Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Nema veće neuljudnosti no nekoga pogrešno osloviti ili mu pogrešno napisati ili izreći ime! A događa se. Uglavnom, nenamjerno.

O onima koji to rade smisleno, tendenciozno, ovaj put nećemo. (Anegdota kaže da je svojedobno mostarski glumac, koji se htio „izvući“ iz projekta, toliko iziritirao gostujućeg redatelja uporno ga krivo oslovljavajući, da ga je ovaj, uvrijeđen, napokon „izbacio“ iz projekta. – dakako: glumac je postigao cilj!)

Sredinom listopada prvo je u Našicama, potom i u osječkom Muzeju Slavonije, predstavljena velelepna i vrijedna monografija „Dora Pejačević – život i svjetovi“. Autor je ugledni mlađi muzikolog, diplomat i publicist Domagoj Marić.

I – u riječi na osječkom predstavljanju – kako navodi Glas Slavonije – autor je spomenuo i sljedeće:

„Jedno od mojih otkrića je da je Osijek igrao važnu ulogu u Dorinu životopisu, ali i u recepciji njezina djela nakon smrti. Tu bih posebno istaknuo bivšu ravnateljicu osječke glazbene škole, gospođu Vojković, koja je napravila sjajno istraživanje o Lili Pejačević i donijela važan zaključak, a to je da je i Dorina majka Lila također bila skladateljica. To je nešto što se dosad nije dovoljno isticalo.“

Vrlo lijep i profesionalan iskaz spomenutog autora!

E sad: problem je u netočnom navodu imena „gospođe…koja je napravila sjajno istraživanje…“. Označena kao Vojković, zapravo se radi o Gordani Gojković (1916. – 2011.), dugogodišnjoj ravnateljici Muzičke škole Franje Kuhača (1956. – 1978.), docentici na Područnom odjeljenju zagrebačke Muzičke akademije u Osijeku, klasičnoj filologinji, solo – pjevačici i muzikologinji…

Gotovo sam siguran da je g. Marić na predstavljanju ispravno izgovorio ime! Moguće je novinarka – autorica izvješća pogriješila, a moguće je nastao i banalni – ali ne manje opasan – „tipfeler“ (zatipak).

Kako god: nehotičnu je pogrješku valjalo ispraviti, poradi digniteta i knjige, i njezina autora, i nazočnih, i čitateljstva…

Poradi povijesti, prije svega!

Tomu i – ovaj Prisjet.

Potpis ispod fotografije:
Gojković (a ne Vojković) Gordana (1916. – 2011.): Osječanka koja je cijeli radni vijek posvetila voljenom gradu

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Za života, Draganu Muciću objavljene su dvije zbirke lirike: „Melodije srca“ i „Čovjek, ptice i zvijezde“. Napisao je brojne kazališne rasprave, a autorom je i monografije „Hrvatsko kazalište u Osijeku 1907.“ te znanstvene studije o Krležinim kazališnim svezama s Osijekom – „Krleža i Osijek“, koja će ga 1990. učiniti jednim od glavnih pokretača osječke kazališne smotre i znanstvenoga savjetovanja „Krležini dani“.

Surađujući s Leksikografskim zavodom „Miroslav Krleža“ u Zagrebu, izradio je nekoliko teatroloških leksikografskih jedinica za Hrvatski biografski leksikon.

Izradivši „Repertoar HNK u Osijeku 1907.-1980. (Drama, opera, opereta, balet), kao suradnik Zavoda za književnost i teatrologiju HAZU u Zagrebu dao je vrlo značajan prilog projektu „Repertoar hrvatskih kazališta 1860-1980.“ obradivši 1830 repertoarnih jedinica osječkog teatra.

U povodu 100. obljetnice HNK u Osijeku, god. 2010. sveučilišna profesorica Dubravka Smajić, pod uredništvom teatrologinje Sanje Nikčević, priredila je Mucićevu doktorsku disertaciju iz 1970. god, pod nazivom „Prvih četrdeset godina“. (Iz te knjige korišteni su i biografski podatci u ovim Prisjetima; Lj. St.)

Godine 1968. Draganu Muciću dodijeljena je Nagrada grada Osijeka s poveljom za teatrološki rad, a 1997. posthumno je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za iznimne zasluge u području kulture.

Umro je u Osijeku ratne 1992. godine.

Potpis ispod fotografije:

NASLOVNICA MUCIĆEVE MONOGRAFIJE – Nakladnici Matica hrvatska, Ogranak Osijek i Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, rujan 2010.

Piše: Ljubomir Stanojević^©

Dragan Mucić navodi jedan Andrićev zapis nastao tridesetak godina nakon velike nacionalne epopeje, osnutka HNK u Osijeku:

„A mogu reći“ – piše Andrić – „da mi se i danas, kad mislim na ovo veliko stvaralačko doba, grudi nadimlju ponosom, kojim se ponosim kao jednim od najvidljivijih rezultata moga života. Sa strepnjom u srcu pomišljam na dane kad mi je Odbor osječkog Hrvatskog kazališnog društva ponudio časnu dužnost, da skupim ne samo dramsko, nego i operno i operetno osoblje i da stupim na čelo tog najnovijeg hrvatskog kulturnog zavoda.“

„Bio sam u ono doba dramaturg zagrebačkog Kazališta, koje je stajalo pod intendanturom starog Adama Mandrovića“ – nastavlja Andrić. – „Kad sam mu saopćio osječku ponudu, on mi je s očinskom zabrinutošću rekao: ‘Nikola, nema na svijetu čovjeka, koji bi iz ničega mogao u isti mah stvoriti i dramu, i operu, i operetu. Da se radi samo o drami, hajde de, išlo bi još kako-tako, ali ovako na brzu ruku stvoriti sve tri grupe, ne može se nikako, a da se stvaralac ne osramoti’.“

„A ja sam ipak ponudu primio, i čini mi se da se nisam osramotio… Čak sam htio i da konkuriram sa zagrebačkim teatrom, pa sam – onako izmoren dnevnim radom i večernjom predstavom – po cijele noći, smrzavajući se u jednoj sobi na obali Drave, prevodio za svoj personal Adrejevljevo djelo ‘Ignis sanat’, za koje sam znao da ga zagrebačko kazalište nema na repertoaru…“

Osijek tada nije imao ništa – sjeća se Andrić i zaključuje:

„Bio je to prevelik, upravo najveći posao u mom životu. Zamislite, da vam tko ponudi golu kazališnu zgradu bez glumaca, bez kulisa, bez zbora i orkestra, bez ijednog opanka ili ičeg sličnog kakvom kazališnom kostimu, pa vam rekne: ‘Hajde sad, igraj se teatra!’. I to po mogućnosti da daješ barem svaki treći dan nov komad, je maleno općinsto ne može svaki dan da ispuni ni do polovice kazališnu zgradu, a i dozlogrdilo bi mu triput gledati isti komad, makar vi donosili najsjajnije opere, u blistavoj opremi i sa najljepšim pjevačicama.“

„Tu je trebalo da visoko zasuču rukave svi sudionici od intendanta do posljednjeg radnika. I zasukali su, da im je znoj curkom curio niz obraze“- završava svoj zapis dr. Nikola Andrić.

Potpis ispod fotografije:

NIJE SE „OSRAMOTIO“ – Prvi intendant i umjetnički ravnatelj HNK u Osijeku, 1907. – dr. NIKOLA ANDRIĆ

Piše: Ljubomir Stanojević^©

„Što je Andrić?“ – zapisao je jednom prof. Stjepan Gruber (1899.-1970.) – „ovaj naoko neprovediv pokušaj osnivanja kompletnog osječkog kazališta s dramom, operom i operetom uspio ostvariti neusporedivom energijom i u tako rekordno kratkom vremenu – jedinstven je podvig u našoj kazališnoj povijesti, a vjerojatno i u cijeloj Europi.

Pored znanih i neznanih hrvatskih rodoljuba okupljenih u prvom Kazališnom odboru, najveća zasluga pripada dr. Nikoli Andriću, koji je u taj posao unio svega sebe, sve svoje zanose, znanje, ustrajnost i ljubav, te time najviše pridonio, da se od osječkog kazališta stvori trajna i solidna kulturnonacionalna ustanova.“.

Nikola Andrić rođen je u obrtničkoj obitelji 5. prosinca 1867. u Vukovaru, gdje je pohađao i osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju, u kojoj su na njega napose utjecali osječki profesori Mato Grković, Ivan Rabar i Ferdo Ž. Miler pohađao je i završio u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Beču završio je studij slavistike i romanistike, a francusku je književnost studirao na pariškoj Sorbonni.

Bio je profesor na zemunskoj gimnaziji 1891.-93., a godine 1894. postaje na poziv intendanta Stjepana Miletića dramaturg HNK u Zagrebu. Tu je funkciju obavljao desetak godina, i to u dva navrata: 1894.-99. i 1902.-07.

„Kao dramaturg nastojao je oko čistoće jezika i pravilnog akcenta; razvio je značajnu prevoditeljsku aktivnost, pa je za potrebe dramskog repertoara preveo više od šezdeset kazališnih djela“ (Ljudevit Galic, 1919.-2007.).

Godine 1907. imenovan je prvim intendantom novoosnovanoga Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Bogato kazališno iskustvo i veliko stručno znanje pomoglo mu je da u kratkom vremenu osječko kazalište postavi na solidne temelje i osigura dalji razvitak njegovih umjetničkih grana.

Godine 1908. Andrić se vratio u Zagreb, radeći u „Narodnim novinama“, na Prvoj realnoj gimnaziji i u novoosnovanoj Glumačkoj školi. Godine 1919. bio je intendant HNK u Zagrebu.

Za vrijeme ministrovanja Stjepana Radića, godine 1925., dr. Nikola Andrić postao je pomoćnik ministra prosvjete. Pokrenuo je u Zagrebu popularnu Zabavnu biblioteku, a sâm je napisao više djela s područja kazališne umjetnosti, ali i drugih.

(nastavlja se)

Potpis ispod fotografije:

PRVI INTENDANT HNK U OSIJEKU, 1907. – dr. Nikola Andrić (1867.-1942.)