Kad se tumač naslovne uloge Zajčeva Zrinjskog na dan izvedbe razboli toliko da, doduše, može nekako otpjevati veći dio opere, ali, u dogovoru s dirigentom, odluči, ipak, preskočiti glazbeno i dramaturški ključnu romancu Gle kako divno sjaji grad, zdrav razum nameće zaključak da je čitava predstava unaprijed osuđena na propast. No, katastrofa je sinoć ostala samo naslov završnoga orkestralnog stavka, a brojne usporednice između dramskoga teksta i njegove izvedbe začudno su, gotovo metatekstualno prožele večer u osječkom kazalištu, pretvorivši ju u epopeju junaštva, ne samo likova na pozornici, nego i svih njihovih tumača.
Odlika je velikih umjetničkih djela njihova višeslojnost, a samim tim i mogućnost njihovih različitih jednakopravnih iščitavanja. Zrinjski je, naravno, bio i ostao teatralizacija nacionalnoga mita, kojom se slavi nadljudsko junaštvo pojedinaca okupljenih oko zajedničkoga domoljubnoga cilja, većeg i onkraj njihovih pojedinačnih sudbina. No, on je istodobno i osobna drama svojih protagonista, što je također gledište iz kojeg se toj operi već bilo višekratno pristupilo. Redateljska koncepcija Lee Anastazije Fleger ne negira ni jedan od tih dvaju pristupa – ona ih potvrđuje, ali i nadopunjuje dodatnim slojem priče o zajedništvu iz kojega proizlazi i junaštvo – ne kao manifestacija nečeg nadljudskog, nego kao nešto što logično izrasta iz uzajamne podrške i požrtvovnosti pojedinaca, koji i udruženi ostaju samo ljudi; to je junaštvo koje nije nedostižan ideal, nego realna mogućnost. Stih “nas mal’, al’ hrabar je broj” u ovoj predstavi tako ne treba shvatiti kao metaforu, nego i doslovno – što su, među ostalim, potvrdili sjajni istupi malobrojnoga zbora, koji je pripremila Barbara Kajin.
Novi osječki Zrinjski predstava je u kojoj su svi sudionici – bili oni članovi sâmoga ansambla ili njihovi gosti – stali jedni uz druge. Okupili su se oni tako i iza svojega vođe – kako je predstava odmicala, prestalo se uopće percipirati objektivne poteškoće prvaka Opere Dalibora Hanzaleka u naslovnoj ulozi, jer su jednostavno prestale biti relevantnima – njegova požrtvovnost i potpora čitavog ansambla učinile su ga tako istinskim junakom ove izvedbe, sposobnim nadići vlastite slabosti u službi višega cilja. Njegov je Zrinjski junak, ne usprkos svojim slabostima, nego i upravo zbog njih – čovjek od krvi i mesa, s kojim se svatko može identificirati.
Zrinjski, naravno, nije samo tumač naslovne uloge i ne treba zbog njega zanemariti ostale protagoniste. Tako je već u prvom prizoru opere scenom dominirao impozantan Mate Akrap, gotovo postavljajući pitanje ne bi li se i čitava opera – umjesto Zrinjski – trebala zvati Sulejman. Naravno, ne bi, ali ostaje sjajno izrađena i profilirana interpretacija, od moćnoga početnoga zapjeva do potresnoga prizora smrti; uz pomoć vještoga logopeda, ta bi interpretacija uistinu mogla postati i antologijskom.
U promišljenoj gradnji glazbeno-dramaturške strukture, već spomenuta redateljica Lea Anastazija Fleger i dirigent Ivan Josip Skender pokazali su se kao sjajno uigran tim, čije su zamisli skladno korespondirale i međusobno se nadopunjavale. I u glazbenom i u režijskom aspektu, oboje kao da su u prvim trima slikama krenuli iz opernih, pa čak i operetnih stereotipova – koji zaista i jesu kao takvi nedvosmisleno upisani u libreto i u partituru. Nakon Prisege publika je na pauzu mogla otići uvjerena da će i do kraja predstave gledati jednog više-manje konvencionalnog Zrinjskog s neizostavnih mahanjem mačevima, sabljama i zastavama. Da, bilo je i toga – ali i puno više od toga. Zahvaljujući lucidnim scenografskim rješenjima Ive Knezovića, “klaustrofobični” su se prvi prizori proširenjem scene u širinu i dubinu u nastavku predstave rastvorili u svojevrstan “prostor slobode”, s osobito učinkovitim “ženski” riješenim završnim prizorom. No, u ovoj predstavi žarišne točke nisu masovni prizori, nego intimni. U određenom smislu, ovo čitanje Zrinjskog kao da je usredišteno na sedmu sliku – do nje su se već protagonisti profilirali i izdignuli iz pukih stereo- i arhetipova. Ta je slika, koja obuhvaća Jelenin san i njezin završni dvopjev s Juranićem – dramski, gotovo filmski niz sjajno oblikovanih slika, u kojem će se ljepota utopijski idiličnoga sna okrutno sučeliti s realitetom neumitne okrutne sudbine. Ivana Medić i Roko Radovan, kao krunski dragulji sinoćnje izvedbe posebno su, upravo potresno zasjali u tom prizoru, kao svojevrsnom supstratu ove sjajne predstave koja govori ne samo o ljudskosti velikih junaka, nego i o junaštvu maloga čovjeka.
Autor priloga: Trpimir Matasović
HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA
HRVATSKI RADIO, III. PROGRAM
Sedam dana glazbe, 19. listopada 2025., 13:30-14:30
Urednica: Ana Boban