Piše: Ljubomir Stanojević©
PROLEGOMENA
Od godine 1959. pratim ovo Kazalište, predstave i ljude, dane… U ovim Prisjetima nastojim se, ma kako skromno, odužiti onima koji su mi značili i svojom neponovljivom, božanskom iskrom talenta utirali put ljepote; gradeći mene (i ne samo mene!) bićem s nezatomljivom potrebom za Teatrom, onim dobrim osjećanjem u mraku gledališta…
Jedna od tih dragih, dragocjenih osoba redateljica je Nada Murat (Čaglin kraj Požege, 16. srpnja 1927. – Osijek, 29. rujna 2009.).
***
U trenutku pisanja ovog teksta već je prošlo 15 godina od smrti Nade Murat, a pomisao na nju – i kada sjećanja nisu namjerna – jednako izaziva tugu. Osobno, poznavao sam je, prijateljevao s njom, volio je i s njom surađivao blizu pola stoljeća. A moglo je i više…
Režiju je diplomirala kod Gavelle i zadugo je u Osijeku bila jedina s diplomom zagrebačke Akademije. Žena-redatelj godinama je bila kuriozum ili bar iznimka, ne samo u hrvatskom glumištu. A kao operna redateljica – bila je posve usamljena pojava. Zadugo.
Diplomska joj predstava na osječkoj pozornici bijaše Verdijeva “Moć sudbine“ (22. 11. 1956.). Nazočili su njezini profesori Branko Gavella i Vlado Habunek, a u pokojničinoj ostavštini pronađeno je i dirljivo pismo njezina kolege s klase Boška Violića. (Pismo je pomno čuvano – do smrti!)
„Utopi se u radu, ako možeš“ – piše joj Violić. – „To vraća čovjeku snagu (iako mršavi!), daje mu samopouzdanje. A ljudima kao što smo mi, to je najpotrebnije. Jer ne zna se što je klimavije, mi ili svijet oko nas… Radi se samo o tome da čovjek napravi bolje od sebe. Ali gdje su ti koji to mogu? I smiju? I mogu smjeti?“ – piše (kako je potpisan) Viola, 14. 11. 1956.
Nada je i mogla, i smjela, i – mogla smjeti
(nastavlja se)