Piše: Ljubomir Stanojević©
Od tog prvog Verdija, Nada Murat izrežirala je još mnoge postave (ukupno 13, čini mi se): „Traviate“, „Rigoletta“, “Giovanne D’Arco“, „Krabuljnog plesa“… „Krabuljni ples“ bila joj je ujedno posljednja režija (20. 12. 1987.). U ostavštini je pronađen jedan broj osječkog časopisa Revija s negativnim, mladalačkim agresivnim osvrtom (inače kvalitetnog, ali ne i muzičkog) kritičara… I Nadina opaska (poruka!?): „Razlog mog odustajanja!“
Uz Verdija, režirala je i ogroman opus opernih standarda: Puccinija, Čajkovskog, Leoncavalla, Smetane, Masseneta, Mozarta, Donizettija, Bellinija, Bizeta, Mascagnija, a od domaćih – Lisinskog, Gotovca, Bjelinskog, Lhotku-Kalinskog…
Njezine postavke operetnih skladatelja Kálmána, Nedbala, Zellera, Offenbacha, Lehára, Benatzkog, a od domaćih Albinija i Tijardovića (praizvedba njegove operete „Min“, 1958.) bile su u svoje vrijeme hitovi koji su punili osječko gledalište i – kazališnu blagajnu!
Pa ipak, na jedno pitanje o vlastitim redateljskim preferencijama (časopis Zvuk, Sarajevo, 1983.) Nada Murat odgovara da najradije režira „suvremeni operni repertoar… zato što je manje opera a više muzički teatar“, iznoseći istodobno i značajnu osobnu, praksom potvrđenu tezu: „Ako mi djela ranijih epoha pružaju takve mogućnosti, za mene su suvremena.“
I doista, gotovo da je to krȇdo 84 ostvarene režije Nade Murat na pozornici HNK-a u Osijeku, osječkoga Dječjeg kazališta i HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka (gdje je u dva navrata redateljski gostovala).
(nastavlja se)