Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku

Autor: editor_hnk23

  • DRAGUTIN SAVIN (1) (uz 30. obljetnicu smrti)

    DRAGUTIN SAVIN (1) (uz 30. obljetnicu smrti)

    Piše: Ljubomir Stanojević©
     
    Maestro Dragutin Savin rođen je u Splitu, 29. rujna 1915. Prve kontakte s glazbom ostvario je u Dubrovniku gdje je odrastao, da bi nastavio učiti u Splitu, kod Josipa Hatzea. Muzičku akademiju završio je u Zagrebu kao student Franje Dugana, Frana Lhotke i Krste Odaka.
     
    Umjetničku karijeru započeo je kao korepetitor u splitskoj Operi. U taj će se HNK vratiti 1971. kao umjetnički ravnatelj Opere, dirigent i redatelj, a jedno vrijeme i kazališni intendant.
     
    U vrijeme Drugoga svjetskog rata Savin je bio interniran, a potom odlazi u Italiju na usavršavanje kod Pietra Mascagnija. Po povratku u domovinu 1947. došao je na dirigentsko mjesto u Osijek, gradu kojemu je ostao vjeran gotovo četvrt stoljeća. Jedini prekid djelovanja bio je od 1955. do ’57., kada je bio dirigent zagrebačke Opere.
     
    Umro je u 81. godini, 3. siječnja 1996., a kremacija je obavljena 8. siječnja na zagrebačkom Mirogoju.
     
    ***
     
    Iz Osijeka je otišao prije više od pola stoljeća, po završetku kazališne sezone 1970./’71. Možda i nije bio zov rodnoga Mediterana jači, možda su se i ovdje dogodile neke manje lijepe stvari, ali to za „opću“ kazališnu povijest prestaje biti važno. A onu osobnu i intimnu i tako nosimo sa sobom.
     
    Riječ je o Dragutinu Savinu, hrvatskomu skladatelju i dirigentu, redatelju i scenografu, prevoditelju libreta i kazališnom organizatoru, ravnatelju osječke Opere iz razdoblja (1961. – 1971.) koje zacijelo nosi trag upečatljiva autorskoga identiteta.
     
    Napustio je Savin Osijek te 1971., tvrdo zapretanih emocija i tvrdoglavo, skrivajući očito svoju ranjivost i uronjenost u osječki građanski milje, svoju sraslost sa Slavonijom koja je i rezultirala operom Tena (1967.) na libreto bliske suradnice i uopće bliske osobe, redateljice Nade Murat.
     
    Otišao je u Split, za ravnatelja tamošnje Opere. Tamo je postao i intendantom, što u Osijeku – šteta za Osijek! – nije ostvario. U Splitu je 1975. svečano obilježio 60. rođendan i 35. obljetnicu umjetničkoga rada, a potom, neku godinu kasnije, preselio u Zagreb, u jednu od onih prekosavskih spavaonica umjetniku nimalo poticajnih. S vremenom se o maestru Savinu – i ne samo zbog godina (bio je iznimno vitalan i muževan, aktivan i energičan, bar u onom odjeljku života u kojem ga je poznavao ovaj autor) – sve manje čulo, a početkom siječnja 1996. stiglo je od skladatelja Igora Savina (1946. – 2024.), njegova sina, kratko pisamce: „Stari nas je Savin napustio noćas…“.
     
    (nastavlja se)
  • TKO JE SAD OTHELLO… O Milanu Ajvazu, osječkom glumcu od prije 100 godina

    TKO JE SAD OTHELLO… O Milanu Ajvazu, osječkom glumcu od prije 100 godina

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Nedavno otkriveno pismo velikoga dramskog umjetnika Milana Ajvaza (Krstur, Banat 1897. – Beograd, 1980.), upućeno uredniku Kazališta (tj. ovom autoru), podsjetilo je na neke glumčeve ispovijedi, objavljene u Kazalištu:

    – 1930. godina, 15. travnja kada me Petar Konjović (1883. – 1970.; intendant 1926. – ’34.) angažirao u osječko Kazalište, odmah smo se Ivan (Leitner-Jakšić, 1912. – 1983.; u osječkom Kazalištu od 1929. – 1936. i ponovo 1938. – 1941., op.) i ja združili… Vječito smo razgovarali, diskutirali samo o kazalištu. Tom razgovoru nije bilo kraja. Ono što sam od 1920. do 1929. „oteo“, kopirao, pokrao – od sjajnih dramskih umjetnika s pozornice beogradskog Narodnog pozorišta – prenio sam u Narodno kazalište Osijek, zagrebački HNK… Važio sam kao daroviti mlad glumac.

    A kako je počelo?

    – Poslije rata, 1920. odem u Beograd. Pročitam jednog dana da Ministarstvo prosvjete raspisuje natječaj za glumačku školu. Tražili su ljude od 17 do 22 godine, sa najmanje srednjom spremom. Što ću, pomislim. Imao sam već 24 godine, a od škole samo osnovnu i mađarsku šegrtsku.

    Drž’ se, Milane, kažem i odem na audiciju. Dvjesta nas se prijavilo. Kad sam vidio koliko se ljudi sjatilo, zamalo da odustanem. Nisam znao ni što je audicija, ni tko su oni koji ocjenjuju.

    Kada sam došao na red, Isajlović (Mihajlo Isajlović, glumac i redatelj, 1870. – 1938.) mi reče da ću govoriti Othellov govor pred senatom. Tko je Othello, pomislim, i kakve on veze ima sa Shakespeareom? Počnem ja, a čujem lijepo Isajlovića kako na njemačkom kaže Grolu (Milan Grol, književnik, kazališni kritičar 1876. – 1952.; u to vrijeme upravnik Narodnog pozorišta, op.): Što mislite o ovome? Grol šuti, ne pomjera se, čeka kraj.

    Ja završim, pokupim se i odem. Mislim, tako ti i treba kad hoćeš tamo gdje ti nije mjesto. Nešto kasnije čujem: „Milan Ajvaz, primljeni ste!“ E, ljepše muzike nikada nisam čuo… Od onog doba, te „banatski seljak“, te „nekulturan“, te „šuster“, te GLUMAC… Od onog doba Beograd, Osijek, Zagreb, Novi Sad, malo putovanja po Europi, Jugoslovensko dramsko pozorište. Tako sam živio punih osamdeset godina dva mjeseca i ovih nekoliko dana…

    (List Kazalište: br. 76 – 1. – 15. veljače 1975.; br. 149 – 16. – 30. rujna 1980.)

  • Maestro Andrej Vesel: Uspjeh je imati povlasticu živjeti od glazbe

    Maestro Andrej Vesel: Uspjeh je imati povlasticu živjeti od glazbe

    Dirigent Andrej Vesel pripada naraštaju glazbenika koji su karijeru gradili međunarodno, bez velikih riječi, ali s jasnom estetikom i radnom disciplinom. Školovao se u Zagrebu, Beču i Milanu, a danas djeluje na više europskih pozornica, jednako uvjerljivo u simfonijskom, opernom i baletnom repertoaru. U Osijek dolazi prvi put, predvodeći orkestar HNK-a na Novogodišnjem koncertu – u programu koji se oslanja na bečku tradiciju, ali traži visoku stilsku preciznost. U razgovoru govori o radu s orkestrima, različitim glazbenim sredinama i vlastitom shvaćanju uspjeha, koji ne mjeri titulama, nego glazbom.

    * Stalni ste dirigent Državne filharmonije Oradea u Rumunjskoj, gostujući dirigent Filharmonije Bad Reichenhall i jedan od stalnih dirigenata Bečkog Mozart orkestra. I to je tek nešto najaktualnije iz vašeg životopisa. Lista angažmana – bivših, sadašnjih i budućih – je poduža. Koliko ste sebi osvijestili ove uspjehe?
    – Što znači uspjeh? Za mene je to imati sreću raditi i živjeti od posla kojeg volim. Imam čast surađivati s navedenim orkestrima i radujem se novima, ali istodobno uživam u neizvjesnosti onoga što dolazi. Jedino bitno je zadržati predanost i strast prema radu, a nagrada je glazba – to je uspjeh.

    * U posljednjih nekoliko sezona dirigirali ste u vrlo različitim kulturnim sredinama – od Beča i Zagreba do Poljske i Rumunjske. Kako različite glazbene tradicije utječu i oblikuju vaš pristup radu s orkestrima?
    – Iz moga iskustva, svi orkestri, odnosno glazbenici, žele isto od svakoga dirigenta: jasnu viziju, preciznu ruku i autoritet kroz znanje, spremnost i empatiju, a ne bahatost. To je jedini ispravan način za izgraditi povjerenje i bazu za dobru izvedbu. Svaki orkestar, ansambl, zbor iz bilo kojeg grada ili države je poseban, kao i svaki čovjek. Svatko ima kvalitete koje potencirano mogu doći do izražaja uz navedeni pristup radu. Tako učimo jedni od drugih i rastemo.

    * Vaš orkestar Ton der Jugend Symphonieorchester Wien nastao je još 2017. Kako se iskustvo vođenja vlastitog ansambla razlikuje od rada s profesionalnim orkestrima diljem svijeta?
    – To je iskustvo koje mi je omogućilo iz druge perspektive upoznati glazbeno tržište, produkciju, tehniku, PR, pronaći financijska sredstva i sve oko glazbe i iza scene što priprema put jednom glazbenom projektu. To je nešto što smo nas troje, Dragos Dimitriu, Helena Telen i ja, sami morali naučiti da bi naši koncerti zaživjeli i bili uspješni. Profesionalni orkestri su dio organizirane institucije s puno više ljudi i odjela koji se brinu da svaki segment dobro funkcionira za krajnji rezultat – dobru izvedbu, prodane karte i zadovoljnu publiku.

    * U biografiji vam se ističe i niz opernih projekata, uključujući Rusalku. Što vas osobno privlači u opernom žanru, a što simfonijskom repertoaru?
    – Volim jednako oba žanra, odnosno sva tri – simfonijski repertoar, operni i baletni. Dirigentski pristup je sličan, ali specifičan – simfonijski kroz apsolutnu čistoću glazbene ideje i njezine razrade kroz različite glazbene oblike (ako nije programska); operni kroz službe libretu i ljudskom glasu; baletni kroz umjetnost pokreta i službe fizičkim mogućnostima ljudskoga tijela. Svjetovi za sebe.

    * Studirali ste i radili u Zagrebu, Beču i Milanu, uz brojne majstorske tečajeve s istaknutim dirigentima. Koji vam se i čiji savjet ili iskustvo iz toga obrazovnoga puta pokazalo najkorisnijim u svakodnevnoj praksi?
    – Izuzetno se korisno pokazalo naučiti jezike. To mi je otvorilo mnoga vrata, kao i biti u mogućnosti uživati bogatstvo literature na različitim jezicima. Bilo je motivirajuće živjeti i studirati s nadarenim ljudima iz cijeloga svijeta i različitih kultura. Mnogi moji profesori su postali bliski prijatelji koji i dalje prate i podržavaju moj put. Sve se na kraju svodi na ono ljudsko. To je najbitnije i najljepše iskustvo.

    * Kako je došlo do suradnje s HNK-om u Osijeku? Je li vam ovo prvi angažman u Osijeku?
    – Da, to je moj prvi angažman u Osijeku zahvaljujući Ladislavu Vrgoču, koji mi je prišao nakon jedne moje probe Rusalke u Zagrebu, gdje je i sam pjevao, dao svoju vizitku i rekao: “Pošalji mi svoj CV, želim te u Osijeku!” Tek poslije sam shvatio da je on ravnatelj Opere HNK-a u Osijeku.

    * Program Novogodišnjeg koncerta ove je godine izrazito „straussovski“, ali ipak raznolik u nijansama – od elegancije Aquarellen-Valcera do brze energije polki Eduarda Straussa. Što vam je osobno najzahtjevnije u interpretativnom smislu?
    – Sve je zahtjevno odsvirati na dobroj razini i u ispravnom stilu. Bečki valcer je tradicija koja je interpretativno zahtjevnija nego što zvuči. Ali korak po korak, pažljivo i strpljivo, poklonit ćemo osječkoj, valpovačkoj i vinkovačkoj publici pravi bečki glazbeni doživljaj.

    * Iako je riječ o tradicionalnom bečkom repertoaru, svaki dirigent donosi svoj stil. Što publika u Osijeku može očekivati kao vaš „rukopis“?
    – (SMIJEH)

    Narcisa Vekić / HNK u Osijeku

  • Umirovljena osječka glumica RADA MRKŠIĆ: AKTIVNA VIŠE NEGO IKAD

    Umirovljena osječka glumica RADA MRKŠIĆ: AKTIVNA VIŠE NEGO IKAD

    Piše: Ljubomir Stanojević©
     
    Radoslava Mrkšić (r. 1951., u Sarvašu) glumica je s uvjerenjem i opredjeljenjem za osječki HNK-a. Prvoga dana siječnja 1975. postala je članicom Drame, tada 23-godišnja završena polaznica Studija glume pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku. I u tom Kazalištu provela radni vijek, sve do odlaska u „mirovanje“ 2016.
     
    Danas je zapažena televizijska glumica u popularnim nizankama i – kako se čini – aktivnija više nego ikad. A počela je…
     
    Prve uloge bile su joj Anica u Klupku Pere Budaka, Tina u Lizistrati i NATO-u, Rolfa Hochhutha i Tinka u Kozarčevoj jednočinki Pod noć, da bi odmah početkom sljedeće sezone (1975./’76.) dojmljivo odigrala gluhonijemu Ketrin u Majci Hrabrost Bertolta Brechta. Otad je odigrala sedamdesetak uloga u drami i mjuziklu i u četrdeset godina umjetničkoga rada dokazala se kao pouzdana i životno teatru odana umjetnica. Njezina adresa oduvijek je bio HNK u Osijeku.
     
    „Ja sam glumica i kao svaka druga vrlo tašta“ – reći će u razgovoru s književnikom Davorom Špišićem – „i naravno da bih htjela igrati velike uloge, ako ne baš velike, a ono značajne. U karijeri imaš uspona i padova, imaš onih koji te ‘vole ili ne vole’, koji te izaberu ili ne izaberu… Ja nikad ništa nisam otkazala ili odbila, onda ti se to svodi na onu: ‘Ajmo Radu, ona bar ne će zabrljat…’ I onda ti se u Radi javlja inat, i onda je na redu jedna životna energija koju sam iz ovog mog malog tijela crpila godinama – da to napravim bolje nego što su svi mislili da je moguće… Bilo je trenutaka u teatru kad su govorili da ja uopće nisam za taj posao, da uopće ne pripadam umjetničkom ansamblu, kad su me držali na ledu… Bilo je toga, nažalost. Možda je najveći demanti svega toga da sam ja četrdeset godina napunila, a neki nisu uspjeli.“
     
    I – u pravu je Rada. Uspjela je, potvrdila se i pred sobom (što je, valjda, ipak najteže) i pred brojnom publikom koja ju je doživljavala prirodnim dijelom kazališnog čina, snovitog života „i više i manje“ (Finci) od pravog. Života u koji se kadikad vjeruje kao u sukus vrijednosti koje – neki put se čini – ipak izmiču…
  • LJILJANA TUDAKOVIĆ

    LJILJANA TUDAKOVIĆ

    Piše: Ljubomir Stanojević©

    Petnaest godina dijeli nas od smrti operne solistice Ljiljane Tudaković (rođ. Cvetković, Osijek 29. 6. 1936. – 30. 6. 2010.). Zarana se počela baviti pjevanjem. Svoje prve uspjehe zabilježila je pred mikrofonima Radija Osijek sredinom prošlog stoljeća, uz Plesni orkestar Radija Osijek, kada je izvodila najpoznatije domaće i strane zabavne melodije. Od 1959. bila je honorarni, a godinu dana kasnije i stalno angažirani član opernog zbora HNK-a. Taj je status imala do 1972., kada je prešla u soliste.

    Gotovo 20 je godina Ljiljana Tudaković svoj umjetnički identitet ostvarivala u lirskom i lirskom-koloraturnom sopranskom fahu. Još na početku karijere kao Zerlina u Mozartovu Don Juanu pokazala je, prema riječima kritike, „lijep glas, čist i ujednačen, sigurnost nastupa, šarm i svježinu“.

    Izgrađujući nadalje svoj umjetnički profil u brojnim, raznovrsnim i zahtjevnim nastupima u operama Don Pasquale, La bohème, Krabuljni ples, Ekvinocij, Seoski filozof i drugima, Ljiljana Tudaković formirala se u vokalnu umjetnicu koja osjeća svaki lik koji tumači, pretvara ga u kreaciju s individualnim oznakama, „muzikalna, šarmantna, ležerna, ali odmjerena…, profinjene zvučnosti i izraza, topla, neposredna, stilski korektna…“.

    Njezini posljednji uradci na osječkoj pozornici bili su Giovanna (Verdi, Rigoletto), Micaela (Bizet, Carmen), Flora (Verdi, Traviata), Jelena (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) i Bogomoljka (Šostakovič, Nos).