Damir Lončar pripada onoj rijetkoj vrsti kazališnih ljudi koji jednako uvjerljivo žive kazalište kao glumci i oblikuju ga kao redatelji. Upravo zato njegov rad na opereti Grofica Marica u HNK-u u Osijeku nije samo nova režija, nego i spoj dugogodišnjeg scenskog iskustva i jednog od najzahtjevnijih i najvoljenijih operetnih naslova.
Lončar operetu ne promatra kao lak žanr, nego kao precizan kazališni mehanizam u kojem gluma, pjevanje, pokret i ritam moraju biti u potpunom skladu. U radu s ansamblom posebno mu je važna disciplina, ali i osjećaj slobode koji dolazi tek kada izvođači potpuno ovladaju onim što predstava traži od njih.
Kao glumac koji dobro poznaje „drugu stranu“ procesa, probe vodi kombinacijom razgovora, konkretnih zadataka i igre na sceni. U takvom radu, kaže, postoji trenutak kada predstava odjednom počne živjeti vlastitim životom i kada skup pojedinaca postaje – cjelina. Upravo taj trenutak kazališne „magije“ pokušava dosegnuti i s osječkom Groficom Maricom, čija je premijera 15. svibnja, u 20 sati…
* Kao glumac navikli ste upoznavati lik iznutra. Kada režirate, morate misliti na cijelu sliku. Što Vam je, kao praktičaru, na sceni najvažnije: energija, tempo, povjerenje, disciplina?
– Da, ja sam čovjek prakse, tj. pozornice, bilo kao glumac ili redatelj ili oboje istodobno. U ovom slučaju mi je lakše, jer nisam na sceni, samo režiram. Zadatak mi je uspostaviti sklad svega nabrojanoga pa i više. Rekao mi je jednom, nažalost već pokojni, redatelj Ivica Kunčević da je sve režija: odabir komada, mjesta i vremena gdje će se to djelo raditi i s kim, izbor suradnika, scenografija, kostimi, koreografija, svjetlo, tehnika, rekvizita, u ovom slučaju zbor i orkestar, plesači… Uglavnom, mnogo je komponenata koje treba uskladiti da bi rezultirale predstavom, a svi žele i nadaju se da će biti najbolja na svijetu. Neki put i bude.
* Opereta je preciznija nego što se misli. Koliko inzistirate na zanatskoj preciznosti, a koliko ostavljate prostora spontanosti?
– Grofica Marica spada u sam vrh operetne literature, jedna je od najbolje napisanih opereta. Iako njezin libreto nije tako kvalitetan kao npr. Kneginje čardaša istoga autora, glazbeno je „jača“ i pjevački vrlo zahtjevna. Cijeli svoj kazališni život inzistiram na izvođačkoj preciznosti, kod sebe, kod svojih partnera na pozornici ili ljudi s kojima radim neki komad. Mislim da je „otprilikizam“ smrt kazališta i jako pojeftinjuje naš posao. Posebice danas kada smo suočeni s konstantno rastućim kriterijima svuda oko nas i u svemu. E sad, kada se sve precizno napravi i u potpunosti svlada materijal postavljen pred izvođače, postoji mogućnost luksuza koji se zove improvizacija. Opereta je žanr koji to podnosi i voli. Ako smo ju zaslužili.
* Glumci redatelji često drukčije razgovaraju s ansamblom jer znaju što znači biti “s druge strane”. Mislite li da vas izvođači zbog toga lakše slijede?
– Rekao bih da je to točno. Budući da sam glumac s dugogodišnjim scenskim iskustvom, u mogućnosti sam dati preciznu uputu i isprobati ju prije toga na sebi. Redatelj bez scenskog iskustva ponekad može od izvođača zatražiti nešto što se realno ne može ili je strašno opterećujuće po njih, iz jednostavnog razloga što nije empirijski prošao proces, na vlastitom tijelu. Želim da se moji glumci i pjevači osjećaju ugodno u svojim ulogama, da im sve „štima“. Ionako već intenzivno troše svoje tijelo, um, glas, energiju i dušu i pri tom su slabo plaćeni.
* U opereti izvođač – solist ili glumac – istodobno govori, pjeva, sluša orkestar, prati partnera i koreografiju. Može li se ta fizička inteligencija naučiti ili je stvar instinkta, moraš se roditi s tim?
– Znam ponekad reći da opereta od glumaca i pjevača zahtijeva da krasno pjevaju, uvjerljivo glume i besprijekorno plešu i da se pri tom prave da je to beskrajno lagano i da ih ništa ne boli. Iako mišljeno na pola u šali, to je otprilike točno. Inteligencija, pa tako i scenska, je mogućnost snalaženja u novom i nepoznatom, instinkt sam po sebi, kod nekoga razvijen više, kod nekoga manje. Može se trenirati i poboljšavati ju, naravno. Na sreću, postoji jedna stvar koja izvođačima beskrajno pomaže i, ako ju imaju, cijelu stvar čini zapravo mogućom. Ona ih čini različitima od drugih ljudi. Ta se stvar zove talent.
* Kada režira glumac, probe često imaju drukčiju dinamiku – manje objašnjavanja, a više konkretne reakcije. Kako vodite ansambl: kroz razgovor, precizne zadatke ili igru na sceni?
– Zapravo, kombinacijom tih stvari. Razgovorom o ulogama, cjelini komada, konkretnim pjevačkim, glumačkim ili plesnim zadatcima, pa kada se sve svlada, dolazi na red ono najljepše u našem poslu, a to je radost igre.
* Što vam prvo otkrije da ste postigli cilj i da ansambl više ne funkcionira kao skup pojedinaca nego kao prava scenska cjelina?
– Nekim čudom se, kad se posloži kritična masa svladanih zadataka, počne događati neka vrsta magije u dvorani za probe, cijela stvar počinje živjeti. Ti momenti postaju sve češći i komad polako poprima svoj oblik. Rijetko kada se dogodi na jednoj probi, riječ je o procesu koji traje. Uporno se i dosljedno slažu slojevi koji na kraju rezultiraju dobrom predstavom. Teško je odrediti kad se to točno dogodilo. No, kad se to dogodi prvi put, vrlo često je predivno, čarobno. Na žalost, to vide samo redatelj i kolege glumci koji su na probi u tom trenutku.
* Iz glumačke prakse dobro znate koliko je teško zadržati mjeru u žanru koji lako sklizne u “previše” – previše gesta, humora ili efekta. Kako uspijevate da opereta ostane živa i duhovita, ali ne i iskarikirana?
– Da, ja to zovem „osjećaj za mjeru i kajanje“ (SMIJEH). To je izuzetno osjetljiva stvar i tiče se discipline svakog sudjelujućeg pojedinca. Kad te publika prihvati i nagrađuje smijehom, pozornošću, aplauzom, valja ostati pribran i hladne glave, ne pretjerati i izbanalizirati dogovoreno ponekom često glupavom dosjetkom. Trudio sam se da toga u Grofici Marici ne bude.
Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku
