. izdvaja mjesto u skladbi u kojem se čuje zvuk roga. Uspoređuje ga s temom iz drugog čina Lohengrina i savjetuje da to mjesto izostavi u vlastitu interesu.

U Agramer Zeitungu se vrlo slično opisuje svečana premijera i hvale svi izvođači. Na hrvatskom jeziku u Narodnim novinama sadržana je kritika izvjesnog G. M. Kritičar govori o zapletu u priči, njezinim dobrim i manje dobrim dijelovima koje koreografija nije mogla popraviti. Adamovićeva glazba opisana je vrlo pohvalno. Dijelovi tog hrvatskog teksta na istom su tvrdom papiru prevedeni na mađarski jezik.

Kuhačev prilog u Prosvjeti, objavljen pet mjeseci nakon praizvedbe „Jele“, naširoko piše o baletu, hvali njegovu originalnost i kudi neznalačku zamjerku spomenutoga kritičara B. Djelo je ukupno izvedeno pet puta, a ponekad se balet izvodio uz opernu jednočinku Pagliacci Ruggera Leoncavalla.

Piše: Vuk Ognjenović

Najznačajnije djelo čepinskog skladatelja upravo je balet “Jela“. Libretisti baleta Louis Frappart i Gaoul poslužili su se jednom od pjesama iz zbirke “Kindertotenlieder“ Friedricha Rückerta. Upravo je ova zbirka objavljena 1872. kada je veliki skladatelj Gustav Mahler uglazbio cijelu zbirku.

Izvorna priča baleta govori o Jeli koju požuda za zlatom vodi na rub propasti, da bi na kraju našla sreću uz voljenog Marka. Od silne zaljubljenosti na čas su ljudi, a na čas dva stabla: javor i jela. Radnja se događa usred šumskoga svijeta i očekivano je javljanje likova poput duhova vjetra, bure i šumskog bilja. Likovi su Jela u liku vile stabla jele, Marko kao duh javora, Šumska kraljica, Gospodar zlatne pećine, Zlatni genij, Vrhovna glava šumskih mužića te duhovi i vile zlata.

Narodne novine u kritikama pišu:

“Dva stabla koja se u ljubavi odbijaju i privlače ipak su premalo dramatska, makar ih okružuje šuma sa svojim čarom i svojim patuljcima, vilama i dusima.“

S kazališne cedulje iščitavamo da balet sadrži plesove Berceuse (Uspavanka), Velika narodna koračnica, Valčik bajoslovnih prikaza, Čar cvijeća i Ples olujnih duhova.

Osječka praizvedba bit će, zapravo, u potpunosti novo uprizorenje. Osim izvorne ceduljice s praizvedbe u Zagrebu, sa šturom pričom te popisom uloga koji je bio iskoristiv, nije bilo gotovo nikakvih drugih podataka iz kojih bi se moglo rekonstruirati izvornu priču. Osječka praizvedba ima potpuno novu dramaturgiju, režiju i koreografiju, dok se priča glavne fabule samo u naznakama drži izvornika.

Tako će osječka verzija biti u tri slike, umjesto jedne, imat će u potpunosti nov dio priče vezan uz drugu sliku podzemnog svijeta Zlatnog kralja.

Treba istaknuti da je u predstavi jedino zadržana izvorna glazba, nije skraćivana niti mijenjan redoslijed, uz što je novi libreto i nastao.

(nastavlja se)

Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

Uza sve to, kada imamo u vidu partiture i teorijske spise R. Wagnera, za koje maestro Mirski znade, o njima piše ili ih ima u vidu i u svojoj kazališnoj knjižnici kao svoju vrsnu glazbenu literaturu, upozorava na: „Mendelssohns ‘Paulus’“, feljton „Hodočašće Beethovenu“, pa o gradnji i izvedbi Beethovenove „Devete simfonije“, kao i na „Oper und Drama i Zukunftsmuskik.“

Uputimo li i na druge spise drugih autora, npr. o Georgesu Bizetu i vokalno-instrumentalnoj glazbi, onda nam je o maestru Mirskom zapaziti uz izbor opernog i koncertnog repertoara i njegovu dirigentsku, a od zgode do zgode i redateljsku koncepciju reproduciranja djela s dramskim dualizmom, verizmom, lirizmom sljedeće: maestro Mirski u svom stvaralaštvu u glazbeno-scenskim izvedbama pretežito zastupa zdravi i umjetnički realizam.

Za uvjerljivu realističku glazbenu interpretaciju dramske radnje osnovu mu je mogao dati Beethovenov simfonizam. Za izvedbu niza orkestralnih i zborskih preljeva ljudskih osjećaja putem vokalnih solo-dionica Schubert u „Liedu“ i omiljeli mu Zajc. Tako je s orkestrom i mješovitim zborom Osječke filharmonije 1926. izveo uz F. Mendelssohna i Wagnera, „punog snage i impulsa“, njegov Wotanov oproštaj iz „Walküre“, druge glazbene drame iz tetralogije „Prsten Nibelunga“ i „Predigru prvom činu ‘Parsifala’“, viđenog 1930. u Bayeruther Festspielhasu, a s društvenim je orkestrom Kuhača 1928. izveo Schubertovu H-mol simfoniju i Es-dur misu.

Berlioz je stopio literarni sadržaj sa simfonijskom koncepcijom, razvidnom u orkestraciji Begović-Gotovčeva „Era“ i njegovoj izvedbi u reprodukciji maestra Mirskog. A on u prvi plan stavlja i kultiviranje prirodne riječi i melodije poput drugih nacionalnih škola.

Naposljetku je maestro Mirski i sam obuhvatio i izjednačio 40. obljetnicu svoje artističke djelatnosti s 50. obljetnicom svojega osječkog kazališta na jedino moguć način: jedinstvenom mišlju, suživljen sa stvaralačkim naraštajem svojega doba, kao zalogom opstojnosti njegova kazališta i njega samoga sve do 100. obljetnice Krležinih dana 2007.

„Pedesetogodišnjica ustanove, u kojoj sam proveo četrdeset godina svog umjetničkog rada, oživljava u meni mnoge uspomene /…/ na mnoge odlične umjetnike, koji su svojim talentom i svojom ljubavlju gradili zajedno s nama umjetnički lik ove ustanove. /…/ Neka ova knjiga… bude garancija da će ovo kazalište i u budućih pedeset godina slijediti svoje svijetle tradicije. (Uvodnik “Spomen-knjige o pedesetoj godišnjici Narodnog kazališta u Osijeku 1907. – 1957.“ Priredio: Dubravko Jelčić, Osijek, 1957.)

Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb – Osijek 2008.)

Odabrao Ljubomir Stanojević

Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

Veliki intervju dat osječkom dnevniku Hrvatski list – “G. Lav Mirski o sebi“, povodom 25. obljetnice i velike proslave koja mu je upriličena od svih osječkih kulturno-umjetničkih društava, Kazališta i Gradske glazbene škole, obavijesno je crpilište izvornih životnih podataka i opservacija o njegovom umjetničkom putu, razvoju, poetici glazbe, spoznajama i prosudbama o stvaralačkim etapama i predvodništvu u promicanju glazbene kulture svakom istraživaču.

On kazuje o svome približavanju glazbi i kazalištu, nagnuću, smislu i opredijeljenosti za kolektivnu glazbu, prvim iskustvima s dirigentskog podija, velikoj praksi, uzorima i upoznavanju teorijskih spisa, naposljetku svodi i bilancu svoga rada, stvaranja i udjela ali i doprinosa Mirka Polića, odličnog glazbenika glazbenom životu u gradu Osijeku:

“… dirigirao sam oko 1400 predstava (bez koncertnih priredaba). Pored velikog repertoara dirigirao sam veliki broj opereta i narodnih komada s pjevanjem. Upoznao sam kazališni život u tančine, čak sam i koji put postavljao kulise, suflirao i glumio. No, moj rad nije se samo ograničio na kazalište, već sam se trudio da Osijek, koji sam zavolio svim srcem, upoznam s tokovima velike simfonijske literature i da ga upoznam s mnogim domaćim i svjetskim umjetnicima…

S ‘Kuhačem’ priredio sam veliki broj vokalno-instrumentalnih koncerata. Izvedeni su mnogi domaći kompozitori, a od oratorijskih djela: Verdi ‘Requiem’, Schubert ‘Misa u Es-duru’, Dvoržak ‘Stabat Mater’, ‘Novowiejski Quo vadis’. Sa ‘Kuhačem’ bio sam i u inozemstvu, u Pragu, Poznańu i Budimpešti…

Za moju proslavu izabrao sam ‘Carmen’ iz više razloga… Jer se u toj operi sukobljavaju lirski i dramski momenti. Ova mi opera daje priliku, da te večeri manifestiram obilje svojih osjećaja za zadovoljenje svog temperamenta i svoje ljubavi za čistom i pravom umjetnosti.

Napominjem još… da se navršava stogodišnjica rođenja proslavljenog francuskog kompozitora Georgesa Bizeta.“

Iz više razloga koji nas motiviraju na podastiranje podloge za bolje razumijevanje Maestrove primjene poetike cjelovitoga umjetničkog djela, jezika, harmonizacije i kazališno-scenske glazbe, operne i operetne, ali i vokalno-instrumentalne, valja nam se usmjeriti i na još dva važna njegova novinska osvrta u dnevniku Hrvatski list:

„Prvi puta na Wagnerijanskim svečanostima u Bayeruthu, na kojima se jedino cjelovito izvodi Wagnerov ‘Parsifal’, i na zapažanja u jubilarnom članku ‘Ivan pl. Zajc: O stotoj obljetnici rođenja’, i to samom Zajcu, što će reći, i o sebi (‘Pljeskalo se uvijek više Zajcu nego njegovom djelu, jer je maestro… zanosio svoje izvođače kao i slušateljstvo, uzdižući ih u sfere čistog artizma…’), nadalje, o Zajčevu opusu, štovanju Verdija i rodonačelništvu u našoj glazbenoj kulturi.”

(nastavlja se)

Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb – Osijek, 2008.)

Odabrao Ljubomir Stanojević

Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

Polić navodi profesore koji su Mirskoga u glazbenoj izobrazbi obučavali violončelu i teorijskim predmetima u zagrebačkome Hrvatskom zemaljskom glazbenom zavodu (1907. – 1913.): Junek, Dugan, Rosenberg-Ružić, V. Novak i Dvoržakov učenih Fran Lhotka. U velikom bečkom simfonijskom orkestru Wiener-Konzertvereinu on se za prvog angažmana kao čelist opredjeljuje za dirigentski poziv i usavršava u dirigiranju pod kompetencijom moćnih dirigenata: F. Löewea, F. Weingartnera, F. Schalka i B. Waltera (u sezoni 1913./1914.).

Kao nastavnik pjevanja djeluje na Sušaku, a kao zborovođa Primorskog Hrvata na Trsatu te zbora Srpskoga crkvenog pjevačkog društva u Rijeci, gdje u crkvama svira gimnazijsku misu, a potom dirigira liturgiju (1914.). Za Prvoga svjetskog rata glazbenik je vojničke glazbe u Zagrebu (1914. – 1917.), odakle stiže u osječko kazalište kao član Opere i prvi dirigent. Odlaskom Polića, ravnatelj je Opere (1923. – 1941.).

Poslije povratka u Osijek (1947. – 1956.) postaje dirigent i ravnatelj Opere, zatim intendant Hrvatskoga narodnog kazališta do umirovljenja (1956.-1961.), ali i nadalje dirigira, sve do srpanja 1964., kada na padinama Zvečeva izvodi s osječkim opernim orkestrom Gotovčevu operu “Ero s onoga svijeta“, po svom izboru, za svoj oproštaj.

Do prve velike obljetnice, proslave 25-godišnjice glazbeno-umjetničkog rada (1938.) Mirski je utemeljitelj, artistički voditelj i dirigent Osječke filharmonije (od 1922. simfonijski orkestar i mješoviti zbor; 1924. – 1941.). Ujedno je suosnivač Gradske muzičke škole i njen dugogodišnji ravnatelj (1927. – 1941.). U Hrvatskom pjevačkom i glazbenom društvu Kuhač stalni je glazbeni ravnatelj i začasni član (1926. – 1936.), potom i stalni glavni ravnatelj i zborovođa župskih zborova Pjevačke župe Kuhač Hrvatskoga pjevačkog saveza (1935. – 1941.).

Nakon umirovljenja zaslužni je građanin Grada Osijeka (1963.), da bi na kraju postao i nositelj Nagrade Grada Osijeka Božidar Maslarić za životno djelo (1968.).

(nastavlja se)

Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)

Odabrao Ljubomir Stanojević