Autor: editor_hnk23

  • NAŠ NAJUGLEDNIJI ZRINJSKI

    NAŠ NAJUGLEDNIJI ZRINJSKI

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Milan Pichler (Osijek, 22. ožujka 1897. – Rijeka, 24. kolovoza 1981.) veliko je ime hrvatske operne scene i jedan od naših najuglednijih tumača lika Nikole Šubića Zrinjskog u istoimenoj Zajčevoj operi. Prvi put pjevao je u Osijeku 16. prosinca 1926., pod ravnanjem Lava Mirskog. Tumačio je lik legendarnog hrvatskog bana i zapovjednika Sigeta u Beogradu i Zagrebu, gdje je bio angažiran, potom u Rijeci gdje je i završio umjetničku karijeru sa Zrinjskim na oproštajnoj predstavi 31. ožujka 1962. Ugledna kritičarka i glazbena publicistica Marija Barbieri drži da je uloga sigetskoga junaka Pichlerova „amblematska uloga“!

    Donosimo zapis Milana Pichlera „Osječko kazalište u mojim uspomenama“, objavljen u Spomen-knjizi o pedesetoj godišnjici HNK u Osijeku, 1957.

    „Jedne noći krajem mjeseca prosinca 1918. pod jednim prozorom u Pejačevićevoj ulici pjevao sam serenadu uz pratnju gitare. Skupio se svijet i slušao; kada sam završio, pristupio mi je naš poznati glumac Josip Maričić riječima: ‘Slušajte, prijatelju, ne biste li vi došli sutra oko 14 sati u kazalište?’. Moj odgovor je glasio: ‘Bih’.

    Tada sam potpisao ugovor kao bariton opere i tako 1. I. 1919. započeo svoju pjevačku karijeru. Prvi puta sam nastupio 28. veljače 1919. u operi ‘La Bohème’ kao slikar Marcello. Kao gost pjevao je Rudolfa Ernest vitez Camarotta, član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Poslije toga nizale su se partije za partijom, koje sam spremao s vrsnim dirigentima Mirkom Polićem i Lavom Mirskim.

    Već sljedeće sezone imao sam prilike slušati odlične pjevače iz Zagreba, koji su prešli u Osječku operu. Od njih sam mnogo naučio. Direktor Polić napustio je Osijek 1923. godine, i ja sam nastavio rad s novim direktorom Lavom Mirskim, koji je bio neumoran radnik i koji je sve svoje znanje uložio u podizanje muzičkog života Osijeka na što viši stupanj, u čemu je i uspijevao. Uslijed smanjenja budžeta 1926. godine ukinuta je u Kazalištu muzička grana i tako sam 1927. u proljeće, kada smo proslavljali 20-godišnjicu Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, sudjelovao na koncertu, a poslije toga na banketu u Grand-hotelu otpjevao sam prolog iz opere ‘Bajazzo’.

    Iza toga prišao mi je upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu Milan Predić i zapitao me, bi li došao u Beogradsku operu. Pristao sam. Zahvaljujući Lavu Mirskom bio sam toliko spreman, da sam mogao uspjeti i u novoj sredini. Naravno, da sam kasnije vrlo rado dolazio u Osijek na gostovanje, jer su mi uvijek taj Teatar i njegova publika bili dragi, te sam rado nastupao na daskama, gdje sam i započeo svoju pjevačku karijeru.“

    (Spomen-knjiga o 50. godišnjici HNK-a 1907.-1957., Osijek 1957.)

  • Epopeja junaštva – likova na pozornici i svih njihovih tumača

    Epopeja junaštva – likova na pozornici i svih njihovih tumača

           Kad se tumač naslovne uloge Zajčeva Zrinjskog na dan izvedbe razboli toliko da, doduše, može nekako otpjevati veći dio opere, ali, u dogovoru s dirigentom, odluči, ipak, preskočiti glazbeno i dramaturški ključnu romancu Gle kako divno sjaji grad, zdrav razum nameće zaključak da je čitava predstava unaprijed osuđena na propast. No, katastrofa je sinoć ostala samo naslov završnoga orkestralnog stavka, a brojne usporednice između dramskoga teksta i njegove izvedbe začudno su, gotovo metatekstualno prožele večer u osječkom kazalištu, pretvorivši ju u epopeju junaštva, ne samo likova na pozornici, nego i svih njihovih tumača.

               Odlika je velikih umjetničkih djela njihova višeslojnost, a samim tim i mogućnost njihovih različitih jednakopravnih iščitavanja. Zrinjski je, naravno, bio i ostao teatralizacija nacionalnoga mita, kojom se slavi nadljudsko junaštvo pojedinaca okupljenih oko zajedničkoga domoljubnoga cilja, većeg i onkraj njihovih pojedinačnih sudbina. No, on je istodobno i osobna drama svojih protagonista, što je također gledište iz kojeg se toj operi već bilo višekratno pristupilo. Redateljska koncepcija Lee Anastazije Fleger ne negira ni jedan od tih dvaju pristupa – ona ih potvrđuje, ali i nadopunjuje dodatnim slojem priče o zajedništvu iz kojega proizlazi i junaštvo – ne kao manifestacija nečeg nadljudskog, nego kao nešto što logično izrasta iz uzajamne podrške i požrtvovnosti pojedinaca, koji i udruženi ostaju samo ljudi; to je junaštvo koje nije nedostižan ideal, nego realna mogućnost. Stih “nas mal’, al’ hrabar je broj” u ovoj predstavi tako ne treba shvatiti kao metaforu, nego i doslovno – što su, među ostalim, potvrdili sjajni istupi malobrojnoga zbora, koji je pripremila Barbara Kajin.

               Novi osječki Zrinjski predstava je u kojoj su svi sudionici – bili oni članovi sâmoga ansambla ili njihovi gosti – stali jedni uz druge. Okupili su se oni tako i iza svojega vođe – kako je predstava odmicala, prestalo se uopće percipirati objektivne poteškoće prvaka Opere Dalibora Hanzaleka u naslovnoj ulozi, jer su jednostavno prestale biti relevantnima – njegova požrtvovnost i potpora čitavog ansambla učinile su ga tako istinskim junakom ove izvedbe, sposobnim nadići vlastite slabosti u službi višega cilja. Njegov je Zrinjski junak, ne usprkos svojim slabostima, nego i upravo zbog njih – čovjek od krvi i mesa, s kojim se svatko može identificirati.

               Zrinjski, naravno, nije samo tumač naslovne uloge i ne treba zbog njega zanemariti ostale protagoniste. Tako je već u prvom prizoru opere scenom dominirao impozantan Mate Akrap, gotovo postavljajući pitanje ne bi li se i čitava opera – umjesto Zrinjski – trebala zvati Sulejman. Naravno, ne bi, ali ostaje sjajno izrađena i profilirana interpretacija, od moćnoga početnoga zapjeva do potresnoga prizora smrti; uz pomoć vještoga logopeda, ta bi interpretacija uistinu mogla postati i antologijskom.

               U promišljenoj gradnji glazbeno-dramaturške strukture, već spomenuta redateljica Lea Anastazija Fleger i dirigent Ivan Josip Skender pokazali su se kao sjajno uigran tim, čije su zamisli skladno korespondirale i međusobno se nadopunjavale. I u glazbenom i u režijskom aspektu, oboje kao da su u prvim trima slikama krenuli iz opernih, pa čak i operetnih stereotipova – koji zaista i jesu kao takvi nedvosmisleno upisani u libreto i u partituru. Nakon Prisege publika je na pauzu mogla otići uvjerena da će i do kraja predstave gledati jednog više-manje konvencionalnog Zrinjskog s neizostavnih mahanjem mačevima, sabljama i zastavama. Da, bilo je i toga – ali i puno više od toga. Zahvaljujući lucidnim scenografskim rješenjima Ive Knezovića, “klaustrofobični” su se prvi prizori proširenjem scene u širinu i dubinu u nastavku predstave rastvorili u svojevrstan “prostor slobode”, s osobito učinkovitim “ženski” riješenim završnim prizorom. No, u ovoj predstavi žarišne točke nisu masovni prizori, nego intimni. U određenom smislu, ovo čitanje Zrinjskog kao da je usredišteno na sedmu sliku – do nje su se već protagonisti profilirali i izdignuli iz pukih stereo- i arhetipova. Ta je slika, koja obuhvaća Jelenin san i njezin završni dvopjev s Juranićem – dramski, gotovo filmski niz sjajno oblikovanih slika, u kojem će se ljepota utopijski idiličnoga sna okrutno sučeliti s realitetom neumitne okrutne sudbine. Ivana Medić i Roko Radovan, kao krunski dragulji sinoćnje izvedbe posebno su, upravo potresno zasjali u tom prizoru, kao svojevrsnom supstratu ove sjajne predstave koja govori ne samo o ljudskosti velikih junaka, nego i o junaštvu maloga čovjeka.

    Autor priloga: Trpimir Matasović

    HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA
    HRVATSKI RADIO, III. PROGRAM
    Sedam dana glazbe, 19. listopada 2025., 13:30-14:30
    Urednica: Ana Boban

  • Ovo je predstava s velikim potencijalom

    Ovo je predstava s velikim potencijalom

    Kao najmlađi student kompozicije u povijesti Muzičke akademije u Zagrebu, Ivan Josip Skender (Varaždin, 1981.) već je na početku karijere privukao pozornost domaće i međunarodne scene. Njegov opus obuhvaća djela za soliste, komorne sastave, orkestre, zborove te kazališne produkcije, među kojima se posebno ističe opera Šuma Striborova, najizvođenije operno djelo MBZ-a. Dirigirao je brojnim ansamblima u Hrvatskoj i inozemstvu, a posebno je posvećen suvremenoj hrvatskoj glazbi. Osječka će publika njegovu interpretaciju hrvatske glazbene baštine moći upoznati na premijeri Zajčeve glazbene tragedije u tri čina (osam slika) – Nikola Šubić Zrinjski, 17. listopada, u 20 sati.

    * Hrvatska glazbena i kazališna scena nije velika, kako to da vam je ovo tek (sada) prva suradnja s osječkim HNK-om?

    – Svaki HNK-a ima svog kućnog dirigenta i pozivanje vanjskih dirigenata nije toliko često. Usto, dirigent se smatra „mladim“ do svojih kasnih 40-ih. Mislim da je sada jednostavno došlo pravo vrijeme.

    * Iako se između skladatelja i dirigenta, po vama, može staviti i znak jednakosti, kako volite da vas se primarno predstavlja? U jednom ste intervjuu rekli da je dirigiranje zapravo dekodiranje nečijega djela i da su kompozicija i dirigiranje zapravo jedno te isto.

    – Najdraže mi je da me se predstavlja jednostavno, kao glazbenika. Ova se dva polja djelovanja jako preklapaju po značaju. Skladatelj je onaj koji stavlja svoju misao na papir, a dirigent je onaj koji prema skladateljevoj ideji, odnosno nacrtu, treba ansamblu pomoći izvesti skladateljevu misao. Jako je povezano. Zanatsko, temeljno značenje je gotovo jednako po pitanju razumijevanja materije, instrumentacije i dr.

    * Nije li devalviranje reći za skladanje da je – zanat?

    – Zanat i poziv nije istoznačnica – dirigiranje i kompozicija su pozivi, ali svi moramo izučiti zanat.

    * Uvjerena sam da većina ljudi misli da su skladatelj talent „dobili“.

    – Talent je samo dio, jer iza svega stoji ogroman rad, ogromno znanje, treba znati instrumentaciju, polifoniju, harmoniju, sluh. Sve se trenira. Zato je to dio zanata. Bavljenje ovim pozivom zahtijeva vrlo izučen um, kao i vladanje mnogim glazbenim disciplinama.

    * Je li slučajan odabir riječi da skladatelj na papir stavlja ideju, a ne emociju? Što vas češće vodi – ideja koja vam se mota glavom ili osjećaj?

    – Usko je to povezano, jer je glazba jezik za sebe. Kao što riječima prenosimo ideje i emocije, to isto čini i glazba, ali na svoj jedinstven i neposredan način. Svaki skladatelj ima svoj način izražavanja. Na meni kao dirigentu je da to odgonetnem i prenesem, a zapravo sve piše u notama.

    * Kako znate da je Vaše novo djelo spremno za izvođenje?

    – Skladanje kod mene kreće u glavi. Još dok razmišljam o djelu, na papir zapišem strukturu djela i situacije koje želim, dramaturšku liniju cijelog djela, a potom jednu po jednu, upisujem jako puno nota.

    * To je onaj zanatski dio?

    – Može se reći. Tada brusim partituru dok nisam siguran da kada dođe glazbenicima na pult ga mogu izvoditi.

    * Koliko si taštine skladatelj tu smije dopustiti?

    – Nimalo.

    * Tko prvi posluša/odsvira djelo kada je završeno?

    – Pišem izravno za ansamble ili soliste, po narudžbi, na ruke umjetnika.

    * To je održiv model i kod nas u Hrvatskoj? Imate li u ladici/na računalu nekih gotovih, a neizvedenih djela, napisanih Vama za dušu?

    – Apsolutno se može tako kod nas. Nemam neizvedenih djela, jer narudžbe idu jedna za drugom i već sada za sljedeću godinu imam tri orkestralna djela, završio sam jednu komornu skladbu, pišem jednu kazališnu predstavu. Shvatio sam da nije problem pisati sebi za dušu, ali treba imati osobu koja će to izvesti. S vremena na vrijeme napravim predah od skladanja čisto da se stignem baviti – životom. Uz Akademiju, dirigiranje, proces skladanja stalno je prisutan negdje u mojoj glavi.

    * Idu li dirigiranju u prilog godine iskustva i rada?

    – Apsolutno. Donedavno sam stalno u glavi imao korektiv i uspoređivao svoj rad prije 10 godina i što sam unaprijedio i što još bih mogao. Doza samokritike je neizmjerno važna da bi se svo iskustvo pretvorilo u temelj za daljnji napredak.

    * Je li to frustrirajuće ili motivirajuće?

    – Samo korektiv. Sada mi je učenje i pristup novoj partituri puno lakše nego prije. U bilo kojoj vještini je tako, a bavljenje umjetnošću je vještina. Neke stvari dolaze prirodnije, jer su „utabani“ putovi u glavi.

    * Iz perspektive pedagoga, kako današnji mladi gledaju na činjenicu da za izvrsnost treba puno rada i vremena?

    – Često se kaže mladost = ludost, a ovdje to mislim u iznimno pozitivnom smislu. Moram reći da za ansambl za suvremenu glazbu naručujem glazbu od studenata. To su ozbiljni mladi ljudi, slušaju što im se govori, a mogu im se obraćati na razini na kojoj sam i sam i oni to potpuno razumiju.

    * Dostupnije im je puno više toga nego vama kada ste bili student.

    – Internet je dvosjekli mač. Postoji razlika između stečenoga znanja do kojeg dolaziš učenjem, radom i iskustvom te onog dostupnog na klik. Već na prijamnom se vidi razlika između onih koji olako doživljavaju važnost znanja i onih koji su s nekim znanjem već došli.

    * Iskustva sa Zrinjskim sigurno Vam ne manjka. No svaki je orkestar posve nova priča pa čak i zgrada u smislu akustike i estetike.

    – Sergiu Celibidache (rumunjski dirigent, skladatelj, glazbeni teoretičar i profesor, nap. a.) je rekao da se ovaj posto sastoji od 99 NE i jednoga DA. Sa svakim orkestrom drukčije dolazimo do rezultata, ali je proces u suštini isti.

    * Pojasnite nam one NE i DA.

    – Dirigentu je u cilju ukloniti sve što nije u skladu s partiturom. Svaki orkestar je drukčiji, ima svoje prednosti i mane. To su glazbenici koji su radili u drukčijim uvjetima, s drugim dirigentima. Kroz probe evolucijskim procesom dolazimo do cilja. To je uvijek isto u svakom ansamblu.

    * Koliko (im) popuštate?

    – Nema tu popuštanja, to je zajedničko muziciranje. U jednom trenutku dolazi do sklada ili se ispravlja dok ne dođe do toga. Kao klesari, uklanjamo višak ili dodajemo tamo gdje nedostaje.

    * Do premijere je preostalo još jako malo dana. Kako teku probe?

    – Odlično. Suradnja je počela dobro, tekla dobro i mislim da će premijera biti jako dobra, a predstava s velikim potencijalom. Cijeli autorski tim, na čelu s redateljicom Leom Anastazijom Fleger uspio je na sceni napraviti sklad s partiturom, što nije lak posao, jer Zrinjski nije lagana opera. Lea je glazbeno obrazovana, voli glazbu, operu, glazbeno-scenska djela, vidi se da pliva u tom.

    * Ovi hvalospjevi nisu uobičajena kurtoazija? Ispada da u kazalištima uvijek sve ide kao poputrano.

    – Na ovoj predstavi sve je teklo glatko, nije bilo trzavica. A to se događa, svatko ima svoje tehničke i umjetničke želje.

    * Hoće li se ovaj Zrinjski u interpretaciji – glazbenoj i redateljskoj – razlikovati od dosadašnjih inscenacija koje je osječka publika gledala? Kakva je bila vizija, smjer autorskog tima?

    – To publika sama treba doći i procijeniti. Naše vizija i misija su ono što je Zajc napisao.

    * Ima li smisla ovakva kanonska djela osuvremenjivati?

    – Glazbeno ne, bitno se držati skladateljeve zamisli i ne skretati previše od osnovne misli. Ovo će biti klasično iščitavanje Zajca, koje može stajati i prkositi vremenu i biti važno danas i za 100 ili 200 godina.

    * Da se malo vratimo Vašem skladateljskom radu. Koliko sluha za današnje skladatelje i glazbu imaju institucije, društvo, pojedinci?

    – Nema dovoljno sluha. Skladatelje klasične glazbe cijene, ali nisu dovoljno eksponirani. Radimo na tom, ima napretka. Cesta je spora, publike je možda manje, ali institucionalna podrška može biti bolja. Drago mi je da se mnogo mladih glazbenika okrenulo i potiče glazbeno stvaralaštvo. U novim se naraštajima suvremeni hrvatski skladatelji sve više izvode i to je pohvalno.

    * Je li kod nas situacija lošija nego vani?

    – Kao jedan od umjetničkih voditelja MBZ-a imam sliku svjetske scene. Postoje geografske grupacije. Zahvaljujući MBZ-u možemo u Hrvatsku dovesti umjetnike iz cijelog svijeta radi razmjene iskustava, povezivanja. Umjetnost je uvijek prkosila, umjetnici su se uvijek morali izboriti za sebe. I za Bacha se naknadno otkrilo koliko je bio velik skladatelj.

    Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • Društvo danas treba junake poput Zrinjskog

    Društvo danas treba junake poput Zrinjskog

    Zahvaljujući ponajprije financijskoj podršci Ministarstva kulture i medija RH, kroz Konzorcij nacionalnih kazališta (K-HNK) – Osijek i Split ponovno udružuju snage, umjetničke, organizacijske i upravljačke – da bi iznjedrili još jednu veliku predstavu. Nakon baleta Davora Bobića Snježna kraljica praizvedenog u veljači 2024., sutra će na sceni osječkog kazališta zablistati remek-djelo Ivana pl. Zajca – glazbena tragedija u tri čina Nikola Šubić Zrinjski.


    Veći dio autorske ekipe, solista, kao i uprave obje nacionalne kuće, predstavile su ovaj grandiozni projekt na današnjoj konferenciji za medije u svečanom foajeu.

    Vladimir Ham, čelni čovjek osječkog HNK-a, uvjeren je da ono što su osječka i splitska ekipa, potpomognute suradnicima iz drugih dijelova Hrvatske, zadnjih mjeseci marljivo radili – nikoga ne će ostaviti ravnodušnim i da ovo ne će biti predstava koja će se na repertoaru zadržati samo zbog svog povijesnog i edukativnog značaja, nego i što su na projektu okupljeni najbolji interpreti i to u sve tri podjele. Veliko hvala uputio je intendant svima koji su na bilo koji način pridonijeli uspješnoj realizaciji, ne zaboravivši istaknuti nadljudske napore radionica, čiji su djelatnici opet imali „rekordno kratak rok“.

    Ovakvi veliki projekti, koji se pokažu uspješnima – kazališnim kućama, zapravo, zadaju „problem“ – našalio se ponosno čelni čovjek splitskog HNK-a, Vicko Bilandžić, aludiravši time na kombinatoriku kojoj moraju pribjegavati ne bi li zadovoljili ogroman interes publike u oba grada.

    Ova je opera, prema njegovu mišljenju, sjajno tempirana, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi gotovo cijeli svijet, ratovima koji bukte, tinjaju ili prijete.

    – Društvo danas treba ovakve junake – uvjeren je Bilandžić, kao što je uvjeren i u ispravnost K-HNK projekta i njegove implementacije kroz gostovanja, razmjene i koprodukcije. Iako uvijek može bolje – i sa strane kazalištaraca, ali i MKM-a, ogroman je potencijal ove inicijative, a sve na sreću publike.

    Ovako velike projekte teško je ostvariti koprodukcijski, no lakše je ako s obje strane postoji dobra volja, nastojanje i razumijevanje. Adut je i to što Split već u Osijeku ima svoju publiku i obrnuto pa su predstave sjajno posjećene.
    Dobrodošlicu gostu iz Splita poželio je i ravnatelj Opere, Ladislav Vrgoč, uputivši čestitke i zahvale svima koji su projekt iznjedrili. Ponosan je na tim okupljen oko opere, etiketiravši ga kao crème de la crème. Svi su se, dodao je Vrgoč, bespoštedno bacili u proces, splitski i osječki solisti, zbor, orkestar…

    Uz dirigenta, na čelu im je redateljica, ponovno Lea Anastazija Fleger, koja se – nakon prošlosezonskog uspjeha Puccinijevih jednočinki Plašt i Sestra Angelica – pokazala prirodnim odabirom, najavio je Ham mladu gošću iz Zagreba. Poziv na ponovnu suradnju i nju je iznenadio, a naslov je presudio da umjesto ranije dogovorene angažmane prolongira i dođe u Osijek.

    Svi skupa su se naradili, no energija na probama je bila dobra, kaže Fleger, dodajući da joj je bila čast upoznati i po prvi puta raditi s nekim novim umjetnicima, koji su donijeli novu energiju, a s njom i na nov način oplemenili projekt. Kroz rad s maestrom Skenderom, koji datira još iz 2011. u HNK-u Zagreb, narasla je umjetnički. Posebnu je zahvalu uputila šaptačici, korepetitorima. Sve to kad se zbroji, jasno je zašto je i ona uvjerena u dug repertoarni život predstave, kojoj je u režiji pristupila klasično, ali istodobno osuvremenjeno. Bio je to, po njoj, jedini ispravan put, s obzirom na značaj opere i skladatelja, ne samo u hrvatskoj glazbenoj baštini, nego i nacionalnoj povijesti. I liku Zrinjskoga pristupila je iz dva ugla – kao junaku, ali i ocu i suprugu.

    Kostimima za Mozartov Figarov pir na prošlogodišnjoj je dodjeli Tea Bašić Erceg našem kazalištu priskrbila Nagradu hrvatskog glumišta. Treću jesen za redom stoga je naša draga gošća i suradnica. Za dostojanstvo – kao jednu od temeljnih vrijednosti – odlučila se u promišljanju kostima za ovu inscenaciju. Uz prstohvat modernosti, zadržala je kolektivnu sliku ovog junaka kakvu hrvatski narod nosi više od pola milenija.

    Toplo i prihvaćeno u ansamblu se osjeća(o) i maestro Ivan Josip Skender, kojega je intendant Ham najavio „glasinama“ s više strana – o impresioniranosti napretkom ansambla. Razlog tomu dirigent vidi i u činjenici da su svi rado prihvaćali konstruktivne upute. Nije propustio zahvaliti svom asistentu Vladimiru Piskunovu (koji će operom ravnati od pete izvedbe), ali i svima ostalima. Autorska ekipa, solisti, zbor i orkestar, svi su svoje rekli – sad bismo trebali prepustiti Zajcu da govori glazbom, kratko je zaključio Skender.

    Za kraj, intendant Ham naglasio je da se sutrašnjom premijerom obilježava i veliki jubilej, o kojem smo već pisali i govorili – 25 godina neprekidnog umjetničkog rada našeg prvaka Opere, Berislava Puškarića. Bio je intendant tajanstven, ostavljajući detalje proslave za petak, u 20 sati.

    Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • PRIJE OSNUTKA HNK-a

    PRIJE OSNUTKA HNK-a

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Čuveni muzikolog, glazbeni kritičar i pedagog Krešimir Kovačević (1913. – 1992.) zabilježio je da je „vrhunski domet Zajčeva stvaralaštva koje obaseže više od četrdeset muzičko-scenskih djela, muzička tragedija ‘Nikola Šubić Zrinjski’. To je ujedno i najpopularnije djelo naše muzičke romantike koje je u svoje doba odigralo značajnu ulogu u kulturno-političkoj historiji i postalo simbolom rodoljubnog zanosa u borbi hrvatskog naroda protiv tuđinske vlasti. U vrijeme postanka i još dugo poslije toga opera ‘Nikola Šubić Zrinjski’ i u muzičkom je pogledu, osobito svojom zanatskom zrelošću, predstavljala za našu sredinu nedostižan uzor“.

    Osječki teatrolog Dragan Mucić (1932. – 1992.) u svojem pak doktorskom radu i objavljenoj monografiji (Prvih četrdeset godina – HNK u Osijeku 1907. – 1941.) iznosi podatak da je Zajčeva opera „Nikola Šubić Zrinjski“ na određeni način utrla put osnutku HNK-a 1907. Evo citata iz Mucićeve monografije:

    „Oduševljenju rodoljuba i osječkoga građanstva da se veliko djelo (osnutak HNK, prim.) što prije ostvari pridonijelo je i upravo tadašnje gostovanje Slovenskoga kazališta u Osijeku, koje je na sveopće zadovoljstvo 29. svibnja (1907., prim.) uvečer izvelo u prepunom gradskom kazalištu Zajčevu operu ‘Nikola Šubić Zrinjski’ kao svoju završnu predstavu.

    Prema izvješću ‘Narodne obrane’ gledatelji su oduševljeno pozdravljali ‘braću Slovence’ koji su im u zoru rađanja druge hrvatske Thalije prikazali tu najdražu hrvatsku operu kao simbol nacionalnoga otpora tuđinu u još jednom hrvatskom gradu. I dok su gradskom kazalištu u zanosu odjekivali bojovni Zajčevi zvuci ‘U boj, u boj, mač iz toka…’, osječki rodoljubi oduševljeno slave svoju pobjedu i vide ju već ostvarenu, a ‘Narodna obrana’ u istom broju zaključuje: ‘Uspjeh braće Slovenaca u gradu Osieku napunja nas nadom, da ćemo uspjeti s našim poduzećem oko osnutka stalnog hrvatskoga kazališta.’“

    Prvi osječki „Zrinjski“ premijerno je izveden na gostovanju u Sarajevu, 21. svibnja 1908. i otad je predstava premijerno postavljana više od petnaestak puta, s 400-tinjak izvedbi.