(o 35. godišnjici smrti)
Piše: Ljubomir Stanojević©
„U petak kasno u noći, 13. srpnja 1990., nenadano je preminuo maestro Željko Miler, dirigent i organizator Glazbenog programa Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.“ Tako je, u uvodu nekrologa, zabilježila Kronika HNK (br. 1. kaz. sezone 1990./’91).
Cijeli život posvetio je (osječkom) Kazalištu i u njemu je bio najsretniji. S prijateljima, kolegama, umjetnicima… Takvoga ga je i obitelj prihvaćala, poznavala i podržavala. Bio je dirigent velikog srca, zato jer je i kao čovjek bio takav.
Rođen je (1932.) u Zagrebu, gdje je i otpočeo s glazbenom naobrazbom, slijedeći put svoje majke, istaknute operne pjevačice i glazbene pedagoginje Božice Sitarić-Miler (1906. – 1992.) Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, gradu u kojem je (kao vrsni pijanist) šest godina radio kao korepetitor u Operi. Od 1960. sve do smrti 1990. u osječkom je angažmanu, prolazeći sve uobičajene faze mladoga dirigenta: od asistenture, preko samostalnog dirigiranja, do vođenja Opere i (preuzimanja) umjetničkog vođenja u ono vrijeme internacionalnog Annala komorne opere i baleta (1970. – 1983.).
Bio je nadasve senzibilan, neumoran radnik, perfekcionist: svoje je predstave sâm pripremao, korepetirajući solistima, radeći sa zborom, objedinjujući sve silnom strašću i uvjerenjem, neovisno radilo se o “Slavonskoj rapsodiji” ili – “Aidi“! To posvemašnje predavanje kazalištu, taj rad do iscrpljenja i opredjeljenje za muku koja donosi one sretne trenutke kazališne i osobne radosti – pored supruge Antonije (umrla 1994.) i prilježne majke prof. Sitarić-Miler, često i pijanistice u orkestru kojim (je) ravna(o) njezin sin – znala je, svojim sličnim osobinama, prepoznati redateljica Nada Murat! Njihova suradnja na umjetničko-interpretativnom planu podarila je bezbroj nezaboravnih predstava glazbenog repertoara osječkog HNK-a, čiji se broj penje na nekoliko desetaka, što je stavka vrijedna svake pozornosti.
Vrijeme (takvog) zajedništva, sadržajnog i isprepletenog, prožetog sličnom osjećajnošću i ambicijama, iskrenog i otvorenog, bez ostatka – poslije Nade Murat i Željka Milera u Osječkoj operi – treba ponovo doći…