Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: editor_hnk23

  • Jedva čekam da vidite slojevitost glumačke izvedbe i predivnu emotivnost

    Jedva čekam da vidite slojevitost glumačke izvedbe i predivnu emotivnost

    Iako su joj tek 33, Lea Anastazija Fleger već se pozicionirala kao jedna od najistaknutijih redateljica mlađe generacije u Hrvatskoj. Ne boji se izazova: njezin repertoar obuhvaća drame, komedije, mjuzikle, predstave za djecu, ali i ambijentalne forme. U radu često spaja klasično i suvremeno, tražeći vezu između tekstova koji su nam bliski kroz tradiciju i njihovih univerzalnih tema s današnjicom. Upravo ta sposobnost preplitanja emocije, drame i intimnih motiva čini njene produkcije vrlo slojevitima i emotivnima. Osječka će se publika u to uvjeriti u petak, 17. listopada, u 20 sati – na premijeri Zajčeve glazbene tragedije u tri čina – Nikola Šubić Zrinjski.

    *  Opera Nikola Šubić Zrinjski ima jake povijesne i nacionalne konotacije. Kako ste balansirali – ako jeste – da ne budete previše doslovni u prikazu, ali istodobno zadržite važnost tema?

    – Zajčevo je djelo na repertoaru svih hrvatskih opernih kuća. Redaju se izvedbe, dirigenti, nova redateljska čitanja i fantastični pjevači. Vjerujem da je san svakog pjevača pjevati u Zrinjskom. Uz Gotovčevog Eru s onoga svijeta, najuspjelija je to hrvatska opera i zato joj svi moramo posvetiti posebnu pažnju. Dužnost nam je predstaviti ju mladim generacijama.

    * Ima li opera još neki sloj koji ju izdvaja iz druge „slične“ literature i čini remek-djelom?

    – Sam Zajc vrlo vješto stvara glazbeni sukob dvaju svjetova- snažnog turskog, osmanskog i hrvatskog, koji emotivno brani svoja sela i gradove. U operi se pojavljuju zanimljivi životni likovi, čije su sudbine isprepletene dramom i lirikom, emocijama, junaštvom, ljubavlju i suzama. Fantastična je dinamika opere u kojoj se izmjenjuju masovne scene s potpuno intimnima i emotivnima. Psihologija likova je odlično razrađena. Upravo zato je ova opera pravo remek-djelo na koje moramo biti izrazito ponosni. Svaka generacija redatelja daje novo čitanje svakog komada, pa tako i Zrinjskog. Predstavnica sam najmlađe generacije hrvatskih redatelja i sretna sam i ponosna što mi je Zrinjski „stigao u ruke“ s 33 godine. Operi sam pristupila s velikim poštovanjem, jer sam svjesna njezine veličine i značaja u Hrvatskoj. S razlogom je Boris Papandopulo rekao “Postoje opere i postoji Zrinjski“. Zrinjski je uvijek nešto više, Zrinjski je nacionalna hrvatska opera, koja je mnogo više od samo još jednog opernog naslova.

      Je li bilo dvojbi između zadržavanja autentičnosti izvornog djela i potrebe za modernizacijom i/ili reinterpretacijom?

    – Neka djela „pojede vrijeme“, moraju se modernizirati ili reinterpretirati, neka su svevremenska, pa fantastično komuniciraju s publikom i bez reinterpretacije. U ovom slučaju nije bilo dvojbi. Mi smo postavili klasičnog Zrinjskog, s jako zanimljivim stiliziranim vizualom. Opera tematizira povijesni događaj, opsadu Sigeta. Sultan Sulejman I. u svojoj dubokoj starosti, 1566. kreće u pohod na Ugarsku. Cilj mu je stići do Beča, a prva postaja bila mu je Siget. Opsada je počela 5. kolovoza i trajala do 7. rujna. Vojnici Zrinjskog junački su se branili od mnogostruko brojnije osmanske vojske, kojoj su zadali velike gubitke. Kada je sultan Sulejman I. iznenada umro 4. rujna, Mehmed paša Sokolović odlučuje zatajiti njegovu smrt i nastaviti s bitkom. Zrinjski i njegovi preživjeli junaci na samom su kraju opsade odlučili zapaliti svoj grad i ne predati se, već junački otići u juriš, u smrt. Grof i ban Nikola IV. Zrinski, Nikola Šubić Zrinski, jedan je od najslavnijih velikana hrvatske povijesti, a opsada Sigeta i Sigetska bitka 1566., izazvali su divljenje čitave tadašnje Europe. Nikola Šubić Zrinski je od tada, pa sve do danas simbol domoljublja i junaštva. Iako je okosnica priče ratna, ovo nije samo priča o rodoljubnom herojstvu. Ovdje je bitna i ljubavna priča Jelene i Juranića. Ovo je priča i o ljubavi, obitelji, priča o pojedincima koji postaju žrtve visoke politike. Zrinski nije samo junak i vođa, on je i Jelenin otac, te Evin muž.

    * Kako ste se nosili s izazovom režije opere koja sadrži tako bogat povijesni i kulturni kontekst? Je li ovaj puta bilo potrebe za redefiniranjem povijesti kroz umjetnost?

    – Sigetska bitka postala je inspiracija mnogim hrvatskim i inozemnim autorima u književnosti, slikarstvu, glazbi, kazalištu i diskurzivnom rodu. Pripremala sam se za režiju proučavajući ta djela. Svaki od autora pronašao je neki zanimljiv detalj pričajući priču o Nikoli Šubiću Zrinskom i Sigetskoj opsadi. Skupljala sam sve informacije do kojih sam mogla doći kao puzzle, ne bih li stvorila što bolju sliku o tom povijesnom događaju. Nakon toga sam počela maštati i sa svojim autorskim timom stvorila našu čaroliju koju ćete imati priliku gledati od 17. listopada.

    *  Opera je vrlo specifičan žanr. Što je za vas ključna ‘kemija’ koja mora postojati među glazbom, pjevanjem i vizualnim elementima?

    – Kvaliteta dobre opere je sklad svih elemenata. S dirigentom, svojim autorskim timom, pjevačima, zborom, orkestrom i tehnikom kroz rad i probe bilo mi je najbitnije postići sinergiju.

    *  Jedan od značajnih aspekata operne režije je rad s pjevačima.

    – Kako na Akademiji dramske umjetnosti i sama predajem Glumu, gluma je aspekt operne režije koji mi je iznimno bitan. Približavala sam pjevačima likove, njihove motivacije i dramske situacije u kojima su se likovi našli. Zajedno smo otkrivali slojevitost koju nam je već Zajc ponudio svojom glazbom i Hugo Badalić libretom. Kod dobrih skladatelja, u partituri možeš pronaći sve. Mi smo ju pažljivo iščitavali i secirali do detalja. Zajc je majstor glumačke psihologije, uvijek glazba prati promjenu motivacija likova. Tako da nam je glazbeno pomogao i već unaprijed glazbom upisao zanimljive promjene motivacija.

    *  Kako ste uspjeli prenijeti dinamiku između monumentalnosti i intimnosti u operi u kojoj se povijest isprepliće s osobnim pričama likova?

    – Nadam se uspješno, taj sud će svakako donijeti publika. Uložili smo velik trud na svakodnevnim probama. Svakom sam pjevaču pristupila minuciozno. Intimne scene režirala sam filmski, a velike, zborske grandiozno.

    *  Kako ste se nosili s prikazivanjem Zrinjskog kao protagonista, s obzirom na sve političke i moralne komponente koje nosi njegova figura?

    – Kada spomenete operu Nikola Šubić Zrinjski, većini je prva asocijacija – U boj, u boj!, veliko zborsko finale opere. Nikolu se uvijek predstavlja kao velikog junaka i velikana, što on apsolutno jest i neizmjerno je bitan u našoj povijesti. No, meni je zanimljivo bilo otkrivati i drugu stranu tog Zajčevog lika. Onu intimnu, privatnu. Zanimalo me tko je Nikola sa svojom obitelji. Kakav je otac? Kakav muž? Zaplače li on prije juriša kada se oprašta od svog grada? Uhvati li ga kada strah? Koja je uloga njegove žene Eve u cijeloj ovoj prči? Kolika mu je ona podrška i snaga u svim teškim odlukama koje je donio? Naime, u operi se odigrava i velika obiteljska drama. S pjevačima koji pjevaju i igraju Nikolu, uz herojstvo, tražila sam i ranjivost i ljudskost. Time smo dobili slojevitost izvedbe i predivnu emotivnost koju jedva čekam da vidite.

    * Koje su najveće lekcije koje ste naučili tijekom rada na ovoj produkciji?

    – Redatelj prije svega mora biti odličan psiholog. Psihologiju i pedagogiju trebali bi uvrstiti kao obvezne predmete redateljima na studiju na akademiji. Mi, redatelji, ne možemo svoje autorstvo ostvariti bez ljudi, a u radu na operi sudjeluje jako puno ljudi. U našoj je više od 30 solista, 40-tak članova zbora, balet, statisti, iza scene je 20-tak članova tehnike koji rade scenske promjene, veliki orkestar. Tu su još i dirigent, autorski tim, krojači, rekviziteri, stolari, bravari, marketing, uprava kazališta. Moj je zadatak uskladiti sve te segmente da bismo našu operu i naš zajednički rad doveli do uspješne premijere. Rad na svakoj predstavi ponekad je predivan, ponekad zabavan, ponekad izazovan, ponekad trnovit, no publiku zanima rezultat. Na kraju dana, najbitnija je kvaliteta predstave, jer se kvaliteta uvijek prepozna i ona traje. Time se vodim u svom umjetničkom radu.

    Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • Sulejman mi je dao najautentičniji glas – i čovjeka i umjetnika

    Sulejman mi je dao najautentičniji glas – i čovjeka i umjetnika

    Četvrt stoljeća umjetničkog puta, pedesetak uloga i nebrojeni trenutci na sceni oblikovali su ga jednako snažno kao i život izvan nje. Glas koji je sazrijevao s njim, discipline koje su tražile odricanja, ali i čarolija koja se dogodi tek kada se svjetla upale i zastor podigne. U razgovoru nam Berislav Puškarić, prvak Opere HNK-a u Osijeku, otkriva kako ga je lik Sulejmana Veličanstvenog (od prvog susreta 2004.) pratio kroz različite faze života, što ga još uvijek drži na sceni i zašto vjeruje da je upravo opera prostor u kojemu se publika i izvođači iskreno “nađu”.
    Danas, s iskustvom, zrelošću i neumornom glađu za glazbom, ističe kako je tek sada došao do „najautentičnijeg“ izraza – onoga u kojem se spajaju snaga i krhkost, disciplina i emocija, umjetnost i život.

    * Lik Sulejmana Velikog ima veliku povijesnu i emotivnu težinu – kako se Vaš profesionalni i osobni život promijenio u 25 godina na sceni i kako se to odražava u interpretaciji Sulejmana danas?
    – Meni je vrlo zanimljiv i velik izazov promatrati sebe kroz sve te godine. Ista uloga – a ja se mijenjam; sazrijevam, psihološki, zrelošću, kao osoba. To naravno uključuje i sazrijevanje glasa i vokalne tehnike. Usudit ću se reći da je danas sve dobilo najautentičniji oblik. Glas je zreliji. Sulejmana sam prvi put pjevao u Osijeku s 30 godina, još davne 2004., u režiji pok. Ivice Krajača, zatim sam kao gost u istoj ulozi nastupao u HNK-u Zagreb i HNK-u Split. Nakon toga je uslijedilo uprizorenje u HNK-u u Osijeku 2012., u režiji Nine Kleflin, da bih ju sada opet pjevao 2025. u našem kazalištu, s redateljicom Leom Anastazijom Fleger.

    * Sulejman je lik koji ujedinjuje autoritet i ljudsku slabost. On nije samo povijesna figura, nego i nacionalni simbol.
    – Sulejman Veličanstveni je bio vrlo obrazovan. Izučavao je povijest, biologiju, književnost i teologiju. Umijeće ratovanja je izučavao u palači Topkapi u Carigradu. Ondašnja je Turska pod njegovom vladavinom bila istinska svjetska velesila. S obzirom na sve to, jako je velik izazov prenijeti taj lik u operi. Naravno, bio je i ”samo” čovjek, imao je i svoje slabosti i dvojbe, kao i svi mi.

    * Je li Vam se dogodilo da Vas lik privatno dotakne?
    – U opernoj glumi (i glumi općenito) se moramo pokušati poistovjetiti s likom koji tumačimo. Jedno je uspjeh, onaj vanjski. Međutim, danas je nekako trend skrivati emocije, jer nisu ”u modi”. Svi trčimo za nečim i ”nemamo vremena” za slabosti. Ljudi kao da se „srame” pokazati krhkost i ljudsku stranu. I upravo je kazalište idealan medij za razotkrivanje emocija, i svojih, ali i publike, za pokazivanje ljudske sudbine u punom obliku. Opera kao takva nudi savršen spoj glazbenoga i glumačkoga prenošenja emocija. Ljudi se tu ”otključaju”, dožive nešto iskreno. I baš tu se, u ovom današnjem svijetu i vrlo nestabilnim prilikama, osjećam blagoslovljeno što se bavim ovim čim se bavim. Ljudi, i publika i izvođači, u umjetnosti se „otključaju”, ”otkrave”.

    * Kako ste tijekom godina balansirali na sceni vokalnu tehniku, glumački izraz i scenski izgled, da nijedna komponenta ne zasjeni druge ili trpi?
    – Stalnom introspekcijom, radom na sebi. Mi pjevači cijeli život učimo kako još više usavršiti vokalno umijeće. To je važno. Održavati tjelesnu kondiciju. Biti konstantan u kvaliteti je najbitnije, da bismo trajali na sceni desetljećima te stalno i iznova otkrivali neotkriveno u umjetnosti. Trajati. Nije me napustila stalna glad za tim. Mislim da nikad i neće.

    * Je li se promijenilo što publika očekuje od Vas kao pjevača, ali i Vi od njih?
    – Publici ne možete podilaziti, ona prepoznaje iskrenost umjetnikove čežnje da prenese najiskrenije osjećaje. Volim to. Obožavam. Osjećaj odgovornosti prema publici je svojevrstan pritisak, a ”lijek” za taj pritisak je iskrenost, stremljenje da publika nešto doživi, da ne zaboravi izvedbu pola sata nakon predstave.

    * Postoje trenutci kada glas, scena, kostim, osvjetljenje, prostor – sve to zajedno – stvore nešto magično.
    – Da, to je baš ”magija”, to su oni trenutci kada se dogodi ”ono nešto” na sceni. Volim reći da je to trenutak kad osjetim da ”lebdim” na oblacima glazbe i trenutak kada se prepustim, kada se sve stopi u ”ovdje i sada” i kada ništa drugo na svijetu na postoji. Publika to nepogrješivo osjeti, to se teško može opisati. Nešto prekrasno.

    * Kada se osvrnete, koji je trenutak najviše oblikovao Vašu karijeru i Vas kao čovjeka?
    – Prije 15-ak sam godina imao ozbiljnije zdravstvene probleme, našavši se u situaciji da se ”resetiram”, postavim prioritete u životu. To su bile bitke. Hvala Bogu, to je sve iza mene, zdrav sam ”k’o dren”, ali u glavi svakako drukčiji, zreliji.

    * Umjetnički poziv često znači odricanje – što ste najteže žrtvovali?
    – ”Jurnjavu”, prihvaćanje svih izazova bez puno promišljanja. Mlad čovjek može sve ”gurati”, sve ide, ali u nekom trenutku shvatiš što je ”tvoje” i gdje si ”doma“ i da nije sve tako ”prevažno”. Sve to dođe s godinama.

    * Pjevanje je fizički i emocionalno iscrpljujuće – kako provodite trenutke kada se zastor spusti i ostanete sami?
    – Šutnja, serije, filmovi, prijatelji, supruga, obitelj, pas, putovanje, sport… potrebno se maknuti fizički, a još više emocionalno. Ratio treba biti uključen, potrebno je svjesno se pokušati odmoriti, ne ”izgorjeti” nikada do kraja.

    * Postoji li uloga ili izvedba koja je ostavila najsnažniji emocionalni trag?
    – Ima ih više, sve me to izgrađivalo kroz ovih 25 godina i 50-ak uloga u karijeri, što najvećih, što manjih. Svaka uloga nosi nešto svoje. Sulejman mi je svakako među favoritima.

    * Publika vidi završnicu. Što biste voljeli da publika zna o onom tihom, nevidljivom dijelu puta?
    – Koliko truda, rada na ulozi, promišljanja, odricanja, znoja, dvojbi, odličnih proba, manje dobrih proba, traženja, teških trenutaka cijele ekipe kolega i vlastite, što je sve utkano u tih cca dva sata jedne predstave.

    * U 25 godina zasigurno su postojali i lomovi i sumnje. Kada ste bili najbliže odluci da odustanete – i što Vas je ipak zadržalo?
    – Zadržala me ”glad”, stalna ”glad”, koju ta glazba proizvodi u nama… zapravo nikad i nisam razmišljao o odustajanju, to je nešto jače od vas.

    * Gledajući u vrijeme pred vama, što Vas u ovom trenutku privlači?
    – Najviše i prije svega – opera, tu se vidim. Volim kroz sve ove godine i oratorije, koncerte, barok, a nekad si za svoju dušu napravim odmak pa odem u ”lakše” note. Stari dobri rock’n’roll, hard rock, ma i ostali, vrlo različiti žanrovi. Ne volim se izolirati u ”kutiju” isključivo klasične glazbe. Veliki talijanski bas Cesare Siepi, operni velikan, se okušao i u evergreenima, to bi, recimo, moglo biti privlačno.

    * Ako biste mogli poslati poruku svom mlađem sebi, onomu koji tek ulazi u svijet opere – što biste mu šapnuli?
    – Strpljenje. Sve dođe na svoje, prije ili kasnije. Sve je dobro i sve je upravo onako kako treba biti.

    Razgovarala: Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • MAESTRO LAV MIRSKI (1)

    MAESTRO LAV MIRSKI (1)

    Piše: Stanislav Marijanović (1935. – 2019.)

    INTRODUKCIJA: Pet i pol godina minulo je od smrti Stanislava Marijanovića, osječkoga zaslužnika i nezaboravna entuzijasta. Bio je književni i kazališni povjesničar, književnik, sveučilišni profesor, dekan Pedagoškog (sada Filozofskog) fakulteta, prorektor i rektor Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, član suradnik HAZU-a. I – malo komu znano: baletan-plesač u HNK-u u Osijeku (1953. – 1956.).

    Uz HNK-a je ostao vezan čitav život: jedan je od utemeljitelja dislociranog Studija glume zagrebačke Akademije, kao i teatrološko-kazališne manifestacije Krležini dani u Osijeku, koje je bio i redovitim organizatorom, suradnikom i sudionikom. Iz Marijanovićeve fascinacije zaslužnim (ne samo kazališnim) umjetničkim gorostasom LAVOM MIRSKIM, nastao je tekst – priopćenje koje u pet nastavaka prenosimo: podjednako u znak duboke odanosti maestru Mirskomu i autoru – Stanislavu Marijanoviću. (Lj. St.)

    ***

    Iako već dugo nisam u HNK-u u Osijeku kao bivši plesač njegova Baletnog ansambla, ono iz mene još uvijek nije izašlo, niti je njegovim ugasnućem zamrla orkestracija prijemljivo sažetih formulacija kojom je maestro Lav Mirski (1893. – 1968.) ispraćen na osječko Anino groblje u kazališnu i glazbenu povijest.

    U nastojanju da se dokuči potpunost, prava je znatnost njegove ličnosti dosegnuta višeznačnicom: golim imenom – Mirski, i jednim epitetom – Maestro. Ovako znatan, velik po snazi svjedočenja svoje unutarnje istine kao snage za pregaranje, crpljene iz glazbene i kazališne umjetnosti, Mirski je bio i fizički majestozna ličnost u koju se gledalo kao u živi spomenik osječkog kazališta, u lik koji je opčinjao samom svojom pojavom.

    Vidjeti ga za dirigentskim pultom, pred sobom, orkestrom i publikom, na pokusima i premijerama, među redateljima, skladateljima, scenografima i upraviteljima od značaja i značenja u vođenju osječkog kazališta, i to s jednim Hinkom Tomašićem, Dragutinom Savinom, Ivanom Martonom i Zrinušićem – Zrinskim, s Brankom Mešegom, Nadom Murat i drugima od nadolazećih imena, pa u ophođenju s ansamblima i javnošću, činilo je kazalište privlačnom i visokoumjetničkom kućom.

    Čuti, znati i razumjeti njega samoga, i sve njih, a baviti se poviješću kazališta i kulturom svoga grada, znači suočiti se i s prijekornim pitanjem: zašto o svakome od njih, njihovu mnogostrukom i razvedenom djelovanju u matičnoj kući, gradu i drugdje, nema istraživačkih radova ni sveobuhvatnijih tekstova. Posebice o maestru Mirskom, jer jedno je slaviti i poštivati, a drugo istraživati.

    Baviti se njime zapravo uvijek znači suočiti se s detaljem, a ozbiljno što o njemu govoriti i objelodaniti, može se samo ako se gleda cjelina. Stoga se ne možemo baviti samo njime samim, nego kako ga se razumjelo, o njemu svjedočilo, kako ga danas možemo razumjeti i predočiti na prijelomnom pragu novog milenija, nove kazališne i kulturne hrvatske povijesti, iskustvom i naporom novog naraštaja, na nov način: da maestro Mirski i stvaralački naraštaj iz njegova razdoblja i kruga, sagledan cjelovitim pogledom, i preko njegova groba, postane u prošloj stvarnosti živa stvarnost i – našim zahvatom – svjedočanstvo žive prisutnosti u našoj stvarnosti.

    (nastavlja se)

    Iz zbornika Krležini dani u Osijeku 2007. Priredio Branko Hećimović (Zagreb-Osijek 2008.)

    Odabrao Ljubomir Stanojević

  • O ŠOVI O „ĐUKI…“ (2)

    O ŠOVI O „ĐUKI…“ (2)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
    Redatelj Ivan Marton (1919. – 1996.) razumio je komornost Đuke Begovića, te je dramsku fakturu predstave gradio nijansirajući odnose glavnoga junaka prema sebi te svima koji ga okružuju.
    Naravno, eruptivnost Šovagovićeve glume tek je partnerski praćena. Da spomenem samo najdojmljivije glumce: Ana Kramarić, Ružica Lorković, Isidor Munjin, Ico Tomljenović, Stjepko Janković… Danas su iz toga scenskog Kozarčeva imaginarija, od ukupno 13 glumaca žive još Ela Buđić i Milenko Ognjenović.
    Scenograf predstave bio je Dorian Sokolić (1928. – 2005.), kostimografkinja Ružica Nenadović-Sokolić (1933. – 2014.), dok je lektor bio dr. Bratoljub Klaić (1909. – 1983.). Scensku je glazbu skladao Dragutin Savin (1915. – 1996.).
    Predstava je izvođena 30-ak puta, u tri sezone, a osječki je HNK-a s njom gostovao u Zagrebu, Rijeci, Splitu, na Danima hvarskog kazališta, u Zadru i u Šibeniku te u okolici: Belom Manastiru, Đakovu, Valpovu, Vukovaru i na Susretima profesionalnih kazališta u Slavonskom Brodu.
    Zašto je važna predstava Đuka Begović iz 1973.?
    Pa, osim što je udomaćila jednoga velikog umjetnika – Fabijana Šovagovića (1932. – 2001.), koji je Osijek školovanjem, nastupima, od 1979. pedagoškim radom na osječkom odjelu kazališne akademije nosio u srcu – važna je kao kamičak u mozaiku nadasve promišljenoga dramskoga repertoara koji je uznastojao revalorizirati slavonsku dramsku i inu književnost. Pa su tako na osječkoj pozornici izvođene predstave po djelima Josipa i Ivana Kozarca, Joze Ivakića, Janka Jurkovića, Srđana Tucića – što je dug svakoga teatra, a osobito onoga nacionalnoga, prema domicilnoj sredini.
    Dodajmo još da je dirljivu posvetu Fabijanu Šovagoviću i osječkom Đuki Begoviću priredila svojom radioemisijom novinarka-urednica HRT-a Sandra Erak, osječka školarka, a rodom – Ladimirevčanka!
  • Zbog Dana žalosti otkazuje se Božićni koncert

    Zbog Dana žalosti otkazuje se Božićni koncert

    Zbog današnjeg tragičnog događaja koji je potresao cijelu Hrvatsku, javljamo da je za sutra (21. prosinca) planirani Božićni koncert u crkvi Preslavnog imena Marijina otkazan.

    Sve nas je duboko pogodila vijest o strašnoj tragediji u kojoj je život izgubilo dijete. U ovim trenutcima boli, naše misli i srca su s obiteljima i voljenima svih koji su na bilo koji način danas stradali.
    Nema riječi koje mogu opisati tugu, niti riječi koje mogu ublažiti bol, ali želimo da znaju da nisu sami.

    Ovo je vrijeme za suosjećanje, zajedništvo i podršku. Pozivamo sve da u svojim mislima, molitvama i djelima budu uz one koji prolaze kroz nezamislivu bol.