Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • MAESTRO LAV MIRSKI (2)

    MAESTRO LAV MIRSKI (2)

    Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

    To je vrlo složeno, i to je najveći izazov tako po prvi put proučiti i studijom ili knjigom predstaviti Lava Mirskoga, doživotnog glazbenika s profesijskom kazališnom i pedagoškom karijerom, društvenim i kulturalnim ugledom promicatelja glazbene kulture u Osijeku, Hrvatskoj i izvan njezinih granica.

    Obljetnice su mu upriličene 1927. i 1938. potom 1952. i 1957. s koncertima i operama kazališnih i glazbenih umjetnika, one su otkrivalačke: pokreću društvenu sredinu prema njima i otkrivaju njih same, a one velike, sa zasluženim proslavama i odjekom, izazivaju i prekretnice. Tada nastupa vrijeme oduživanja, kada svatko zvan i od društvenog ugleda daje svoj udio i pridonosi vraćanju duga jubilarcu – zaslužniku.

    Mirskog se u Osijeku slavilo i spoznavalo, manje istraživalo, možda ne toliko drugdje koliko su to Osječani očekivali i željeli, a to stoga što je bio životno, djelatno pa i sudbinski neraskidivo vezan s Osijekom, osječkim kazalištem, i nakon „žute zvijezde“, izgona i emigracije (1941. – 1947.):

    „Iako sam, silom prilika, jedno vrijeme bio uklonjen iz ove sredine, ja sam i tamo, daleko od zemlje, čeznuo za povratkom. Moje misli vraćale su se uvijek ovom kazalištu, u kome sam proveo tolike godine.“

    Blisko je povezan sa životom kulture i umjetnosti grada, jer je bio u središtu svega zbivanja u njemu. Bio je u svijesti sugrađana živa prisutnost i živa stvarnost, sposoban da se iz svoga kazališno-scenskog središta kreće dalje i da u svim smjerovima ostavlja trag. Prvi zapaženi, bio je koncertni (1919.): koncert kazališnog kapelnika kao produktivnog i reproduktivnog umjetnika – violončelista, zabilježio je Mirko Polić, ravnatelj Opere, na čiji je brzojavni poziv Mirski i došao u Osijek. A došao je na dan premijere Puccinjeve opere “Boemi”, 10. studenoga 1917., kojom je ravnao Polić, ujedno i prvi njegov glazbeni portretist (navodak u izvodima):

    „Na ulazu u novi život imade ovaj koncert da bude bilanca… Prva je to perioda umjetničkog života, koji mnogo obećaje, pruža mnogo nade. Donio je sobom preduvjete uspjeha – dobru dozu tvrde volje i neumorne radinosti.“

    (nastavlja se)

    Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)

    Odabrao Ljubomir Stanojević

  • MAESTRO LAV MIRSKI (1)

    MAESTRO LAV MIRSKI (1)

    Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

    INTRODUKCIJA: Pet i pol godina minulo je od smrti Stanislava Marijanovića, osječkoga zaslužnika i nezaboravna entuzijasta. Bio je književni i kazališni povjesničar, književnik, sveučilišni profesor, dekan Pedagoškog (sada Filozofskog) fakulteta, prorektor i rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, član suradnik HAZU-a. I – malo komu znano: baletan-plesač u HNK-u u Osijeku (1953. – 1956.).

    Uz HNK-a je ostao vezan čitav život: jedan je od utemeljitelja dislociranog Studija glume zagrebačke Akademije, kao i teatrološko-kazališne manifestacije Krležini dani u Osijeku, koje je bio i redovitim organizatorom, suradnikom i sudionikom. Iz Marijanovićeve fascinacije zaslužnim (ne samo kazališnim) umjetničkim gorostasom LAVOM MIRSKIM, nastao je tekst – priopćenje koje u pet nastavaka prenosimo: podjednako u znak duboke odanosti maestru Mirskomu i autoru – Stanislavu Marijanoviću. (Lj. St.)

    ***

    Iako već dugo nisam u HNK-u u Osijeku kao bivši plesač njegova Baletnog ansambla, ono iz mene još uvijek nije izašlo, niti je njegovim ugasnućem zamrla orkestracija prijemljivo sažetih formulacija kojom je maestro Lav Mirski (1893. – 1968.) ispraćen na osječko Anino groblje u kazališnu i glazbenu povijest.

    U nastojanju da se dokuči potpunost, prava je znatnost njegove ličnosti dosegnuta višeznačnicom: golim imenom – Mirski, i jednim epitetom – Maestro. Ovako znatan, velik po snazi svjedočenja svoje unutarnje istine kao snage za pregaranje, crpljene iz glazbene i kazališne umjetnosti, Mirski je bio i fizički majestozna ličnost u koju se gledalo kao u živi spomenik osječkog kazališta, u lik koji je opčinjao samom svojom pojavom.

    Vidjeti ga za dirigentskim pultom, pred sobom, orkestrom i publikom, na pokusima i premijerama, među redateljima, skladateljima, scenografima i upraviteljima od značaja i značenja u vođenju osječkog kazališta, i to s jednim Hinkom Tomašićem, Dragutinom Savinom, Ivanom Martonom i Zrinušićem – Zrinskim, s Brankom Mešegom, Nadom Murat i drugima od nadolazećih imena, pa u ophođenju s ansamblima i javnošću, činilo je kazalište privlačnom i visokoumjetničkom kućom.

    Čuti, znati i razumjeti njega samoga, i sve njih, a baviti se poviješću kazališta i kulturom svoga grada, znači suočiti se i s prijekornim pitanjem: zašto o svakome od njih, njihovu mnogostrukom i razvedenom djelovanju u matičnoj kući, gradu i drugdje, nema istraživačkih radova ni sveobuhvatnijih tekstova. Posebice o maestru Mirskom, jer jedno je slaviti i poštivati, a drugo istraživati.

    Baviti se njime zapravo uvijek znači suočiti se s detaljem, a ozbiljno što o njemu govoriti i objelodaniti, može se samo ako se gleda cjelina. Stoga se ne možemo baviti samo njime samim, nego kako ga se razumjelo, o njemu svjedočilo, kako ga danas možemo razumjeti i predočiti na prijelomnom pragu novog milenija, nove kazališne i kulturne hrvatske povijesti, iskustvom i naporom novog naraštaja, na nov način: da maestro Mirski i stvaralački naraštaj iz njegova razdoblja i kruga, sagledan cjelovitim pogledom, i preko njegova groba, postane u prošloj stvarnosti živa stvarnost i – našim zahvatom – svjedočanstvo žive prisutnosti u našoj stvarnosti.

    (nastavlja se)

    Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)

    Odabrao Ljubomir Stanojević

  • O ŠOVI O „ĐUKI…“ (2)

    O ŠOVI O „ĐUKI…“ (2)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Redatelj Ivan Marton (1919. – 1996.) razumio je komornost Đuke Begovića, te je dramsku fakturu predstave gradio nijansirajući odnose glavnoga junaka prema sebi te svima koji ga okružuju.
    Naravno, eruptivnost Šovagovićeve glume tek je partnerski praćena. Da spomenem samo najdojmljivije glumce: Ana Kramarić, Ružica Lorković, Isidor Munjin, Ico Tomljenović, Stjepko Janković… Danas su iz toga scenskog Kozarčeva imaginarija, od ukupno 13 glumaca žive još Ela Buđić i Milenko Ognjenović.
    Scenograf predstave bio je Dorian Sokolić (1928. – 2005.), kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić (1933. – 2014.), dok je lektor bio dr. Bratoljub Klaić (1909. – 1983.). Scensku je glazbu skladao Dragutin Savin (1915. – 1996.).
    Predstava je izvođena 30-ak puta, u tri sezone, a osječki je HNK-a s njom gostovao u Zagrebu, Rijeci, Splitu, na Danima hvarskog kazališta, u Zadru i u Šibeniku te u okolici: Belom Manastiru, Đakovu, Valpovu, Vukovaru i na Susretima profesionalnih kazališta u Slavonskom Brodu.
    Zašto je važna predstava Đuka Begović iz 1973.?
    Pa, osim što je udomaćila jednoga velikog umjetnika – Fabijana Šovagovića (1932. – 2001.), koji je Osijek školovanjem, nastupima, od 1979. pedagoškim radom na osječkom odjelu kazališne akademije nosio u srcu – važna je kao kamičak u mozaiku nadasve promišljenoga dramskoga repertoara koji je uznastojao revalorizirati slavonsku dramsku i inu književnost. Pa su tako na osječkoj pozornici izvođene predstave po djelima Josipa i Ivana Kozarca, Joze Ivakića, Janka Jurkovića, Srđana Tucića – što je dug svakoga teatra, a osobito onoga nacionalnoga, prema domicilnoj sredini.
    Dodajmo još da je dirljivu posvetu Fabijanu Šovagoviću i osječkom Đuki Begoviću priredila svojom radioemisijom novinarka-urednica HRT-a Sandra Erak, osječka školarka, a rodom – Ladimirevčanka!
  • O ŠOVI, O “ĐUKI…” (1)

    O ŠOVI, O “ĐUKI…” (1)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Čitam “Glas glumca“ Fabijana Šovagovića (Zbornik Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991; Osijek – Zagreb 1992.) i “vadim” pojedine rečenice:
    Tražit ću svoju sabranost prakse u rastresitostima i paradoksima svoje teorije – piše Šovagović.
    – Nigdje trunka puke dosljednosti. Naginjao sam glumi otkad znam za sebe; otišao sam za početak u građevinare.
    “U glumi sam našao sebe; umrijet ću kao vječno zaraženi zidar da bih dokazao kako znam i graditi.“
    Sagradit ću kazalište, ponudit projekt i zgradu. Odustao sam zbog skepse i malodušnosti.
    Sav svijet je gluma, dakle ne mogu odgovoriti zašto glumim.
    Odmalena sam „gradio kućice od blata“. Druga su djeca igrala druge igre, dok sam ja od prašine gradio sam proces pečenja opeke, da bih zatim udovoljio stricu i sebi ušavši u građevinsku školu da bih gradio kuće od prave cigle. No nisam bio dobar matematičar, morao sam postati glumcem. Praktičar statike i betona u području mašte u paradoksu glume kao života. Danas, našavši se na terenu djetinjstva i svojih omeđenih početaka, ponovno sam na pragu početaka…
    Ako ove riječi možemo shvatiti kao „Šovagović-njim samim“, onda predstavu „Đuka Begović“ HNK-a u Osijeku (premijera: 13. travnja 1973.) – taj “život od komada”, još i danas doživljavam kao glumčev paradigmatski iskaz.
    Dramatizator romana, Slavonac Miroslav Mađer (1929. – 2015.), dugogodišnji Kozarčev sumještanin, Vinkovčanin, k tomu pjesnik – scenski je “pročitao” roman kao dramsku fugu usredištenu s glavnim dramskim – naslovnim – licem, dok su “u ostalim raznim ulogama jedni te isti ljudi u životu Đuke Begovića“.
    (nastavlja se)
    Na fotografiji:
    FABIJAN ŠOVAGOVIĆ KAO ĐUKA… „Praktičar statike i betona u području mašte u paradoksu glume kao života.“
  • SLAVONSKI KAZALIŠNI MIRISI (2)*

    SLAVONSKI KAZALIŠNI MIRISI (2)*

    Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.)
    Drugi „slavonski“ rezultat Teatra u gostima, a kojim se također s razlogom možemo pohvaliti, jeste “Đuka Begović“ Ivana Kozarca. Razlog za taj rezultat vezan je i uz kuću Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku gdje je taj tekst i doživio svoju praizvedbu u sezoni 1972./’73.
    Tridesetak izvedbi u svojoj verziji poznaje i osječka publika te još desetak gradova po Hrvatskoj. U Zagrebu je predstava Ivana Martona u adaptaciji teksta Miroslava Mađera doživjela svoju monodramsku verziju i tako se priključila programu „Teatra u gostima“. Nova verzija prikladna za sve prostore dala je još svojih daljih stotinjak gradova po Jugoslaviji i predstava, što cjelovito odigranih što u prigodnim odlomcima.
    „Đuka Begović“ bio je program na festivalima u Zemunu, Ljubljani, Borštnikovim srečanjima u Mariboru, Oktobarskim danima u Sarajevu, Rijeci, Ljetnim igrama u Dubrovniku, Mermer i zvuci u Aranđelovcu, a dospio je sa svojim šokačkim šeširom i pred publiku u Parizu u prilici gostovanja Teatra u gostima u Teatru nacija.
    Jureći kandžijom svoje nevidljive konje taj je bećar, lola i lumparoš, adrapovac i ubojica svoga oca sipao ametice, uz svoje kilometre puta, i sočne, drage i točne rečenice pokojnoga Ive iz Vinkovaca.
    Tako se negdje na polovici toga puta može, a u svoje vlastito ime, kazati i jedna taštinska mala zadovoljština, a ona bi imala onaj „fotezovski“ miris, sada dakako proširen i na Ivana Martona koji me je na taj posao nagovorio: Đuka je Begović postao na neki način lice koje se više neće moći zaobilaziti ne samo kao literatura nego i teatarska činjenica za prošlost i budućnost.
    Lice na neki način vraćeno u život i literaturu, kao što su to jednoga dana postali i svi oni naši mediteranski junaci Dundo Maroje, ili Skup, Diogenes i ostali. Iako izvučen iz romana znao je uzbuditi glumce a nije neskromno s naše strane reći – uzbuđivao je i gledalište. Dva mlada glumca na Akademiji već su zagnjurili glave u taj tekst.
    Švikar kandžije slavonske probudio se!
    *Revija Kazalište, br. 130-131 (Osijek, 1. – 31. prosinca 1977.)
    Odabrao Ljubomir Stanojević
    Na fotografiji:
    „ĐUKA BEGOVIĆ“ NA OSJEČKOJ POZORNICI: Premijera/praizvedba 13. travnja 1973. Redatelj Ivan Marton; scenograf i kostimograf Dorian Sokolić.
    Na slici: Želimir Novković, Zdravko Pavlović, FABIJAN ŠOVAGOVIĆ, Ana Kramarić, Ela Buđić, Ana Bikić, Ružica Lorković, Božica Cvjetičanin
    (Arhiva HNK-a u Osijeku)