Kategorija: Prisjeti

Piše: Ljubomir Stanojević©

Pun pogodak intendanta Ivkovića bilo je dovođenja (prvi put u Osijek!) redatelja Petra Selema (1936. – 2015.). Njegova ingeniozna koncepcija – uz izvrsnu glazbenu podršku maestra Željka Milera (1932. – 1990.) – najzaslužnija je za nevjerojatan uspjeh te Verdijeve opere. „AIDA u crnom“, kako su ju označili.

U to vrijeme poznati glazbeni publicist, rođeni Vinkovčanin s domicilom u Italiji, Dragan Lisac (1921. – 2018.) u svojem “pismu iz Osijeka”, naveo je sljedeće:

„Znameniti talijanski režiser de Sica proslavio se svojim filmom ‘Čudo u Milanu’, no slično bi se moglo kazati i za našeg opernog režisera Petra Selema koji je sada režirao Verdijevu ‘Aidu’ u Osijeku i napravio spektakl kakav se možda nitko osim njega ne bi usudio raditi. To kažemo pri saznanju da se radi o najpopularnijoj i često isticanoj kao grandioznoj operi slavnog Verdija, koja zahtijeva veliki izvođački aparat – povećani orkestar, veliki zbor, brojan balet i komparseriju. Pa kako se sve to može naći u (vrlo lijepom) obnovljenom teatru, ali neobično malom – koji ima otvor pozornice od samo 8,20 metara?!

No, Selem, prisutan u posljednje vrijeme u više naših teatara i festivala, smatran jednim od najvećih majstora operne režije u ovom trenutku u nas, pokazao je ovom prilikom osim već poznatih sposobnosti, mnogo spretnosti i još više snalažljivosti. Odmah treba reći da predstava djeluje efektno, a publika ostaje iznenađena režijsko-scenskom realizacijom (izvrsni scenografski radovi Zlatka Kauzlarića Atača, kostime je kreirala Danica Dedijer, a koreografirala je Sonja Kastl), manifestirajući oduševljenje toplim aplauzima koji su se na kraju pretvorili u prave ovacije.“

„Htio sam se osloboditi navike postavljanje AIDE u ključu približnog kopiranja elemenata iz egipatske umjetnosti“ – najavno je uoči premijere kazao redatelj Petar Selem. – “Želim prisnu, ljudsku AIDU, da se likovi ne kreću po sceni kao pokretne skulpture već kao živi ljudi. Zalažem se, dakle, za životnost prizora, ali i za viđenje koje je, u krajnjoj liniji, vizura iz groba.

Osječka scena zbog skučenog prostora onemogućava postavljanje AIDE kao standardnog spektakla. Zato će cijela pozornica biti scena neke vrste grobnice, iza koje je sav vanjski svijet. Prostor radnje je zatvoren, crni prostor, u kojem Aida i Radames umirući vide ponovno dramu koja ih je dovela do ništavila“ – kazao je o svojoj redateljskoj koncepciji Petar Selem.

Piše: Ljubomir Stanojević©

Naravno da bih o talentiranom intendantu Zvonimiru Ivkoviću (1944. – 2010.), glavnom inicijatoru i upornom organizatoru ove “Aide”, mogao napisati knjigu! Njegov intendantski značaj za osječki je HNK-a točno detektirao vrsni današnji arhivar Ante Kolobarić, mag. cult., koji je Ivkovićevo intendantsko razdoblje (1981. – 1993.) kroz medijski prikaz i kritičku recepciju repertoara, uzeo za temu uspješno obranjenog diplomskog rada.

Zašto o Ivkoviću? – Jer je najzaslužniji za upornost stavljanja “Aide” na repertoar HNK-a nakon blizu pola stoljeća! (A i od onda ponovno je prošlo gotovo četiri desetljeća, ali bit će da je to “osječka sudba“ te Verdijeve opere!).

Ivković se oboružao velikim imenima: u kući je imao sjajnog dirigenta (tada i ravnatelja Opere) Željka Milera (1932. – 1990.), predanog i profinjenog muzičara koji je gotovo sâm „radio“ i sa solistima, sa zborom i, dakako, orkestrom.

Znajući složenost glazbene fakture, Ivković i Miler založili su se za “dovođenje“ ključnih solista: Aide (metropolitanska beogradska operna prvakinja Milka Stojanović/1937. – 2023.), Amneris (pjevačica milanske Scale, Ione Iori/1945. – 2019.), Radamesa (talijanski pjevač iz Scale Doro Antonioli/1929. – 1999.) – dajući istodobno priliku domaćim solistima u ulogama Egipatskog kralja (Velimir Zgrablić/1928. – 2021.), Amneris (pjevačica u osječkom angažmanu, Camelia Pascu/?), Velikog svećenika Ramfisa (također tada osječki solist Gheorge Dimitrie Sara/?), Etiopskog kralja Amonasra (osječka “zvijezda” Ferdinand Zovko/1943. – 2023.) te Glasnika (Viorel Baciu/?) i Svećenice (Katalin Brunjai) – oboje u angažmanu HNK-a.

Radames u repriznim predstavama bio je, tada novosadski dramski tenor, Šime Mardešić.

Veliki Milerov potez bio je upotpunjenje opernog zbora omladinskim zborom iz Slavonskog Broda, s njihovim dirigentom i kasnije profesorom i dekanom Pedagoškog fakulteta u Osijeku, Josipom Jerkovićem (1938. – 2020.).

(Nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

Ožujak je, a ja još u veljači!

Nije veljača nikako uznosit mjesec, mjesec smijeha i karnevala; poslije (pre)dugoga siječnja! Pa ipak, jedna je veljača ostala u pamćenju po velikoj predstavi, hrabrom repertoarnom potezu HNK-a.

Riječ je o “Aidi” Giussepea Verdija, premijerno izvedenoj 22. veljače godine 1988. Za pisca ovih redaka možda najljepša operna predstava HNK-a koju sam vidio – dugih desetljeća…

Ova Verdijeva opera – poznato je – skladana je u počast otvaranja Sueskog kanala i izvedena 1871. u Kairu. Kroz četiri čina (sedam slika) “Aida” prigodno obrađuje priču o etiopskoj princezi Aidi kao egipatskoj robinji i o njezinoj ljubavi prema egipatskom vojskovođi Radamesu, a sve to u doba faraona, u Memphisu i Tebi.

Predstava se uobičajeno izvodi kao spektakl (na otvorenom – počesto i sa slonovima /?/ i sl.). Naravno, kada je to i gdje (o)moguće(no). Ta njezina monumentalnost, s druge strane, čini ju repertoarno rjeđom – osobito u onih kazališnih pozornica koje nemaju (ni minimalne) uvjete za to.

Vjerojatno je taj razlog bio presudan što je do “Aide” 1988. u povijesti osječkoga HNK-a predstava postavljana tek dvaput: 1924. i 1953. (potonja “na otvorenom”, u dvorištu Županijske zgrade preko puta Kazališta, s pokušajem uspostavljanja “osječkih ljetnih priredbi” – 14. lipnja 1953.).

(Nastavlja se)

Piše: Ljubomir Stanojević©

„Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo/Možda su oba u vremenu budućem/A buduće vrijeme u prošlom sadržano“.

Kaže Eliot („Četiri kvarteta“).

Sjedim u Kazališnoj kavani, u kutu, na mjestu gdje je nekada sjedio Frano Krtić, dramski prvak HNK-a. Nije volio da ga se titulira „prvakom“. „Ja sam glumac“, govorio bi. Podcrtavajući ono: glumac.

A bio je – velik glumac. Onaj iz “Dugog putovanja u noć“ O’Neilla, iz Dürrenmattova “Posjeta stare dame“, Čehovljev „Ujak Vanja“, Kralj Bazilije iz Calderónova „Život je san“.

Umro je prije 20 godina. U 80-oj godini.

Kao mlađi pisao sam (i) o tom: što to motivira ostarjeloga, umirovljenoga glumca da svakodnevno dolazi sa Sjenjaka u Kazališnu kavanu… “na kavicu“? Bila mi je fascinantna ta njegova neprekinuta (sveza) s Kazalištem, sa svojim (samo profesionalnim?) životom posljednjih 40-ak godina.

Sada sam ja već premašio Krtićeve i životne, i „profesionalne“ godine. I „na kavici“ sam u HNK-u – svakodnevno!

Dragi Frano…

***

Godine 1959. (sezona ’59./’60.) i Ivković i ja bježali smo iz gimnazije – u kazalište.

Zvonko je već bio „etabliran“ „najmlađi glumac“ (Piccolo u „Kod bijelog konja“ i u „Cirkuskoj princezi“ – od glazbenih predstava; Tony u „Lucy Crown“ i Džeki u „Ranjenoj ptici“ – od dramskih.)

Ja sam u to vrijeme sricao prve literarne korake (koje sam kroz godinu–dvije napustio zarad kazališno–kritičarske vokacije).

Možda je te naše zajedničke dane najbolje opisao Zvonimir Ivković u svom tekstu “Sjećanja na dane u osječkom kazalištu“ (iskazano, potom i objavljeno u zborniku Krležini dani, 2007.):

„Moje (naše, op. Lj. St. – i dalje) povlašteno stalno i besplatno mjesto bilo je na galeriji sa strane lijevo; a iz te perspektive, do koje se dolazilo uskim zavojitim stubištem i do koje je dopirao naročit pogled u gledalište i miris pozornice, uz duh intimnog dostupa svekolikom kazališnom prostoru – odredilo me (nas) u mojem (našem) daljnjem životu“.

Zvonimir Ivković bio je intendant HNK-a u Osijeku 1981.-1993. Umro je u Osijeku 2010.

Potpisnik ovoga teksta bio je direktor Drame HNK-a 1978. do 1984. i pomoćnik intendanta Zvonimira Ivkovića 1984. – 1990. Još je (volonterski) aktivan u HNK-u, autor i urednik ovih Prisjetâ.

Piše: Ljubomir Stanojević©

„Nije to to…“ – komentira draga moja prijateljica, i kolegica, kazališna kritičarka oštra pera (i oštre pameti), jedan tekst u Prisjetima.

Draga moja, školska drugarica, liječnica s glazbenom naobrazbom upozorava me: „Što pišeš o onima koje – ne poznajem?“

Ostajem zatečen.

Kako pisati? (“Nije to to“?!).

O kome pisati?

Za mene dvojba ne postoji: pisati, nikako “akademski“, za leksikone (osim najnužnijih podataka!), a svakako – osobno: što su „oni“ meni značili…

Dragi moji prethodnici!

U ovih šest (možda šest i pol?) desetljeća mojega „kazalištarenja“ bilo je itekako divnih ljudi ili, pak, onih možda ne tako divnih, ali svakako – zanimljivih.

Od potonjih navodim jednoga kornista iz šezdestih, koji se na orkestralnim pokusima vezivao lancem. „Da ne pobjegnem“, govorio bi – nezadovoljan dirigentom (?!).

Jedan operni prvak, bariton, osvojio je Osijek, ne samo s kazališne pozornice, već i privatno: u „điru“ bi obišao pola grada, od tržnice do bolnice, nimalo skromno ističući – svoju “veličinu”. (A bio je dobar, doista!). Osječani su ga voljeli…

Nadasve talentiran dramski glumac ranih šezdesetih, markantan, zgodan, s akademskom naobrazbom (rijetka u to vrijeme!), bio je – nažalost – (neprikriveni) alcoholicus. Osvajao je s pozornice, ali i izvan nje, „nježniji spol“ nevjerojatnom „magičnošću“… Kazalište mu se zahvalilo poslije samo jedne, dvije sezone…

A to su samo neki!

Imena, namjerno ne navodim. De mortuis… Moja bi školska drugarica ionako imala primjedbu da su to likovi iz davne prošlosti i – “zašto o njima pišem?“.

A moja kolegica, kritičarka…?

Ona bi, moguće, rekla da je to – to. Ili ne bi? Uostalom: Quot capita tot sententiae!