Piše: Ljubomir Stanojević©
Dugo, dugo u Teatru… Godine 1965. – bijaše prije 60 godina! – tadašnji intendant Ivan Zrinušić (1922. – 1973.) naumio je poboljšati informiranje brojne kazališne publike, učvrstiti svezu Teatra i njegovih „konzumenata“ i… Pozvao me na razgovor i složili smo se o pokretanju lista Kazalište. Postao sam vanjskim suradnikom, glavnim urednikom lista, a od 1967. ušao sam u stalni radni odnos u HNK!
Zrinušić, bio je intendantom tek do kraja 1967., organiziravši velebnu proslavu 60. godišnjice HNK-a. List Kazalište – prerastao u “reviju za glazbeno-scensko kulturu“ – “poživio” je do 1981., a kazališnim urednikom – mijenjajući i druge razne funkcije (voditelj Informativnog centra HNK-a; ravnatelj Drame; pomoćnik intendanta i predsjednik Umjetničkog vijeća HNK-a) – o(p)stao sam do 2010.
Posljednjih 15 godina ponovno sam volonter-entuzijast, kao što sam to bio i od 1959. S tom razlikom, što sam prije šest i pol desetljeća zatvarao kazališna vrata (?!), a sada – nadam se – otvaram davne poglede na dragocjene (zaboravljene) kazališne umjetnike, zgode (i nezgode) ljudi osječke Thalije.
Citiram zapis nedavne kolumnistice u jednom tjedniku:
“Negdje kod Thomasa Wolfea ima pouka, da je izgubljeno samo ono što nije ni postojalo, što je bila iluzija, mladalačka ili odrasla zabluda.“
Bilježeći intimnu rekapitulaciju kazališnih dana, ljudi i događaja, imam iluziju da ništa nije i ne će biti izgubljeno… Bar na tren!