U scenskoj adaptaciji romana Zavičaj, zaborav Ludwiga Bauera, krije se zanimljiv spoj osobnog i profesionalnog odnosa redatelja Jasmina Novljakovića prema djelu. U razgovoru u povodu premijere – koja će biti 13. studenoga, u 20 sati – uveo nas je redatelj u proces nastanka predstave koja, kroz slojeviti motiv sjećanja i potrage za identitetom, progovara o univerzalnim pitanjima čovjekove pripadnosti i povijesnih silnica koje ga oblikuju. Suradnja s autorom romana i mladim dramaturgom bila je temelj za otvaranje kompleksnog, naizgled hermetičnog teksta, a ansambl je izvedbi dao živost. Dotaknuli smo se i izazova suvremenog kazališta, u kojem se balansira između zahtjeva publike i potrebe za umjetničkom istinom.
* Roman Zavičaj, zaborav donosi težinu i nježnost, sjećanje, zaborav, prostor – što je pretegnulo u vašoj interpretaciji? I što vas je zaintrigiralo da prihvatite režiju?
– Upravo sve što ste nabrojili je izuzetno važno za roman, i pokušavam to u interpretaciji naglasiti – sjećanje je osnovni motiv i pokretač scenske radnje. Često je sjećanje varljivo i fragmentarno – te rupe u sjećanju naglašene su izgledom scene, dijelovima mozaika koji spojeni možda slože sliku vrlo uzbudljivoga i bogatoga života glavnoga junaka. Kroz ovu tešku osnovnu temu – traženja identiteta i zavičaja – prostora u kojem bismo se osjećali potpuno, okruženi ljudima koji ga čine najpoželjnijim mjestom zemaljskoga života, isprepliće se puno nježnosti, ljubavi, prijateljstva, ali i razočaranja i neuspjeha. Upravo su bogatstvo događanja, ljudi, prostora, prije svega prekrasnih likova koji se provlače kroz život glavnog junaka razlog zašto sam se zainteresirao za režiju ovog vrlo zahtjevnog djela. Veliko je značenje imalo i moje dugogodišnje prijateljstvo s autorom romana i zajednički kazališni projekti koje smo radili tijekom godina.
* Radili ste dramaturgiju s autorom romana i s dramaturgom predstave. Kako je tekao proces, jeste li se sudarali u idejama ili nadopunjavali?
– Ovako složen roman nemoguće je dramatizirati bez autora, posebice stoga što se Ludwig Bauer više puta uspješno okušao i u dramskoj formi. Naši su razgovori započeli prije godinu i pol dana, nakon čega mi je autor poslao svoju dramatizaciju, uz napomenu da očekuje moje intervencije u smislu scenskoga oblikovanja teksta. Uz stalno čitanje knjige nastale su neke nove scene, a neke doživjele preinake, no konačna dramatizacija temeljena je na scenama i temama koje su za autora bile iznimno važne. Nije to predstavljalo nikakvo razilaženje, jer su te teme i za mene bile primarne i neophodne u dramatizaciji. Pred kraj rada uključio sam u rad na predstavi i Mateja Sudarića, mladog dramaturga čija sam dva teksta vidio uprizorena i koji mi se činio vrlo zanimljiv iz vizure odnosa prema temi nekoga iz generacije koja nije mogla doživjeti vrijeme o kojem roman i dramatizacija govore. Zajedno smo prošli cijeli tekst, Matej je neke dijelio pisao iz svoje vizure, uspoređivali smo to, zajednički analizirali i došli do krajnje verzije dramskoga predloška.
* Hermetičan tekst poput ovoga treba “otvoriti”, ali bez banaliziranja. Mislite li da ste uspjeli?
– Nadam se da smo ga uspjeli otvoriti i približiti današnjem gledatelju, uz temu traženja identiteta dati i pregled totalitarističkih režima 20. st. kroz dramu pojedinca u kotaču povijesti koji nemilosrdno gazi sve pred sobom, uz događaje i situacije kada glavni junak doživljava ljubav, prijateljstvo, solidarnost, ali i mnoge teške situacije. Vjerujem da nismo banalizirali ono što je roman donio u svoj svojoj punini.
* Ansambl čine sve generacije – od studenata do friških umirovljenika. Stariji su pedagozi mladima, a njih osvježava mladost. Kako ste balansirali sve te energije, ritmove i iskustva?
– Ono što doista volim na sceni i u čemu uživam je susret različitih generacija glumaca u istom projektu. Osječki ansambl je za mene poseban, kada dođem ovdje osjećam se kao kod kuće. Dobar dio glumaca koji igra u predstavi moji su bivši studenti, a oni kojima nisam mogao predavati kroz godine su postali moji dobri prijatelji i poznanici. I magična formula dobrog rada u ansamblu je upravo ono što ste rekli u pitanju – stariji svojim iskustvom i godinama postojanja na sceni pomažu mladima na pravi način iskazati ono što osjećaju kroz likove i situacije u kojima se nalaze, a starijima upravo ta neposrednost i mladalačka energija postaju pokretači da pristupe poslu bez ustaljenih obrazaca, da i oni osjete radost stvaranja i riskiranja u traženju rješenja za pojedine scene. I u autorskom timu ovaj je put susret iskusnih i dokazanih umjetnika – velikog scenografa Zlatka Kauzlarića Atača i moje stalne suradnice kostimografkinje i suradnice za scenski pokret Jasminke Petek Krapljan, Josipa Grizbahera koji je oblikovao projekcije, te sjajne mlade glazbenice i kompozitorice Ane Stanković i već ranije spomenutog dramaturga Mateja Sudarića, a njihovo vrijeme tek dolazi.
* Za kakav redateljski pristup ste se odlučili: vođenje ili puštate da energija sama teče?
– Moj redateljski pristup je uvijek isti: uz dobru pripremu, u smislu okvira u kojem će komad biti vođen – prostora, kostima i glazbe koji se stvara sa suradnicima, a onda pomoći glumcima u skiciranju likova i njihovih međusobnih odnosa. Nakon toga važno mi je da glumci pokrenu svoju kreativnost i daju prijedloge u kreaciji svog lika, u čemu nastavljamo dalje put u stvaranju predstave, oni iz svoje glumačke vizure, a ja u usuglašavanju njihovih ideja i svega što ih okružuje na sceni. Za mene je uvijek u središtu kazališta glumac i njegova kreacija i zato smatram da je važno i da glumci osjete slobodu u stvaralaštvu i predlože nešto što nije istovjetno mom viđenju određene scene, ali uvijek rado prihvatim sugestiju glumca ako je utemeljena i opravda njegov lik i pridonese jasnoći ideje koju prenosimo gledateljima.
* Što biste voljeli da studenti “ponesu” iz ovoga projekta: zanat, osjećaj, odgovornost?
– Nedavno sam na Akademiji, u okviru kolegija Tehnike glume, razgovarao sa studentima 3. godine BA studija Glume i lutkarstva, koji su uključeni u rad na predstavi i zaista sam bio sretan kad sam čuo koliko im znači sudjelovanje u procesu rada na ansambl predstavi i što su sve naučili i promatranjem starijih kolega usvojili već u dosadašnjem radu, na probama s kompletnom tehnikom i na velikoj sceni. Uključivanje studenata u profesionalne predstave, barem od 3. godine BA studija za njih je izuzetno korisno i neophodno i ovom prigodom zaista zahvaljujem i intendantu i ravnatelju Drame što su prihvatili da studenti budu dijelom predstave. Neovisno o tom, naši studenti sve češće sudjeluju u predstavama, što je za našu Akademiju i za njih velika stvar i obogaćivanje nastavnog procesa u najboljem smislu. Vidim koliko su ozbiljno počeli shvaćati ono što su prolazili kroz nastavu i koliko se ponašaju odgovornije prema svojoj budućoj profesiji.
* Koliko publika bilo koje generacije danas prepoznaje motive zavičaja, gubitka, identiteta?
– Svakako će predstavu drukčije pratiti generacije koje su živjele u vrijeme kada se radnja događa, jer poznavanje političke pozadine i realnosti u kojoj žive junaci naše predstave omogućuje shvaćanje svih poruka koje želimo prenijeti publici. S druge strane, vjerujemo da se bavimo i univerzalnim problemima koji će biti prepoznatljivi mlađim generacijama, a koje će imati priliku upoznati se bliže s totalitarnim režimima koji su postojali ne tako davno na prostoru Europe, a i kao upozorenje da ne dopustimo da se takve situacije ponove. Ekstremne i nacionalističke, isključive ideologije zauzimaju sve više prostora u današnjim demokracijama koje postaju sve slabije na izazove populističkih parola i pozivanja na uništenje svega što ne ulazi u njihove kriterije „pripadanja“ i ispravnosti ideoloških pogleda.
* U modi su „lakše i kratke“ – ne samo kazališne – forme, a ovaj roman zahtijeva duboku koncentraciju i fokusiranoga gledatelja.
– Moda je to koju smo stvorili dijelom i mi, stvaratelji kazališta. Kao djelatnik u kazalištu formirao sam se u Poljskoj, zemlji gdje kazalište povijesno zauzima vrlo značajno mjesto u društvu i gdje su moralni autoriteti, uz književnost, najčešće dolazili iz kazališta. Uz to, u Poljskoj je odavno odijeljena kazališna estrada i zabavljački teatar, koji isto tako imaju zvijezde i brojnu publiku, od kazališta koje nastavlja svoje stvaralaštvo na temeljima koje su nam zacrtali naši prethodnici – umjetnici kazališta – i preko njih kroz kazališnu klasiku i nove komade istražujemo neuroze i probleme čovjeka našeg vremena, preko univerzalnih tema i kvalitetne literature. To kazalište nije lako prihvatljivo, ali je neophodno da bi i današnji gledatelj aktivno sudjelovao u kazališnom činu vlastitim angažmanom i propitivanjem svoga mjesta u svijetu nakon odgledane predstave.
* Što je danas najveći izazov redatelju – pronaći pravi naslov, pravi ansambl ili pravi smjer?
– Sve od navedenog bitno je za uspjeh predstave i recepciju. Izazov je pronaći pravi naslov, posebice kad su u pitanju suvremeni komadi, jer malo je prijevoda i pravoga uvida u suvremenu europsku dramaturgiju, da ne govorimo dalje. Što se tiče kazališta sa stalnim ansamblima, važno je poznavati ansambl i izabrati ljude koji će otvoreno i iskreno ući u projekt. To nije uvijek lako i zato često radim u manjim kazalištima (Vinkovci, Požega), gdje uz njihove članove ansambla biram glumce s kojima volim raditi i koji će odgovarati komadu. Najbolji smjer koji vidim je da iza izabranog komada ja stojim i koji će biti primjeren i koristan za kazalište u kojem se postavlja.
* Kad birate naslov – u vremenu hiperinflacije informacija i površnih emocija – što mora imati tekst da biste mu rekli „da“?
– Ono što mene najviše zanima na sceni i izvan nje je običan čovjek u okruženju koje nikada nije korisno za njega i njegove najbliže. Često je to vezano uz politička kretanja koja rade protiv čovjeka i njegove egzistencije i stvaranja vlastitoga života. Društvena nepravda, represija jer nismo oni i onakvi kakvi bi trebali biti prema kriterijima koje postavljaju ideolozi takvih represivnih aparata, teme su o kojima bi trebalo progovarati sa scene. Nitko mi ne može reći da to je to današnjem gledatelju strano i da ne razmišlja o tim temama. U vremenu kada nestaju „metafizička osjećanja“ – kako je to rekao veliki poljski umjetnik Stanisław Ignacy Witkiewicz – nestaje potreba za umjetnošću i religijom. Potrebno je isto tako pobuditi u gledatelju taj metafizički nemir.
* Kako vidite današnje kazalište: kao prostor eksperimenta ili utočište smisla?
– Ja sam u kazalištu već dugo, preko 40 godina i veći sam ga dio života pokušavao doživjeti kao mjesto istraživanja i eksperimenta. Tadeusz Kantor, drugi veliki umjetnik kazališta koji pripada svijetu koliko i Poljskoj, smatrao je da se eksperimenti rade u laboratorijima i da to nema velike veze s umjetnošću. Umjetnost nastaje iz duboke unutrašnje potrebe i želje da se izrazi ono što osjećamo duboko u sebi i što je često teško izrecivo. Blisko mi je i kazalište kao utočište smisla. U procesu rada to tako izgleda i dobro je da na kraju procesa taj smisao podijelimo s gledateljima.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
