Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: editor_hnk23

  • “MARICA” 1997.

    “MARICA” 1997.

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Osječani su u srijedu došli na svoje: rijetko je koja premijera na pozornici HNK-a, kao ova operete Grofica Marica Emmericha Kálmána, toliko iščekivana i s tolikim odobravanjem prihvaćena. Dugotrajni pljesak razdragane publike, cvijeće kojim je pozornica doslovce bila zatrpana, radostan ansambl što je uspio – sve je to bila zaključna slika toga vrijednoga kazališnog čina.

    Osijek ima tradiciju u igranju opereta. Tako je i Grofica Marica na osječkoj pozornici prvi put izvedena još 1925., a Osječani su uprizorili i Kálmánove Jesenske manevre, kao i njegovu Bajaderu. Nakon četvrt stoljeća vladanja mjuzikla, obnovljeno zanimanje za operetu počinje 1991. Kneginjom čardaša, predstavom koja je lipanjskom premijerom te godine gotovo kontrapunktirala ratne strahote, a godinu dana nakon toga Zagrebu donijela duh neuništivosti hrvatskoga grada ratnog stradalnika.

    Današnja Marica, s građanskim ugođajem i u gledalištu, a ne samo na pozornici, kao da želi svjedočiti među inim i o osvojenoj osječkoj slobodi u kojoj i opuštanje ima svoje mjesto.

    Najnovija premijera zavodljiva je predstava u svim svojim elementima. Vlado Štefančić ponovno je napravio velik posao, ali ne samo u očekivano dobroj režiji kojom taj režiser donosi priču suvereno organizirajući scenski prostor. Štefančić u Osijeku redovito ide težim putem, nastoji u ansamblu i iz ansambla predstaviti nadarene pojedince u glavnim ulogama.

    Ovaj put riječ je o Sanji Uroić-Ljutić, osječkoj mezzosopranistici, već viđenoj Sylvi, koja je svoju groficu Maricu donijela neopisivom scenskom elegancijom i šarmom. Druga Marica, viđena dan uoči premijere na javnome generalnom pokusu, Ljiljana Čokljat, temperamentna iskaza, novo je Štefančićevo i osječko otkriće. Nemali trud redatelj je uložio i oko Miljenka Đurana, nositelja glavne muške uloge Tassila, koji je bio uvjerljiv i plemenita zapjeva.

    Vesna Baljak simpatično je donijela subretsku rolu Lize, a u drugoj postavi u alternaciji prvi put, uspješno, nastupa Snježana Lakotić. U predstavi sudjeluju Dario Vid Balog (u alternaciji Davor Radić) i Josip Fišer iz zagrebačke Komedije, čije su kreacije također zapažene. I opet jedno novo osječko ime, u drugoj postavi: Nenad Tudaković kao Dragomir, nadaren mladi karakterni pjevač, komičar koji je na pretpremijeri osvojio gledalište.

    Među epizodistima ne treba zaboraviti ni Katalin Brunjai-Hihlik kao Ciganku Manju, zatim neopisiv komički prinos dramskih sudionika Ane Stanojević i Velimira Čokljata te korektan nastup Augustina Halasa u ulozi staroga sluge Čeka.

    Scenskom viđenju Vlade Štefančića u velikoj mjeri su pomogli koreografi Sonja Kastl i Lili Čaki, vješto dinamizirajući predstavu. Pri tome valja naglasiti njihov uspjeli rad sa solistima, ali i Plesnom skupinom HNK-a sastavljenom od entuzijasta bez klasične naobrazbe, što se u predstavi nije primjećivalo. Scenografkinja Latica Ivanišević dobro je organizirala scenski prostor omogućivši brze i lake promjene, a kostimi Željka Nosića pokatkad su autorski preslobodni i donekle u stilskom nesuglasju.

    Recimo na kraju da je izvedbom ravnao stalno angažiran mladi dirigent Mladen Tutavac, koji je glazbene konce uspješno držao u rukama postižući zakovitlan tempo radosne operetne predstave. U prizoru u prvom činu nastupili su Osječki zumbići, ansambl djece predškolske i rane školske dobi, glazbeno i scenski dobro pripremljen, u čemu je pomogla Antoaneta Radočaj.

    (Zavodljiva predstava, kritika Ljubomira Stanojevića, VJESNIK, Zagreb, 7. ožujka 1997.)

  • “MARICA” 1978.

    “MARICA” 1978.

    Piše: Ivo Slaviček (1924.-1995.)

    Grofica Marica Emmericha Kálmána opereta je koja je oduvijek bila popularna, u Osijeku pogotovu, pa je i sada stavljena na repertoar pošto su posjetioci u javnim raspravama o repertoaru HNK-a izrazili želju za tim djelom.

    Za samu izvedbu mora se priznati da je vrlo dobra, mjestimice čak odlična, da je dobro nastudirana i izvedena s poletom i lakoćom jedne prave operete. To se podjednako odnosi na njenu muzičku kao i na igraču komponentu.

    Orkestar bio je poletan, da je to pratila i posvemašnja preciznost bilo bi još bolje, no čini se da je bilo i shvaćanja da je „operetu lako svirati“, što nipošto nije točno, što je svojedobno naglasio i sam veliki Matačić. Ipak, sklad muziciranja i pjevanja protagonista dao je izvedbi čar jedne dobre operetne predstave. Dirigent Željko Miler shvatio je zadatak (kao i uvijek) vrlo ozbiljno i rezultat nije izostao.

    Ozbiljno u radnom smislu, ali pomalo neozbiljno u odnosu prema sadržaju (a tako se danas jedino i može odnositi prema takvu tekstu i sadržaju!) primila se zadatka i redateljica Nada Murat, pa je postigla zaista najviše što se u danim okvirima može. Vrlo dobru suradnicu imala je u sceno – i kostimografkinji Ingrid Begović. Njezina kreativna mašta bila je ovaj puta potaknuta kombinacijama crvenoga, bijeloga i zelenoga (mađarske nacionalne boje), koje je miješala sa smislom za efekte, ali i popriličnom dozom ironije.

    Neveliki, ponešto ojačani balet, dao je uspjela ostvarenja u koreografiji gosta Zvonimira Reljića.

    Vrlo dobra izvedba ne može se, dakako, zamisliti bez para dobrih protagonista. Ovaj puta bili su, štoviše, izvanredni. To se od Gite Šerman-Kopljar, poznajući njenu ležernu igru, pjevačke kvalitete i šarm, i očekivalo, pa ipak kao da je nadmašila samu sebe! Gost iz Novoga Sada Vojislav Kuculović bio je u pravom smislu najugodnije iznenađenje večeri. Izvanredno postirana glasa i pjevačke kulture, s posebnim smislom za operetno pjevanje, glumački punokrvno uvjerljiv, temperamentan u igri i plesu – ukratko, grof Tassilo kakav se samo može poželjeti!

    Već prve izvedbe Grofice Marice bile su dobro primljene, onako kako je to vrsnost izvedbe i zaslužila.

    (Ulomak iz kritike)

    Odabrao: Ljubomir Stanojević

    Kazalište, god. XIV. br. 138-143

    Osijek, travanj-lipanj 1978.

     

  • DIRIGENT KREŠIMIR BATINIĆ: Opereta izgleda lako, ali iza nje stoji pravi maraton

    DIRIGENT KREŠIMIR BATINIĆ: Opereta izgleda lako, ali iza nje stoji pravi maraton

    Dirigent Krešimir Batinić preuzeo je glazbeno vodstvo jednog od najomiljenijih naslova operetnog repertoara – Grofice Marice Emmericha Kálmána, koja će večeras, 15. svibnja zaživjeti na pozornici HNK-a u Osijeku. Batinića publika poznaje kao dirigenta koji jednako suvereno djeluje u opernim, koncertnim i glazbeno-scenskim produkcijama, a posebno se ističe osjećajem za kazališnu dinamiku i suradnju s ansamblom.
    Iza njega je niz projekata širok repertoara – od klasičnih opernih djela do zahtjevnih glazbeno-scenskih naslova, pri čemu uvijek naglašava važnost zajedničkog muziciranja i scenskog pulsa. Povratak operetnom naslovu u njegovu rodnom Osijeku ima dodatnu osobnu dimenziju, jer je riječ o žanru duboko ukorijenjenom u tradiciju osječkog kazališta.
    U novoj produkciji Batinić predvodi orkestar kroz raskošnu partituru koja spaja eleganciju bečke operete i živost mađarskih plesnih ritmova. U razgovoru otkriva što sve stoji iza prividne lakoće ovog žanra te zašto opereta i danas zadržava svoju privlačnost.

    * Na prvi pogled “laka” i lepršava, opereta traži glazbenu preciznost. Što je dirigentski najzahtjevnije u partituri Grofice Marice?
    – Baš ta prividna lakoća možda je i najveći izazov. Kod Kálmána ništa ne smije djelovati teško ili opterećeno, a zapravo je riječ o vrlo precizno napisanoj partituri. Sve mora prirodno disati – tempo, fraza, odnos između orkestra i pjevača. U Grofici Marici posebno su zanimljivi prijelazi iz elegantnih, gotovo salonskih trenutaka u temperamentne čardaše pune ritma i strasti. Upravo ti kontrasti traže veliku koncentraciju i osjećaj za kazališni trenutak. Najljepše je kada publika sve to doživi kao nešto spontano i lako, iako iza toga stoji puno rada i preciznosti.

    * Koliko je rada i discipline potrebno da publika povjeruje u tu “lakoću”?
    – Puno više nego što se možda vidi iz gledališta. Opereta traži veliku disciplinu, jer se u njoj spajaju glazba, tekst, gluma i pokret. Sve mora biti usklađeno do najsitnijeg detalja da bi na kraju djelovalo prirodno i neopterećeno. Zanimljivo je da publika upravo tada najviše osjeti čar operete – kada ništa ne izgleda „naporno”, nego sve teče prirodno. A iza te lakoće stoje sati proba, međusobnog slušanja i veliko povjerenje između orkestra, solista, zbora i cijelog ansambla.

    * Kálmánova glazba spaja eleganciju bečke operete s ritmovima temperamentnog čardaša. Kako ste uravnotežili tradicionalnost i suvremenost glazbe?
    – Važno mi je bilo sačuvati autentičan duh Kálmánove glazbe, ali istodobno omogućiti da ona i danas zvuči živo i emotivno blisko publici. Ta glazba nosi eleganciju jednog vremena, ali emocije koje skriva potpuno su univerzalne. U valcerskim dijelovima nastojali smo zadržati širinu fraze i profinjenost zvuka, dok smo u čardašima tražili više slobode i temperamenta. Mislim da suvremenost ne dolazi iz moderniziranja pod svaku cijenu, nego iz iskrene interpretacije i živog kazališnog pulsa koji publika osjeti tijekom izvedbe.

    * U opereti je važno da dirigent prati energiju i dinamiku na pozornici. Tijekom jedne izvedbe zapravo “otrči maraton” prateći sve promjene ritma, tempa i scene.
    – To je zaista tako. Opereta je izuzetno živa forma i dirigent mora biti potpuno prisutan u svakom trenutku. Na sceni se stalno nešto događa – pjevači govore, kreću se, plešu, mijenjaju atmosferu iz sekunde u sekundu – i orkestar sve to mora pratiti kao jedan organizam. Ponekad je dovoljno nekoliko trenutaka da se potpuno promijeni ritam scene, a dirigent mora odmah reagirati. Upravo ta nepredvidivost i stalna razmjena između pozornice i orkestra operetu čine toliko uzbudljivom i za publiku i za izvođače.

    * Osjećate li posebnu odgovornost prema tradiciji operete u vašem rodnom gradu i očekivanjima publike?
    – Svakako. Posebno kada se radi o HNK-u u Osijeku, koje ima dugu i bogatu tradiciju operete. Odrastati u gradu u kojem je taj žanr desetljećima bio važan dio kazališnog identiteta prirodno stvara i određenu emocionalnu povezanost s tim repertoarom. Publika u Osijeku stvarno osjeća operetu. Poznaje taj stil, voli ga i vrlo iskreno reagira na njega. Zato postoji posebna odgovornost prema atmosferi, stilu i kvaliteti izvedbe. Istodobno vjerujem da tradiciju ne treba samo čuvati, nego joj uvijek iznova davati novi život.

    * Ispod elegancije i zabave u opereti često se krije sloj nostalgije, melankolije ili ironije. Gdje se u Kálmánovoj partituri najviše osjeća ta “druga” emocija?
    – Mislim da je upravo u tom velika ljepota Kálmánove glazbe. Iza sjaja valcera i duhovitosti često se skriva nježna melankolija i osjećaj prolaznosti. Njegovi likovi djeluju bezbrižno i razigrano, ali ispod toga postoji čežnja, usamljenost ili strah od gubitka. Posebno se to osjeti u lirskim duetima i sporijim orkestralnim trenutcima kada glazba odjednom postane intimnija i emotivnija. Upravo tada opereta dobiva onu drugu dimenziju i prestaje biti samo zabava. Mislim da publika vrlo snažno osjeti te trenutke iskrenosti.

    * Što mislite zašto je žanr operete i danas aktualan i privlačan?
    – Zato što opereta i danas publici donosi nešto što nam možda sve više nedostaje – toplinu, humor, emociju i osjećaj zajedničkog doživljaja. Ona nudi bijeg od svakodnevice, ali pritom nije površna. U najboljim operetama uvijek postoji spoj radosti i sjete, raskoši i iskrene emocije. Publika možda dolazi zbog glazbe i poznatih melodija, ali ostaje zbog atmosfere i ljudskosti koju taj žanr nosi. Opereta nas podsjeća koliko su važni elegancija, duhovitost i emocija, a to su stvari koje nikada ne izlaze iz mode.

    Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • POPULARNOM OPERETOM “GROFICA MARICA” ZATVARA SE 119. SEZONA

    POPULARNOM OPERETOM “GROFICA MARICA” ZATVARA SE 119. SEZONA

    – I publika i kritika tvrde da imamo najbolji operetni ansambl u državi pa je nepromišljeno ne iskoristiti to – s opravdanim zadovoljstvom danas je na konferenciji za medije intendant Vladimir Ham najavio posljednju, šestu premijeru 119. sezone – operetu Emmericha Kálmána Grofica Marica. Projekt je povjerio prokušanoj ekipi, pobjedničkom timu – koji je prije tri sezone iznjedrio operetu Vesela udovica i za nju HNK-u u Osijeku priskrbila Nagradu hrvatskog glumišta. Uz to što je autorski tim sastavljen isključivo od Osječana, i u podjeli je samo jedna gošća.

    I ravnatelju Opere Ladislavu Vrgoču drago je što je ovaj umjetnički kolektiv opet ovdje i svima čestitao na fenomenalnoj predstavi, koja će svjetlo dana ugledati sutra, u petak, 15. svibnja u 20 sati. Repriza je u subotu, također u 20 sati, a pretplata 3 u ponedjeljak, ali od 19 sati.

    Svakako ključna karika među njima je redatelj Damir Lončar, kojemu je teško pričati o onom što radi, jer „nije dobar teoretičar teatra“, radije kao praktičar pokaže svojim radom. Beskrajnu zahvalnost uputio je ansamblu na trudu i predanosti i svima koji su sudjelovali u nastanku predstave.

    – Očekujemo barem četiri Nagrade hrvatskog glumišta – uz osmijeh je skromno najavio.
    Vanjski kućni dirigent, maestro Krešimir Batinić, prema viđenom na dosadašnje dvije generalne probe – ocjenjuje da publiku čeka sjajna predstava. Veseli ga što u rodnom gradu i baš ovom operetom obilježava 20 godina profesionalnog rada. Zanimljivo je da je prije sedam godina ovom istom predstavom ravnao u njegovom matičnom Kazalištu Komedija. Iako ju svi uspoređuju s Kálmánovom Kneginjom čardaša, ova je opereta prožeta snažnijim emocijama, ali je i ona prpošna, lepršava, lijepa i kada se sve posloži – „na van“ – lagana. Sretan je Batinić što je u orkestru prvi puta cimbal, instrument koji je izvedbi dodao energiju.
    – Naradili smo se, ali je rezultat super – optimističan je dirigent.

    Koreograf Dejan Jakovljević pohvalio je kondiciju ansambla, s kojim mu je uvijek lijepo raditi.
    Scenograf i kostimograf Neven Mihić, povratnik u Lijepu Našu iz Dubaija nakon devet godina, napomenuo je da mu je ovo treća opereta (nakon Splitskog akvarela i Vesele udovice) te jubilarna, 10. suradnja s osječkim HNK-om. S obzirom na brojnost kostima (koji su morali biti atraktivni i funkcionalni, jer se izvođači puno kreću) i zahtjevnost scenografije, ponovno je i krojačnici i stolariji i svim ostalim radionicama dao pune ruke posla, ali rezultat je sjajan.
    Za pravac i stil art deco, rođen 1910-ih u Francuskoj, odlučio se kao glavni u vizualnom potpisu, jer je revolucionarizirao i modu i društvo.

    Svjetlo oblikuje Tomislav Kobia, a solisti/glumci su:
    – premijerna podjela – Mia Domaćina Topalušić, Igor Krišto, Andrea Paić Ružić, Robert Adamček i Ema Bel;
    – reprizna podjela – Ivana Medić, Matic Zakonjšek, Jana Pogrmilović Jelečki, Domagoj Pintarić i Gordana Kalmar.
    Solist koji nema alternaciju je Blaž Galojlić, a glumci su – Vjekoslav Janković, Petra B. Blašković, Dominik Karaula i Matko Duvnjak Jović.

    Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

     

  • “MARICI” U SUSRET (3)

    “MARICI” U SUSRET (3)

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Četvrta postava Grofice Marice bila je u sezoni 1952./’53. Premijera je izvedena 13. studenoga 1952., a sezona je završila predstavom Grofica Marica na otvorenoj ljetnoj pozornici u dvorištu današnje županijske zgrade (15. srpnja 1953.), kada je u naslovnoj ulozi gostovala Paula Smojver – Udović, a Lizu je prvi put pjevala Zorica Barać.
    Inače, ta je postava imala dvije Marice: Katarinu Đulić-Sudarević i Elizu Dobrić-Benčina. Imala je i dva Zsupána: Zvonka Đukesa i Ivicu Ladića. Tassilo je bio Bogdan Jovičin, Liza – Slavica Dopša, dok je Populescu ostao Eugen Petrović.

    Prvi put su na cedulji naznačeni i plesači: Elza Sarka i Joža Komljenović, u koreografiji Stjepana Suhog. Dirigent te postave bio je Vladimir Kobler (uspješno će ga “naslijediti” Karlo Radinger, koji vodi predstavu sljedeće tri sezone), redatelj je Ivan Marton, a scenograf Eduard Griner. Od sezone 1953./’54. ulogu Lize posve preuzima Zorica Barać, a od 15. siječnja 1954. nova je Marica – Regina Čanić. U rujnu 1954. kao gost, u ulozi Tassila, nastupa prvak zagrebačke Komedije, Đani Šegina.

    Petu, pretposljednju postavu Grofice Marice na osječkoj kazališnoj pozornici ostvaruje sjajan tandem: dirigent Željko Miler i redateljica Nada Murat, te scenografkinja i kostimografkinja Ingrid Begović. Koreograf je Zvonimir Reljić.

    Predstava je bila na kazališnom rasporedu tri sezone, izvedena je 44 puta, a gostovala je u Slavonskom Brodu, Varaždinu, Valpovu, Županji… Predstava je bila potvrda zaslužene afirmacije velike osječke operetne dive Gite Šerman-Kopljar u naslovnoj ulozi, njezina partnera Vojislava Kuculovića (Tassilo), te mladih početnika – solista Snežane Bujan (kasnije Lubina) i Marije Raljević (Liza) i dramskog glumca Đorđa Bosanca (Zsupán), koji se izmjenjivao s Mirkom Čagljevićem. Od 22. listopada 1978. ulogu Lize preuzela je novoprimljena solistica osječke Opere, mlada Olga Vulić (danas Šober), kasnija prvakinja osječke, a danas nacionalna operna prvakinja riječke Opere. Populescua je u toj postavi tumačio buffo-tenor Almas Tudaković, a Ciganku Manju – Ljiljana Tudaković.