Piše: Fabijan Šovagović (1932. – 2001.)*
U djetinjstvu se najviše pamti. U pubertetu se najviše od života upija, emocije bujaju, a otkriva se svijet starijih krcat suprotnostima. Bujna su događanja u to vrijeme bila i ona vanjska. Ratno sam dijete. Generacija kojoj je rat uskratio mnoge lijepe emocije na račun svoje okrutnosti. Period poslije rata nudi svoje lijepe, ali i ratom započete, grube sudare. Njih je moja generacija punije doživljavala nego je to, do sada, pokušala izraziti.
No, ja nisam žurio da moja drama bude literatura o ratu, iako nisam mlad čovjek. Prije je to svjedočenje iz nevinih usta, usta djeteta koje nije nosilo oružje, jer nije moglo, ali koje je sve vidjelo i registriralo svojim nevinim neopredijeljenim očima. Nastojao sam da i danas ta slika ostane nedirnuta.
Uzeo sam svoje najbliže i svoju ratnu istinu s njima i dobio ljude kojima nisam sudio, nego krenuo s njima kako bih sebe i njih razumio. Jer su se različito određivali na vanjska zbivanja, jer su različiti ljudi, pokušao sam slijediti njihova izazivanja vlastitih sudbina. Tragičnih sudbina, jer su i događaji kroz koje ih vodim takvi bili. Velike, opće zablude odnosile su njihove živote.
Male, slučajne izazove kažnjavala je njihova sudbina. Oni su, moji prototipovi “u životu“, u “dokumentu” sve dotle dok su u njemu mogli izdržati. Dotle sličnost s licima iz života nije slučajna. Zatim bih ih napuštao i gurao u nužne sudare koje podrazumijeva dramsko kazivanje. Tu je svaka sličnost sa životom slučajna. Događaji su, pored toga što su istiniti, u velikoj mjeri i izmišljeni: to nije doslovna drama, mašti sam dopuštao njezinu šetnju i poigravanje sa sudbinama.
(nastavlja se)
*Kazališna cedulja osječke premijere “Sokola…” (19. svibnja 1983.)
Na fotografiji:
SVJEDOČENJE – Glumački velikan FABIJAN ŠOVAGOVIĆ