Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Kategorija: Prisjeti

  • SLAVONSKI KAZALIŠNI MIRISI (1)*

    SLAVONSKI KAZALIŠNI MIRISI (1)*

    Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.)
    U maloj glumačkoj ekipi Teatra u gostima (ima nas svega devet sa četiri tehnička radnika, studenta) svaki je član zadužen za nešto od sporednih djelovanja u teatru. Majetić prati rekvizitu, Juričić sakuplja plakate i fotose na polascima i odlascima. Dolje potpisani često pa i svakodnevno bilježi ono što se na putu i predstavama događalo, jer iza djelovanja našeg teatra (a i to će doći), zaista ne ostaje ništa. Ni kulisa, ni igra, tek nešto fotosa, izrezaka iz štampe, zapisi, pokoje sjećanje zadovoljnih gledalaca i naravno onih koji to nisu bili.
    Ovoga sam puta zamoljen da dio tih zapisa ponudim osječkom listu Kazalište. Tako je na um pala tema o slavonskom mirisu Teatra u gostima koji se miris osjeća u ovoj skupini naročito intenzivno posljednje dvije godine.
    Po nekoj slučajnosti ansambl ovog teatra čine uglavnom Slavonci. Pa je valjda i to porijeklo odlučilo da mu se prgavost naravi udruži na ovaj način oko svoga kazališnog djelovanja. Nezadovoljni postojećim izmislili smo novo (a opet na korisnoj tradiciji staroga), i to nas novo za sada zadovoljava.
    Vanja Drach rođen je u Bošnjacima kod Vinkovaca, Bahert Stjepan u Petrijevcima, Pero Juričić u Brodu, moja je malenkost iz Ladimirevaca, a nekih smo godina na valpovačkom groblju, po snijegu, pronašli i grob pradjeda Relje Bašića koji je tamo nekada bio mjernik na grofovom dvoru, graditelj crkava i sudova po Slavoniji.
    Majetić se u Osijeku nastanio pa je uz Relju odraslog u Zagrebu jedini kajkavac u tipično slavonskom jezičnom obilježju Teatra u gostima.
    Takav sastav dakako utjecao je na izbor komada, odnosno nagovor da se na temu Slavonije za nas napiše, obnovi vraćanje u lokalitet i porijeklo. Tako je nastao “Čaruga” Ivana Kušana.
    (nastavlja se)
    *Revija Kazalište, br. 130 – 131 (Osijek, 1. – 31. prosinca 1977.)
    Odabrao: Ljubomir Stanojević
    OSJEČKA PREMIJERA “ČARUGE” (24. rujna 1988.) – Redatelj Radovan Marčić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Danica Dedijer
    Na fotografiji: Davor Panić, Anita Šmit, Ivan Brkić, Damir Lončar, Vlasta Ramljak, Milenko Ognjenović i Darko Milas
    (Arhiva HNK-a u Osijeku)
  • UZ REVIVAL “SOKOLA…”

    UZ REVIVAL “SOKOLA…”

    Piše: Ante Kolobarić©
    Poslije prve ovosezonske dramske premijere – “Sokol ga nije volio” Fabijana Šovagovića – podsjetimo na iznimne događaje: premijeru u improviziranom gledalištu HNK-a (19. svibnja 1983.) te njezinu obnovu na “pravoj” pozornici popravljenoga i restauriranoga osječkoga Teatra (30. siječnja 1986.).
    U kazališnoj cedulji potonje, tadašnji je ravnatelj Drame Ljubomir Stanojević zapisao:
    “Djelujući u izuzetno otežanim uvjetima, desetljeće i pol bez pravoga kazališnoga prostora, osječki kazališni umjetnici dokazali su iznimnu energiju i radni elan postižući kvalitetne kazališne rezultate. Iste je jednakim entuzijazmom i privrženošću slijedila i osječka kazališna publika kojoj je njezino kazalište priraslo srcu.
    Predstava ‘Sokol ga nije volio’ Fabijana Šovagovića, u režiji Joška Juvančića, jedan je od onih sretnih rezultata koji objedinjuje uspjeh namjere izvodilaca predstave i zainteresiranost kazališnog auditorija željnog domaćeg autora, domaćeg teksta i domaće tematike.
    Predstava je bila najbolje ocijenjena na Danima otvorenog kazališta 1983., postigla je nezapamćeni uspjeh na Gavellinim večerima u Zagrebu, glumcu Ici Tomljenoviću (Šima) dodijeljeno je priznanje Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa za najbolje ostvarenje. Nadalje, tu je i Nagrada oslobođenja Osijeka 1984. i pregršt Prvomajskih nagrada Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske – za predstavu u cjelini, najbolju režiju (Joško Juvančić) i najbolja glumačka ostvarenja: glavna muška (Ico Tomljenović) i ženska (Ružica Lorković) uloga.
    Sve to čini potvrdu da osječki ansambl s pravom uživa povjerenje i kazališne publike i šire kulturne i društvene zajednice, a vjerujem da će osječki HNK-a od sada sve relevantnije biti prisutan u sumiranju kazališnih postignuća u našoj Republici, pa i šire.“
    U „Sokolu…“ su igrali: Ico Tomljenović, Ružica Lorković, Damir Lončar (Darko Milas), Jasna Kovačević/Odorčić, Davor Panić, Dubravka Crnojević, Vlasta Ramljak, Gita Šerman-Kopljar, Velimir Čokljat, Ivan Brkić, Augustin Halas, Đorđe Bosanac, Milenko Ognjenović, Isidor Munjin, Slobodan Filipović (Stjepko Janković), Zdravko Pavlović, Željko Bajić, Mile Pešut, Zoltan Sabo i Filip Svetina.
    U vremenu od 1983. od 1987., “Sokol…“ je izveden ukupno 65 puta. Predstavu je, uz osječku, vidjela i publika Slavonskog Broda, Požege, Vukovara, Borova, Đakova i Županje, ali i Zagreba, Mladenovca (u Srbiji) i Novog Sada u kojem je (26. travnja 1987.) izvedena posljednji puta. U nekim su predstavama gostovali zagrebački glumci Drago Meštrović (inače Osječanin), Slavko Brankov, Ankica Dobrić i Mato Ergović.
    Na fotografiji:
    “SOKOL…” – 1983. i 1986. – Ružica Lorković, Davor Panić, Gita Šerman-Kopljar, Ico Tomljenović, Milenko Ognjenović i (okrenut leđima) Đorđe Bosanac.
    Snimio: Rudolf Bartolović (Arhiva HNK-a u Osijeku)
  • TIHI KAZALIŠTARAC

    TIHI KAZALIŠTARAC

    Piše: Ljubomir Stanojević ©

     

    Četiri je godine prošlo od odlaska Slavka Bogdanovića (1958. – 2020.), tenora u opernom zboru HNK-a i glazbenoga urednika (emisija “Fonodrom”) Hrvatskoga radija – Radija Osijek. Umro je 20. studenoga 2020. u šezdesettrećoj godini, kao jedna od žrtvi COVID-a 19. Taj je odlazak zabilježila muzikologinja Marina Ban u dirljivoj, komemorativnoj emisija “Na valu Radio Osijeka”, istaknuvši da je Slavko bio “izniman čovjek i kolega, čovjek koji je volio ljude, dobre priče i filozofiju o glazbi”.

    U Kazalište došao je prvoga radnoga dana godine 1987.

    “Odrastao sam u mnogočlanoj obitelji, vrlo skromnoj, koja je u meni odnjegovala ljubav prema umjetnosti, osobito prema glazbi…” – zapisao je u svojoj molbi za posao. Primio ga je – poslije položene audicije – dirigent-znalac, tadašnji ravnatelj osječke Opere Željko Miler (1932. – 1990.). I nisu se prevarili: ni on, ni Slavko. Za više od tri desetljeća u HNK-u taj apsolvent prava i glazbenik na gitari bio je tihi kazalištarac, jedan bez kojega se ne može. Osoba koja je dijelila ozračje radosti.

    Sudjelovao je u opernim, operetnim, mjuziklovskim – pa i dramskim predstavama. Uredan i pedantan, čovjek bez ekscesa; jedan od onih zaljubljenika koji su sretni što rade posao koji vole. Da plod ne pada daleko od stabla, dokazom je i netom diplomirala akademska glumica Dora Bogdanović, jedna od troje Slavkove djece.

    U “smutnom vremenu”, od 1991., Slavko je bio sudionikom Domovinskog rata. Dragovoljac.

    Na vijest o njegovoj smrti objavljenoj u emisiji “Fonodrom” (prvi put bez Slavkova uredništva) – reagiranja prijatelja i poštovatelja:

    “Napustila nas je dobra i predivna duša“; “Bio je dobri duh Kazališta“; “U zlu i okrutnom životu neupitna čestica dobrote, blagosti, skromnosti i mirnoće“.

    Neka ovaj memento svjedoči da – nije zaboravljen!

     

    Na fotografiji:

    KAZALIŠNI ZALJUBLJENIK: Slavko Bogdanović (1958. – 2020.), član opernoga zbora HNK-a više od tri desetljeća.

  • KAKO SAM PISAO “SOKOLA…” (2)

    KAKO SAM PISAO “SOKOLA…” (2)

    Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.) *
    Pojednostavljeno, “Sokol ga nije volio” je priča o najobičnijem čovjeku i o njegovu stradanju u ratu, čovjeku čijim svršetkom to stradanje ne prestaje. To je kronika jedne obične brojne seljačke obitelji koja je u „dokumentarnim mjerilima“ obuhvatila četverogodišnji period, dok je u pisanom opsegu taj protok vremena sažet na dvije godine, točnije: od 11. X. 1943. do 25. VI. 1945.
    Njeno sažimanje u kraći dramski tok dinamiziralo je zbivanje i aktiviralo sudare. Sažimanje, pak, tražilo je i “izbacivanje“ lica iz životnog dokumentarnog, u fiktivno, izmišljeno. Protok vanjskih zbivanja određuje i “pravednost“ opredjeljenja mojih junaka. Zanimala me je njihova muka u tom izboru.
    Junak je običan čovjek koji ne nosi breme društveno istaknute jedinke. Jedan je od mnogih zanimljivih. Njegove odluke imale su manje posljedice na opće kretanje. On nije klasični heroj s velikom odgovornošću. Njegova je odgovornost maksimalna u malenom krugu kretanja.
    Šima je moguća, složena i proturječna, nesavršena ličnost krojena od dobra i zla u onoj mjeri u kojoj ga isti takvi vanjski događaji određuju. Socijalno, Šima je žrtva i onih zbivanja koja su se na tom malom dijelu ljudskog soja više očitovala nego na drugom. Zbog te okolnosti Šima je opća, velika brojka.
    On je drama mentaliteta, seljačke lukavosti. Izašao je iz poznatih osobina poznate literature. On je samo smješten u dinamičnije okolnosti. Rat i poraće okolnost je koja nije došla njegovom voljom, ali je temeljito odredila njegovo ponašanje, kao i onih koji su o tom ponašanju ovisili. Ona je bila nabijena ispitom i njihovih karaktera.
    * Kazališna cedulja osječke premijere “Sokola…“ (19. svibnja 1983.)
    Na fotografiji:
    NEZABORAVNI OSJEČKI ŠIMA (1983.,1986.) – Dramski umjetnik ICO TOMLJENOVIĆ (1923. – 1996.)
  • KAKO SAM PISAO „SOKOLA…“ (1)

    KAKO SAM PISAO „SOKOLA…“ (1)

    Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.)*
    U djetinjstvu se najviše pamti. U pubertetu se najviše od života upija, emocije bujaju, a otkriva se svijet starijih krcat suprotnostima. Bujna su događanja u to vrijeme bila i ona vanjska. Ratno sam dijete. Generacija kojoj je rat uskratio mnoge lijepe emocije na račun svoje okrutnosti. Period poslije rata nudi svoje lijepe, ali i ratom započete, grube sudare. Njih je moja generacija punije doživljavala nego je to, do sada, pokušala izraziti.
    No, ja nisam žurio da moja drama bude literatura o ratu, iako nisam mlad čovjek. Prije je to svjedočenje iz nevinih usta, usta djeteta koje nije nosilo oružje, jer nije moglo, ali koje je sve vidjelo i registriralo svojim nevinim neopredijeljenim očima. Nastojao sam da i danas ta slika ostane nedirnuta.
    Uzeo sam svoje najbliže i svoju ratnu istinu s njima i dobio ljude kojima nisam sudio, nego krenuo s njima kako bih sebe i njih razumio. Jer su se različito određivali na vanjska zbivanja, jer su različiti ljudi, pokušao sam slijediti njihova izazivanja vlastitih sudbina. Tragičnih sudbina, jer su i događaji kroz koje ih vodim takvi bili. Velike, opće zablude odnosile su njihove živote.
    Male, slučajne izazove kažnjavala je njihova sudbina. Oni su, moji prototipovi “u životu“, u “dokumentu” sve dotle dok su u njemu mogli izdržati. Dotle sličnost s licima iz života nije slučajna. Zatim bih ih napuštao i gurao u nužne sudare koje podrazumijeva dramsko kazivanje. Tu je svaka sličnost sa životom slučajna. Događaji su, pored toga što su istiniti, u velikoj mjeri i izmišljeni: to nije doslovna drama, mašti sam dopuštao njezinu šetnju i poigravanje sa sudbinama.
    (nastavlja se)
    *Kazališna cedulja osječke premijere “Sokola…” (19. svibnja 1983.)
    Na fotografiji:
    SVJEDOČENJE – Glumački velikan FABIJAN ŠOVAGOVIĆ